P-4363/2017-28 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

P-4363/17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Katarini Čulić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz B., …., OIB: ….., zastupanog po odvjetnicima iz O. društva L., V. i partneri iz S., protiv tuženika A. H. d.d. S., …… , OIB: …..

, zastupan po punomoćniku D.

M., odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 19. srpnja 2018.g. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, zastupnika po zakonu tuženika V. S. i zamjenice punomoćnika tuženika A. B., odvjetnice u S., presude objavljene dana 13.rujna 2018.g.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 124.654,78 kn sa zateznom kamatom koja na isti teče od 1.listopada 1996..g. pa do 31. prosinca 2007.g. po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 365.494,87 kn sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose glavnice teče od dospijeća pa do 31. prosinca 2007.g. po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 3.357,22 kn od 8. studenoga 1996.g. do isplate

- na iznos od 3.355,90 kn od 8. prosinca 1996.g. do isplate

- na iznos od 3.354,49 kn od 8. siječnja 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.355,71 kn od 8. veljače 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.364,57 kn od 8. ožujka 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.368,15 kn od 8. travnja 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.369,00 kn od 8. svibnja 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.361,46 kn od 8. lipnja 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.359,48 kn od 8. srpnja 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.357,31 kn od 8. kolovoza 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.345,54 kn od 8. rujna 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.338,47 kn od 8. listopada 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.321,04 kn od 8. studenog 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.323,21 kn od 8. prosinca 1997.g. do isplate

- na iznos od 3.310,86 kn od 8. siječnja 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.313,69 kn od 8. veljače 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.323,96 kn od 8. ožujka 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.809,85 kn od 8. travnja 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.846,09 kn od 8. svibnja 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.904,07 kn od 8. lipnja 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.910,74 kn od 8. srpnja 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.899,23 kn od 8. kolovoza 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.877,93 kn od 8. rujna 1998.g. do isplate

- na iznos od 3.966,56 kn od 8. listopada 1998.g. do isplate

- na iznos od 4.018,30 kn od 8. studenog 1998.g. do isplate

- na iznos od 4.018,41 kn od 8. prosinca 1998.g. do isplate

- na iznos od 4.020,99 kn od 8. siječnja 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.062,60 kn od 8. veljače 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.161,76 kn od 8. ožujka 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.184,53 kn od 8. travnja 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.177,54 kn od 8. svibnja 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.172,31 kn od 8. lipnja 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.177,24 kn od 8. srpnja 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.174,90 kn od 8. kolovoza 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.176,72 kn od 8. rujna 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.197,46 kn od 8. listopada 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.202,11 kn od 8. studenog 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.212,18 kn od 8. prosinca 1999.g. do isplate

- na iznos od 4.230,18 kn od 8. siječnja 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.249,35 kn od 8. veljače 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.252,57 kn od 8. ožujka 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.253,66 kn od 8. travnja 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.240,27 kn od 8. svibnja 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.219,48 kn od 8. lipnja 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.198,03 kn od 8. srpnja 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.175,86 kn od 8. kolovoza 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.160,64 kn od 8. rujna 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.130,89 kn od 8. listopada 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.141,89 kn od 8. studenog 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.162,38 kn od 8. prosinca 2000.g. do isplate

- na iznos od 4.178,75 kn od 8. siječnja 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.219,55 kn od 8. veljače 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.237,87 kn od 8. ožujka 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.224,05 kn od 8. travnja 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.137,89 kn od 8. svibnja 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.000,10 kn od 8. lipnja 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.026,05 kn od 8. srpnja 2001.g. do isplate

- na iznos od 3.949,32 kn od 8. kolovoza 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.183,99 kn od 8. rujna 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.147,78 kn od 8. listopada 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.091,58 kn od 8. studenog 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.087,97 kn od 8. prosinca 2001.g. do isplate

- na iznos od 4.047,13 kn od 8. siječnja 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.161,37 kn od 8. veljače 2002g. do isplate

- na iznos od 4.087,21 kn od 8. ožujka 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.066,91 kn od 8. travnja 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.068,56 kn od 8. svibnja 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.054,15 kn od 8. lipnja 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.021,96 kn od 8. srpnja 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.066,70 kn od 8. kolovoza 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.052,64 kn od 8. rujna 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.032,54 kn od 8. listopada 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.110,52 kn od 8. studenog 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.082,64 kn od 8. prosinca 2002.g. do isplate

- na iznos od 4.094,03 kn od 8. siječnja 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.145,59 kn od 8. veljače 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.192,47 kn od 8. ožujka 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.225,86 kn od 8. travnja 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.153,15 kn od 8. svibnja 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.145,96 kn od 8. lipnja 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.125,32 kn od 8. srpnja 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.143,14 kn od 8. kolovoza 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.097,32 kn od 8. rujna 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.153,25 kn od 8. listopada 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.172,68 kn od 8. studenog 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.205,69 kn od 8. prosinca 2003.g. do isplate

- na iznos od 4.202,61 kn od 8. siječnja 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.213,99 kn od 8. veljače 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.179,40 kn od 8. ožujka 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.074,81 kn od 8. travnja 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.116,99 kn od 8. svibnja 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.048,60 kn od 8. lipnja 2004.g. do isplate"

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime izgubljene dobiti za razdoblje od 1.lipnja 2004.g. pa do 28.svibnja 2007.g. platiti iznos od 104.022,84 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose glavnice teče od dospijeća pa do 31. prosinca 2007.g. po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 4.040,33 kn od 8. srpnja 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.069.23 kn od 8. kolovoza 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.057,47 kn od 8. rujna 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.155,10 kn od 8. listopada 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.115,21 kn od 8. studenog 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.165,85 kn od 8. prosinca 2004.g. do isplate

- na iznos od 4.202,71 kn od 8. siječnja 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.142,25 kn od 8. veljače 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.120,70 kn od 8. ožujka 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.071,01 kn od 8. travnja 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.083,52 kn od 8. svibnja 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.045,98 kn od 8. lipnja 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.018,90 kn od 8. srpnja 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.866,58 kn od 8. kolovoza 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.008,79 kn od 8. rujna 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.063,63 kn od 8. listopada 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.084,51 kn od 8. studenog 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.052,57 kn od 8. prosinca 2005.g. do isplate

- na iznos od 4.063,27 kn od 8. siječnja 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.052,12 kn od 8. veljače 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.037,86 kn od 8. ožujka 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.019,04 kn od 8. travnja 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.024,12 kn od 8. svibnja 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.005,78 kn od 8. lipnja 2006.g. do isplate

- na iznos od 3.991,05 kn od 8. srpnja 2006.g. do isplate

- na iznos od 3.979,98 kn od 8. kolovoza 2006.g. do isplate

- na iznos od 3.983,00 kn od 8. rujna 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.022,03 kn od 8. listopada 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.055,50 kn od 8. studenog 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.164,95 kn od 8. prosinca 2006.g. do isplate

- na iznos od 4.037,48 kn od 8. siječnja 2007.g. do isplate

- na iznos od 4.035,34 kn od 8. veljače 2007.g. do isplate

- na iznos od 4.048,27 kn od 8. ožujka 2007.g. do isplate

- na iznos od 4.035,13 kn od 8. travnja 2007.g. do isplate

- na iznos od 4.055,88 kn od 8. svibnja 2007.g. do isplate

- na iznos od 4.047,49 kn od 8. lipnja 2007.g. do isplate."

IV. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 394.885,00 kn, dok se za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 1.250.740,00 kn zahtjev tuženika odbija.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. rujna 1996.g. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi predaje u posjed i isplate.

U tužbi se navodi da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj zaključili ugovore o kupoprodaji poslovnih prostora koji se nalaze u stambeno-poslovnom prostoru u S., ….(ranije K. avenija) i to:

a) ugovor broj 91/91. od 14. listopada 1991.g., za poslovni prostor s koji po projektnoj dokumentaciji ima oznaku prizemlje 1, broj 18, površine neto 29,31m[2] s kupoprodajnom cijenom od ukupno 2.354.325,75 ondašnjih dinara sa deviznom klauzulom na bazi 1 DEM = 25,50 bivših dinara, odnosno ukupno 92.326,50 DEM. b) ugovor broj 67/91 od 11. lipnja 1991.g., za poslovni prostor koji po projektnoj dokumentaciji ima oznaku prizemlje 1, broj 20, neto površine 28,65m[2] s kupoprodajnom cijenom od ukupno 1.173.217,50 ondašnjih dinara sa deviznom klauzulom na bazi 1 DEM = 13,00 ondašnjih dinara, odnosno ukupno 90.247,50 DEM.

c) ugovor broj 92/91 od 14. listopada 1991.g., za poslovni prostor koji po projektnoj dokumentaciji ima oznaku prizemlje 1, broj 17 površine neto 29,28m[2] , s kupoprodajnom cijenom od ukupno 2.351.916,00 ondašnjih dinara sa deviznom klauzulom na bazi 1 DEM = 25,50 bivših dinara, odnosno ukupno 92.232 DEM. Nadalje navodi da je za sve ugovore u cijelosti podmirio kupoprodajnu cijenu u ostavljenim rokovima, dapače i znatno prije isteka tih rokova, uredno platio i porez na promet nekretnina, te i priključke za vodu, premda to nije bio dužan, a sve u skladu s točkom 5. svakog od ovih ugovora. Ističe da je točkom 4. svakog od citiranih ugovora rok završetka i primopredaje objekta ugovoren za 24 mjeseca od dobivanja građevinske dozvole, a tuženik se bio obvezao građevinsku dozvolu dobiti najkasnije do 1. listopada 1991.g. Stavkom 2. iste točke svakog od ovih ugovora, tuženik se obvezao u slučaju zakašnjenja platiti zatezne kamate za cijelo vrijeme zakašnjenja. Tuženik da do dana podnošenja tužbe nije tužitelju predao poslovne prostore u posjed, a predaju da je uvjetovao potpisom novog ugovora koji mu je bio ponuđen bez nadnevka, a u kojima su izostavljene one klauzule o kamatama, a što je tužitelj odbio potpisati. Tuženik je poslao tužitelju brzojav kojim ga je pozvao na preuzimanje ključeva od poslovnih prostora, ali kada je tužitelj otišao kod tuženika po ključeve, tuženik mu ih je odbio predati.

Tužitelj tužbom zahtjeva predaju poslovnih prostora u posjed, zatezne kamate na iznos uplaćene kupoprodajne cijene od 1. listopada 1993.g. kao dana kada je dospjela obveza tuženika na predaju poslovnog prostora pa do predaje poslovnih prostora u posjed tužitelju te traži izgubljenu dobit zbog nemogućnosti iznajmljivanja poslovnih prostora. Predložio je i donošenje privremene mjere predajom predmetnih poslovnih prostora u posjed tužitelju.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tvrdi da je tužitelj u više navrata pozivan da preuzme poslovne prostore, a što je odbio učiniti. Tijekom postupka tuženik je isticao prigovor zastare zahtjeva za naknadu štete, a u odnosu na tužiteljev zahtjev za naknadom štete na ime izgubljene dobiti isticao je da tužitelj nije dokazao da bi mu po ovoj osnovi nastala šteta.

U tužbi je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 230.532,48 kn na ime izgubljene dobiti sa zakonskom zateznom kamatom od 11. rujna 1996.g. kao dana podnošenja tužbe. Citirani iznos se odnosio na period od 1. listopada 1993.g., kao dana kada je tuženik pao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze na predaju prostora pa do dana 11. rujna 1996.g. kao dana utuženja.

Podneskom od 11. veljače 2004.g. tužitelj je naveo da u odnosu na period od 1. listopada 1993.g. do 1. listopada 1996.g. i dalje potražuje utuženi iznos od 230.532,48 kn, sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 11. rujna 1996.g ( iako je napravio i manji izračun izgubljene dobiti na iznos od 171.558,72 kn, ali ustrajao je u utuženom iznosu) Nadalje, istim je proširio tužbeni zahtjev u pogledu izgubljene dobiti te potražuje i izgubljenu dobit za period od 1. listopada 1996.g. do 1. lipnja 2004.g., dakle za 89 mjeseci, daljnji iznos od 424.131,84 kn (4.765,52 kn mjesečno x 89 mjeseci). Potražuje i zatezne kamate koje na pojedinačne mjesečne iznose teku od osmog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.

Djelomičnom presudom ovoga suda poslovni broj IP-1091/96 od 15. srpnja 2004.g. sud je odlučio o točki I tužbenog zahtjeva te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za predajom poslovnih prostora, a rješenjem od 15. srpnja 2004.g. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Dubrovniku je rješenjem Gž-452/06 od 29. ožujka 2007.g. ukinuo citiranu djelomičnu presudu te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da kako predaji poslovnog prostora treba prethoditi njihovo potpuno dovršenje, a sud nije pouzdano utvrdio jesu li radovi izvedeni u ugovorenom opsegu. U citiranom rješenju je izražen stav da naknadno ponuđeni ugovori tužitelju od strane tuženika, a koje je tužitelj odbio potpisati, nemaju nikakav značaj za donošenje odluke.

Podneskom od 2. travnja 2009.g. tužitelj je povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao predaju poslovnih prostora budući su poslovni prostori predani tužitelju dana 28. svibnja 2007.g., ali je istaknuo zahtjev za isplatom razlike između ugovorene vrijednosti prostora te vrijednosti prostora koji su predani tužitelju u ukupnom iznosu od 371.562,14 kn sa zateznim kamatama od 28.svibnja 2007.g.

Raspravnim rješenjem od 8. rujna 2009.g. ovom predmetu je pripojen predmet pod poslovni broj I P-2098/04 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

Podneskom od 2. listopada 2009.g. tužitelj je ponovo proširio je tužbeni zahtjev s osnova izgubljene dobiti te potražuje dodatno iznos od 104.022,84 kn, a na ime izgubljene dobiti za razdoblje od 1. lipnja 2004.g. pa do 28. svibnja 2007.g kao dana kada je predan poslovni prostor, sa zateznim kamatama koje na pojedinačne mjesečne iznose teku od osmog u mjesecu pa do isplate. Dakle, tužitelj s osnova izgubljene dobiti ukupno potražuje iznos od 699.713,40 kn.

Točkom I. izreke presude ovog suda poslovni broj I P-1091/96 od 24. prosinca 2009.g. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 371.562,14 kn (na ime umanjene vrijednosti poslovnih prostora), točkom II izreke kamatu na iznos od 5.879,46 kn (na ime kašnjenja u predaji prostora), točkom III izreke iznos od 124.654,78 kn (na ime izgubljene dobiti od 1. listopada 1993.g. do 1. listopada 1996.g.), točkom IV izreke iznos od 365.494,87 kn (na ime izgubljene dobiti od 1. listopada 1996.g. do 1. lipnja 2004.g.) te točkom V izreke iznos od 104.022,84 kn (na ime izgubljene dobiti od 1. lipnja 2004.g. do 28. svibnja 2007.g.) sve sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžx-818/10 od 25. studenoga 2010.g. ukinuta je citirana presuda Općinskog suda u Splitu i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju citiranog rješenja Županijskog suda u Splitu u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 371.562,14 kn na ime umanjene vrijednosti poslovnih prostora navodi se da iako tužitelj imenuje kao osnov traženja naknadu štete koja da se očituje u umanjenoj vrijednosti poslovnih prostora, da iz činjeničnih navoda proizlazi da tužitelj ustvari traži sniženje cijene prema odredbi čl. 498. ZOO-a te kako činjenično stanje u ovom smislu nije dovoljno razjašnjeno da se nije moglo raspraviti ni o tuženikovom prigovoru zastare. U odnosu na visinu ovog tužbenog zahtjeva navedeno je da utuženi iznos ne predstavlja protuvrijednost od 50.211,10 DEM koliko je prema izračunu vještaka građevinske struke iznosila razlika u cijeni zbog manjka isporučenih kvadrata. Nadalje, glede potraživanja s osnova zateznih kamata obračunatih na unaprijed plaćenu cijenu poslovnih prostora za vrijeme kašnjenja u predaji istih i to za razdoblje od 1. listopada 1993.g. pa do 28. svibnja 2007.g. istaknuto je da tužitelj tražbinu po ovoj osnovi nije uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. U odnosu na zahtjev za naknadom štete zbog izgubljene dobiti navedeno je da je tužbeni zahtjev s ove osnove prihvaćen samo temeljem činjeničnih navoda punomoćnika tužitelja te da je u odnosu ovaj zahtjev potrebno razjasniti sve relevantne okolnosti sukladno prijedlozima stranaka.

Predmet je zaveden pod novi poslovni broj P1-6107/10.

Podneskom od 25. kolovoza 2011.g. tužitelj se izjasnio u pogledu pravne osnove temeljem koje potražuje isplatu iznosa od 371.562,14 kn, odnosno da isplatu potražuje sukladno odredbi čl. 488. ZOO jer da stvari (poslovni prostori) nemaju ugovorena svojstva (ugovorenu kvadraturu).

Podneskom od 13. rujna 2009.g. tuženik je uredio točku I. tužbenog zahtjeva te s osnova sniženja cijene potražuje iznos od 187.775,90 kn sa zateznim kamatama od 28. svibnja 2007.g., a iznos koji potražuje na ime zakašnjenja u predaji prostora uskladio je s financijskim vještačenjem te sada potražuje iznos od 48.888,23 kn sa zateznim kamatama od 28. svibnja 2007.g. pa do isplate.

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze pregledom ugovora broj 91/91 od 14.10.1991.g., kopije uplatnica od 30.10.1991.g. i od 29.10.1991.g., ugovora broj 67/91/A, ugovora broj 67/91 od 11.06.1991g., kopije uplatnica od 30. kolovoza 1991.g. i od 18. lipnja 1991.g., ugovora broj 92/91 od 14.10.1991.g., kopije uplatnica od 30.10.1991.g. i od 29.10.1991.g., ugovora 67/91A, zapisnika o preuzimanju poslovnog prostora od 5. ožujka 1997.g. (nepotpisan), očevidom na licu mjesta, pregledom pisanog nalaza i mišljenja vještaka R. M. od 23. svibnja 2001.g., projekt predmetnog objekta, pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Jure Malenice 26. siječnja 2008.g. (dopuna nalaza i mišljenja od 10. prosinca 2008.g. i 23. siječnja 2012.g.), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. T. od 28. travnja 2005.g. (dopuna nalaza i mišljenja od 24. kolovoza 2009.g.), kopije brzojava od 9. kolovoza 1995.g., kopija Aneksa broj 1. od 1. rujna 1995.g., od 4. rujna 1995.g., dopisa Grada Splita od 20. studenoga 2002.g., tlocrta prizemlja 1. galerije, pregledom kupoprodajnog ugovora broj 51/91 od 1. srpnja 1991.g. Saslušani su svjedoci F. K., S. M., T. K. te tužitelj i zastupnik po zakonu tuženika M. B. kao parnične stranke.

Presudom ovog suda posl. br. P1-6170/10 od 4. listopada 2012.g. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 187.775,90 kn na ime sniženja cijene zbog materijalnog nedostatka stvari ( t. I. izreke), prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 48.888,23 kn na ime zateznih kamata zbog kašnjenja u predaji prostora ( t. II. izreke) i u cijelosti je odbijen zahtjev za naknadom štete u iznosu od 699.173,40 kn zbog izgubljene dobiti ( t. III. izreke).

Citirana presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-69/13 od 9. svibnja 2013.g.

Međutim, povodom revizije tužitelja, Vrhovni sud RH je rješenjem pod posl. br. Rev-x 859/13 od 18. svibnja 2016.g. ukinuo presudu Općinskog suda u S. posl. br. P-6170/10 od 4. listopada 2012.g. i presudu ŽS u S. posl. br. Gžp-69/13 od 9. svibnja 2013.g. u dijelu iz t. III. izreke prvostupanjske presude, dok su revizija tužitelja u odnosu na t. I. izreke pobijane presude kao i revizija tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka odbačene kao nedopuštene.

Predmet je zaveden pod novi posl. br. P-3971/16.

U nastavku postupka u cijelosti su obnovljeni rezultati dosadašnjeg raspravljanja te dodatno izvedeni dokazi pregledom rješenja VSRH posl. br. Rev-x-582/09 od 13. listopada 2009.g., rukom pisanog popisa.

Sud je presudom ovog suda poslovni broj P-3971/16 od 30.siječnja 2017.g. prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 124.654,78 kn sa zateznom kamatom koja na isti teče od 1.listopada 1996.g. pa do isplate (toč.I. izreke), zahtjev za isplatom iznosa od 365.494,87 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose glavnice teče od dospijeća pa do isplate (toč.II. izreke), te zahtjev za isplatom iznosa od 104.022,84 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose glavnice teče od dospijeća do isplate. Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 105.877,70 kn sa zateznom kamatom od 11.rujna 1996g. pa do isplate kao i u odnosu na kamate koje na dosuđeni iznos od 124.654,78 kn teku od 11.rujna 1996.g. pa do 1.listopada 1996.g. (toč.I. izreke), nadalje odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznos od 58.636,90 kn (toč.II izreke).

Povodom žalbe stranaka Županijski sud u Splitu je presudom pod poslovnim brojem Gž-991/17 od 31.kolovoza 2017.g. potvrdio citiranu presudu u pobijanom dijelu, dok je rješenjem pod istim poslovnim brojem i nadnevkom ukinuo citiranu presudu u dosuđujućem dijelu.

U obrazloženju ukidnog rješenja drugostupanjski sud je naveo da smatra nedvojbeno utvrđenim da je tuženik povrijedio ugovornu obvezu isporuke kupljenih poslovnih prostora koje je trebao predati 1.listopada 1993.g., a doista ih je predao tek 28.svibnja 2007.g., da je tužitelj kupio predmetne prostore s namjerom davanja istih u zakup, ali istodobno je smatrao da je insuficijentno obrazloženje prvostupanjskog suda glede izvjesnosti mogućnosti davanja u zakup predmetnih prostora, a naročito glede razjašnjenja činjenice da ti prostori ni u razdoblju od četiri godine nakon predaje u posjed nisu dani u zakup, a zakupnina se traži sve do dana predaje prostora. Dana je uputa prvostupanjskom sudu da razjasni sve relevantne okolnosti glede izgubljene dobiti (izvjesnost davanja u zakup baš svih predmetnih poslovnih prostora i kroz cijelo utuženo razdoblje, eventualne ponude, pregovore, stanje na tržištu posebice na predmetnoj lokaciji i drugo) sukladno prijedlozima stranaka, a skrenuta je pozornost sudu i da u slučaju da je tužbeni zahtjev osnovan da u pogledu visine tužbenog zahtjeva potrebno razjasniti sveukupnu površinu kupljenih i predanih poslovnih prostora, a s obzirom da je tužitelj već pravomoćno ostvario naknadu zbog materijalnog nedostatka stvari (manje isporučene površine prostora od ugovorene) a koju isporučenu površinu sud prvog stupnja nije imao u vidu kod ocjene visine zakupnine već je naprotiv, koristio rezultate nalaza i mišljenja vještaka R. M. koji je u površinu prostora uračunao i galerije, a što nije predmet kupoprodaje u smislu kupoprodajne cijene i predmeta isporuke.

Predmet je zaveden pod novi poslovni broj P-4363/2017.

U nastavku postupku u cijelosti su obnovljeni rezultati dosadašnjeg raspravljanja, te su dodatno izvedeni dokazi pregledom fotografija priloženih spisu (list 391-396), izlista Grada Splita svih obveznika plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda za zgradu Dubrovačka 3 i 3A, za poslovne prostore, ekspertize predane u predmetu IP-1201/95, preslika tužbe od 25.srpnja 1997.g., zapisnika Ureda za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove, Graditeljstvo i zaštitu okoliša od 23.prosinca 1994.g., presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-90/05 od 5.veljače 2009.g., presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-400/09 od 14.svibnja 20009.g., rješenja VSRH Rev–x-582/09 od 13.listopada 2009.g., pregledom spisa ovog suda IP-90/05, izvatka iz zemljišnih knjiga za nekretninu upisanu u ZU 13887 KO Split (list spisa 543-555) saslušani su svjedoci I. B., S. K., E. G., M. B., V. R., a saslušan je i zastupnik po zakonu tuženika V. S..

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev za naknadom štete zbog izgubljene dobiti je neosnovan. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja se sastoji u izmakloj koristi, a koju trpi zbog nemogućnosti ostvarivanja dobiti iznajmljivanjem kupljenih poslovnih prostora jer mu tuženik prostore nije isporučio u ugovorenim rokovima. Tužitelj potražuje štetu za razdoblje od 1. listopada 1993.g. ( dana ugovorene predaje prostora) pa do 28. svibnja 2007.g. ( dana predaje prostora) u visini zakupnine koju je mogao ostvariti u utuženom periodu.

Kako su ugovori među strankama sklopljeni 1991.g. u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91), a ovo temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koji je objavljen u Narodnim novinama broj 35/05, 41/08 i 73/15 (dalje ZOO/05).

Odredbom čl. 189. st.2. ZOO/91 propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnim tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem

Među strankama nije sporno:

- da su dana 14. listopada 1991.g. stranke zaključile ugovor broj 91/91 o kupoprodaji poslovnog prostora temeljem kojeg su ugovorile kupoprodaju poslovnog prostora u S., D. 1 (ranije A.) površine 29,31m[2] po cijeni od 2.354.325,75 dinara, plativo u tri rate,

- da su dana 11. lipnja 1991.g. stranke zaključile ugovor broj 67/91 o kupoprodaji poslovnog prostora temeljem kojeg su ugovorili kupoprodaju poslovnog prostora u S., D. 1 (ranije A.) površine 28,65m[2] za cijenu od ukupno 1.173.217,50 dinara plativo u tri rate,

- da su dana 14. listopada 1991.g. stranke zaključile ugovor broj 92/91 o kupoprodaji poslovnog prostora temeljem kojeg su ugovorili kupoprodaju poslovnog prostora u Splitu, D. 1 (ranije A.) površine 29,28m[2] time da je ugovorena kupoprodajna cijena od 2.351.916,00 dinara, plativo u tri rate,

- da se u svim ugovorima tuženik kao prodavatelj obvezao predati kupljeni poslovni prostor tužitelju kao kupcu 24 mjeseca od pribavljanja građevinske dozvole, a koju se tuženik obvezao pribaviti najkasnije do 1. listopada 1991.g., a u slučaju zakašnjenja izgradnje i predaje poslovnog prostora ugovoreno je pravo kupca (tužitelja ) na zateznu kamatu za cijelo vrijeme zakašnjenja,

- da je tužitelj u cijelosti platio (i prije ugovorenog roka) kupoprodaju cijenu, a prema aneksu broj 1 ugovora 67/91a od 1. rujna 1995.g., aneksu broj 1 ugovora broj 92/91a od 4. rujna 1995.g. i aneksu broj 1 ugovora 91/91a od 4. rujna 1995.g. uplatio po 4.860,00 kn za svaki poslovni prostor za troškove vodovodnog priključka.

- da je tuženik tužitelju predao poslovne prostore u neposredan posjed tek na očevidu održanom dana 28. svibnja 2007.g

Među strankama je sporno trpi li tužitelj štetu zbog izgubljene dobiti uslijed nemogućnosti iznajmljivanja poslovnih prostora.

Tijekom postupka je utvrđeno da je tuženik prekoračio rok u predaji poslovnih prostora. Točkama 7. zaključenih ugovora o kupoprodaji poslovnih prostora tuženik, kao prodavatelj, obvezao se poslovne prostore završiti i predati kupcu u roku od 24 mjeseca od pribavljanja građevne dozvole time da se ujedno obvezao građevnu dozvolu pribaviti najkasnije do 1. listopada 1991.g. To pak znači da je ugovoreni rok za dovršetak i predaju svih poslovnih prostora bio 1. listopada 1993.g., koji je krajnji rok ugovoren među strankama za predaju kupljenih poslovnih prostora, a koji rok tuženik nije ispoštovao (među strankama nije sporno da su poslovni prostori predani tijekom postupka i to dana 28. svibnja 2007.g), zbog čega je od 1. listopada 1993.g. pao u zakašnjenje. Eventualni problemi vezani za pribavljanje konačne građevne dozvole nisu od značaja za ovaj spor, obzirom na ugovorom točno određen datum (1. listopada 1993.g.) uz koji je vezan završetak objekta.

Dakle, tuženikovom krivnjom nije ispoštovan rok isporuke, zbog čega je uostalom pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na uplaćenu kupovninu. Poslovni prostori su dakle, predani su u posjed tužitelju 28. svibnja 2007.g. tijekom očevida kojeg je toga dana održao sud, a što je utvrđeno i u zapisniku suda. Dakle, tek toga dana tuženik je izvršio svoju obvezu predaje stvari jer prema odredbi čl. 467. st.2. ZOO-a prodavatelj je izvršio svoju obvezu predaje stvari po pravilu, kada kupcu preda stvar ili mu uruči ispravu kojom stvar može preuzeti, odnosno, kada kupcu bude omogućeno da stvar upotrebljava i da je koristi. Sud nije prihvatio stav tuženika da isti nije bio u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze zato što je tužitelju pokušao predati poslovne prostore s datumom 5. ožujka 1997.g. jer tužitelj na to nije pristao jer mu je to ponuđeno uz uvjet da potpiše odricanje od svih međusobnih potraživanja, a brzojav od 9. kolovoza 1995.g. kojim se poziva na preuzimanje poslovnih prostora tužitelju nije ni uručen.

Sukladno uputi Županijskog suda u Splitu iz ukidnog rješenja u nastavku postupka je trebalo razjasniti sve relevantne okolnosti glede izgubljene dobiti (izvjesnost davanja u zakup baš svih predmetnih poslovnih prostora i kroz cijelo utuženo razdoblje, eventualne ponude, pregovore, stanje na tržištu posebice na predmetnoj lokaciji i drugo).

Teret dokaza izvjesnosti mogućnosti davanja u zakup predmetnih prostora u utuženom razdoblju je na tužitelju.

Dopunski saslušan na ročištu održanom 5. listopada 2011.g. tužitelj je naveo da su on i supruga imali svoje biznise i poslovni prostori da su kupljeni isključivo za iznajmljivanje, da bi oni imali dodatnu zaradu. Vezano za iznajmljivanje da je pregovarao sa desetak osoba, a možda i više. Tako da je progovarao sa gospodinom F., koji je imao prodaju auta i servis C., zatim sa osobama iz autoškole K. tok koja je bila do njegovog poslovnog prostora, zatim za frizerske salone. Naveo je da je sedam/osam poslovnih prostora na toj lokaciji u vrijeme kada je pregovarao bilo iznajmljeno. Iznajmljivanje poslovnih prostora da nije oglašavao u medijima jer da to nije bilo potrebno obzirom da su mu ljudi sami dolazili i pitali hoće li iznajmiti prostor, a on iste da nikada nije pitao za što bi im trebao taj prostor. Čak da su ga i ljudi koji su imali prostor do njegovoga dolazili pitati bi li im on iznajmio svoje prostore. Kada bi dao prostore u zakup da bi s tim osobama onda i dogovorio da one zakupljeni prostor same urede. Misli da bi trebalo 15-ak dana za nekakvo uređenje poslovnih prostora. Prostori da danas nisu iznajmljeni jer da zgrada nema građevinsku i uporabnu dozvolu.

Svjedokinja T. K., vlasnica poslovnog prostora u predmetnoj zgradi je na ročištu održanom 18. srpnja 2012.g. navela da je svoj poslovni prostor površine 23,78 m2 bez problema dala u zakup te da uredno plaća porez.

U nastavku postupka na okolnost mogućnosti iznajmljivanja poslovnih prostora na lokaciji na kojoj se nalaze poslovni prostori u vlasništvu tužitelja saslušani su svjedoci M. B., I. B., M. M., V. R. te zastupnik po zakonu tuženika V. S..

U svom iskazu zastupnik po zakonu tuženika V. S. je naveo da je od 2003.g. pa do danas direktor tuženika. Stanje vezano za poslovne prostore u Dubrovačkoj ulici mu je poznato što neposredno, što od suradnika, što od njegove nazočnosti primopredajama. Od 1991.g. kada su se poslovni prostori prodavali pa do primopredaje negdje 1995.g. situacija da se drastično promijenila. Tužitelj da je bio u posjedu poslovnog prostora i prije nego što mu je on sudski predan i tražio preinake, a kada je vidio da ne može realizirati neke svoje želje vezano za zakup da je krenuo s postupcima pred sudom. Osnovni nedostatak svih tih poslovnih prostora je to što nemaju parking. Samo rubni prostori, dakle oni koji gledaju na Dubrovačku ulicu da su imali neke šanse za zakup, dok ovi unutrašnji gdje su smješteni i tužiteljevi prostori, da su mračni i nepovoljni za zakup. Trenutno da postoje još uvijek dva neprodana prostora koja su ostala u vlasništvu tuženika koji se godinama pokušavaju prodati, međutim kako to više nije atraktivna lokacija, nema mogućnosti parkinga a i sam koncept zgrade koji nije atraktivan, da onemogućavaju pronalazak kupaca. Od 45 prostora 13 da ih je u korištenju, 32 da se ne koriste, a od tih 32 u roh bau da ih je još uvijek 7, od čega su 3 u vlasništvu tužitelja. Dakle, tužitelj da nije svoje prostore niti doveo u stanje da bi ih mogao staviti na tržište. Dakle, samo 28% tih poslovnih prostora da je u funkciji. Ova dva poslovna prostora koja su u vlasništvu tuženika da je pokušao prodati na razno razne načine, uključujući kompenzacije, te dati ih u zakup, međutim oni jednostavno da nisu atraktivni. Dodao je da je stanje što se tiče zakupa poslovnih prostora danas puno bolje nego što je bilo 2007.g. Pravomoćna građevinska dozvola da postoji, a da nije postojala obveza tuženika da osigura parking prostore već da je to bila obveza Grada.

U svom iskazu svjedok I. B., vlasnik poslovnog prostora u zgradi ….. površine cca 260 m2, je naveo da je prostor kupio 1996.g., opremio ga za ugostiteljski obrt te započeo s djelatnošću u veljači 1998.g., međutim da je nakon godinu dana zatvorio objekt te da je prostor bio prazan narednih 10 godina. Tek nakon 10 godina da je uspio dati prostor u zakup, negdje u lipnju 2008.g. za 8.000,00 kn mjesečno. Na bavljenje ugostiteljskom djelatnošću da je loše utjecala činjenica što zgrada nema osiguranih parking mjesta. U razdoblju od 10 godina u kojem je prostor bio prazan da je pokušavao iznajmiti prostor i prodati, ali da nije uspio. Iznajmljivanje da je oglašavao u novinama i na internetu. Građevinska dozvola da je postojala 1997g, a 2007.g. da je dobio uporabnu dozvolu. U razdoblju od 1993.g. do 2007.g okolni poslovni prostori da su se malo koristili, a i sada nakon 20 godina da se malo koriste.

Svjedok S. K. je u svom iskazu naveo da je bio u najmu poslovnog prostora u zgradi u …… od 1999.g. do 2010.g. za potrebe auto škole. Okolni prostori da su bili uglavnom prazni. Tu da je bila jedna kemijska čistionica, foto studio, dva-tri frizerska salona te jedan računovodstveni servis. Ljudi da bi bili u poslovnim prostorima dva-tri mjeseca i onda da bi se poslovni prostor zatvarao. Bio je mišljenja da je problem predstavljao parking jer tu ljudi nisu mogli pristupiti ali da to njemu nije bio problem jer je vodio auto-školu. On da je negdje 1993.g-1994.g. znajući da je tužitelj kupio poslovne prostore u ovoj zgradi tražio od tužitelja da mu da u zakup te poslovne prostore, ali da nije imao sređene papire i prostor da je trebalo uzeti u roh bau. Za najam dva poslovna prostora da je plaćao oko 600 eur-a mjesečno. Dodao je da su gosp.R. tražili za zakup njegovog poslovnog prostora ali da on nije imao papire.

Svjedok E. G. je u svom iskazu naveo da su ga zanimali poslovni prostori u zgradi u Dubrovačkoj ulici i kako je znao da je tužitelj kupio tri poslovna prostora da ga je interesiralo to uzeti u zakup. Njemu da je bila dobra površina, lokacija, ali da je problem bio to što tužitelj nije imao papire, a on da je htio sklopiti valjani ugovor. Tužitelj da mu je 1994.g. izjavio da će te godine dobiti papire, ali kako se to nije dogodilo, da je odustao od uzimanja u zakup njegovih poslovnih prostora. Te 1994.g. da je bilo nekoliko prostora u najmu.

Svjedok M. B., nekadašnji zastupnik po zakonu tuženika je u svom iskazu naveo da je kupio poslovni prostor u zgradi u D. ulici 1991.g. a da mu je isti predan u posjed 1995.g. Od trenutka kupnje pa do trenutka predaje poslovnog prostora okolnosti da su se dosta promijenile. Godine 1991.g. da je bilo poželjno kupiti poslovni prostor i u tom periodu da se moglo iznajmiti, ali 1995.g., ratne godine interes za tim poslovnim prostorima pa i na području cijelog Splita da je zapravo nestao. Njegova supruga da je 1997.g. otvorila u njegovom poslovnom prostoru papirnicu ali da je ta papirnica nakon godinu –dvije otišla u stečaj te da je prostor zatvoren. Prilikom otvaranja papirnice on da je imao uredne papire za prostor jer da inače papirnica ne bi mogla poslovati. Prostor da je cijelo vrijeme pokušavao iznajmiti ali da nije uspio i da je dan-danas zatvoren. Njegov poslovni prostor da je čak u povoljnijem položaju od drugih prostora u toj zgradi jer da gleda na vanjsku stranu i da se zapravo nalazi na početku tih svih poslovnih prostora. Firme koje su uzimale u zakup poslovne prostore u predmetnoj zgradi da nisu bile dugog vijeka pa da je jedno 70% tih poslovnih prostora zatvoreno. Uglavnom da su bili iznajmljeni prostori koji su gledali na ulicu. Poslovni prostori da imaju i problem jer nema parkinga. Poslovni prostori tužitelja da se nalaze u sredini prizemlja, što je nepovoljniji položaj u odnosu na druge.

Svjedok V. R. je u svom iskazu naveo da je kupio poslovni prostor u D. ulici negdje 90-tih. U početku da je u tom prostoru jedno 3-4 godine radila njegova supruga, a poslije da je taj prostor iznajmljivao frizerskom salonu za 350 eura mjesečno. Njegov poslovni prostor da je gledao na ulicu. Prostor da je naknadno prodao jer da taj centar nikada nije profunkcionirao. Poslovni prostori tužitelja da su u centru poslovnog kompleksa. 90-tih godina da je bilo interesa za sve prostore i da je bilo iznajmljenih prostora unutar kompleksa ali nije mogao procijeniti koliko. On da je tužio Auto Hrvatsku radi predaje poslovnog prostora i izgubljene zarade, ali da je izgubio spor. Dok je njegova supruga imala firmu koja se bavila trgovinom, prostor da je vjerojatno imao minimalne tehničke uvjete za tu djelatnost. Kada je on u Gradu tražio dozvolu za otvaranje firme, da su mu rekli da ta zgrada za njih ne postoji. U trgovini njegove supruge da je bila i Hrvatska lutrija, da je postojao ugovor o suradnji, te da su mu za to plaćali 100,00 kn mjesečno. U tom prostoru na galeriji da je bio i knjigovodstveni servis koji je vodila M. P. s kojom da je imao sklopljen ugovor o zakupu. Hrvatska lutrija da je bila u njegovom prostoru jedno 5 godina i ista da je imala istaknutu tabelu na zgradi. On da je imao uredan vlasnički list, a da nije u posjedu nikakvog papira koji bi bio dokaz da je njemu odbijeno otvaranje firme. Kao nedostatak tih poslovnih prostora naveo je da se proširila vijest da zgrada nema uporabnu dozvolu, a tek po upitu punomoćnika tužitelja je li i problem nedostatak parking mjesta, sjetio se i ovog razloga.

Dakle, svjedok I. B., jedan od vlasnika poslovnog prostora na predmetnoj lokaciji, je uspio u svome poslovnom prostoru obavljati ugostiteljsku djelatnost samo godinu dana (tijekom 1998.g.) a narednih 10 godina prostor je bio prazan jer ga isti unatoč oglašavanju u novinama i na internetu nije uspio ni iznajmiti ni prodati. Ovaj svjedok iskazuje da je građevinska dozvola 1997. godine postojala za cijeli objekt, a da je 2007. godine dobio i uporabnu dozvolu. Poslovni prostori u objektu da su se malo koristili do 2007.g., a i danas nakon 20 godina da se malo koriste.

Dakle, ovaj svjedok, jasno iskazuje da su postojali uvjeti za obavljanje djelatnosti jer da nisu, on sasvim sigurno ne bi mogao obavljati djelatnost ugostiteljstva. Svjedok S. K. iskazuje da je od 1999.g. do 2010.g. bio u zakupu poslovnog prostora u predmetnoj zgradi za potrebe njegove autoškole. Okolni prostori da su bili uglavnom prazni. Tu da je bila kemijska čistionica, foto studio, dva-tri frizerska salona te jedan računovodstveni servis. Ljudi da bi bili u poslovnim prostorima dva-tri mjeseca i onda da bi se poslovni prostor zatvarao. Dakle, očito su okolni prostori ispunjavali uvjete za obavljanje raznih poslovnih djelatnosti, ali je neatraktivnost lokacije i nemogućnost pristupa ( nepostojanje parkinga) utjecala na to da su zakupoprimci brzo otkazivali ugovore o zakupu.

Ovaj svjedok potvrđuje u svom iskazu da je razgledavao prostor od gospodina R. 1993- 1994.g., a iznajmljivanje poslovnog prostora u istoj zgradi 1999.g. očito ukazuje na to da je razlog neuzimanja tužiteljevih prostora u zakup bila roh- bau izvedba. Svjedok E. G. potvrđuje da je 1994. godine, kada je on dolazio na predmetnu lokaciju, samo nekoliko prostora bilo u najmu, a da su svi drugi uglavnom bili prazni, odnosno izvan funkcije. Svjedok M. B., jedan od vlasnika poslovnog prostora na predmetnoj adresi i to na najatraktivnijem dijelu zgrade (koji je izložen prema ulici) u svom iskazu navodi da je njegova supruga jedno kratko vrijeme držala papirnicu ( za koju je imala uredne papire jer inače ne bi mogla poslovati) te da je ista nakon godinu-dvije propala i prostor da je od tada zatvoren.

Prostor da je cijelo vrijeme pokušavao iznajmiti, ali da je to praktički bilo nemoguće, tako da je prostor i danas zatvoren. Iskazuje da je u periodu do 2007. godine malo firmi radilo u poslovnom kompleksu i da su uglavnom radili u prostorima koji su na ulici, odnosno na vanjskoj strani zgrade, dok su prostori u unutrašnjem dijelu (među kojima je prostor tužitelja) bili prazni, odnosno izvan funkcije kroz cijelo razdoblje do 2007. godine. Svjedok iskazuje da je na različite načine nudio i oglašavao davanje u najam poslovnog prostora, ali bez ikakvog uspjeha.

Zastupnik po zakonu tuženika V. S. je naveo da je nedostatak svih tih poslovnih prostora to što nemaju parking te da su samo rubni prostori, dakle oni koji gledaju na Dubrovačku ulicu imali neke šanse za zakup, dok su unutrašnji, gdje su smješteni i tužiteljevi prostori, mračni i nepovoljni za zakup. Trenutno da postoje još uvijek dva neprodana prostora u vlasništvu tuženika koji se godinama bezuspješno pokušavaju prodati i iznajmiti, ali da lokacija nije atraktivna i nema mogućnosti parkinga, a i sam koncept zgrade da odbija kupce.

Od 45 poslovnih prostora 13 da ih je u korištenju, 32 da se ne koriste, a od tih 32 u roh bau da ih je još uvijek 7, od čega su 3 u vlasništvu tužitelja. Dakle, samo 28% tih poslovnih prostora da je u funkciji, a što proizlazi i iz priloženog popisa poslovnih prosotra tuženika ( list spisa 483-484).

Iz svega navedenog proizlazi da ne stoji tvrdnja tužitelja da prostori do danas nisu iznajmljeni jer da zgrada nema građevinsku i uporabnu dozvolu jer građevinska dozvola postoji, a vlasnici poslovnih prostora su ishodili uporabne dozvole. Činjenica je da tužitelj ni do danas nije sredio poslovne prostore, niti ih je iznajmio nakon utuženog perioda ( nakon 2007. godine). Isti ničim nije dokazao svoju namjeru davanja u zakup svojih poslovnih prostora u utuženom razdoblju. Osim pukih navoda da su on i njegova supruga imali svoje privatne obrte te su odlučili svoja novčana sredstva, ušteđevinu iskoristiti za kupnju predmetnih poslovnih prostora, isključivo s namjerom da iste iznajmljuju i ostvaruje odgovarajući prihod, tužitelj nije dostavio nijedan uvjerljiv dokaz kojim bi potkrijepio svoju namjeru iznajmljivanja. Činjenica što su neku prostori iznajmljeni ( svega 28% i to onih na atraktivnijoj lokaciji- na vanjskoj strani zgrade) ne ukazuje sama po sebi da bi baš i tužiteljevi poslovni prostori bili dani u zakup. Nadalje, tužitelj ničim nije dokazao da je u promatranom razdoblju postojala potražnja za poslovnim prostorima na navedenoj lokaciji. Upravo suprotno, iz iskaza svjedoka ( vlasnika poslovnih prostora i zakupoprimaca) proizlazi da je poslovne prostore u predmetnoj zgradi bilo gotovo nemoguće iznajmiti ( osim onih na vanjskoj strani zgrade) te da su često zakupoprimci otkazivali ugovore o zakupu. I konačno, u 22 godini trajanja ovog postupka tužitelj po prvi put spominje da nije svoje poslovne prostore mogao dati u zakup jer da tužitelj nije osigurao parking mjesta. Ističe se da ova obveza ne proizlazi iz ugovora kojeg su zaključili tužitelj i tuženik niti je tuženiku građevinskom dozvolom odobrena izgradnja parking mjesta., a uostalom u ovom postupku tužitelj je već pravomoćno ostvario pravo na naknadu štete zbog materijalnog nedostatka stvari.

I konačno, u odnosu na iskaz svjedoka V. R., koji je u svom iskazu vrlo selektivan, pa se tako ne sjeća koliko je prostora bilo u utuženom razdoblju u zakupu ( iako je vlastiti prostor davao u zakup), a niti je li izgubio spor s tuženikom, za navesti je da isti samo paušalno navodi da je razlog nemogućnosti iznajmljivanja poslovnih prostora bilo nepostojanje uporabne i građevinske dozvole ( iako je on očito imao papire za svoj prostor s obzirom da je imao ugovor o zakupu s Hrvatskom lutrijom, frizerskim salonom i knjigovodstvenim servisom), a na kraju iskaza se ( na sugestivno pitanje tužitelja) dosjetio i da postoji problem s parkingom. Iskaz ovoga svjedoka sud nije ocijenio vjerodostojnim posebno ako se uzme u obzir i da je svjedok V. R. pravomoćno izgubio spor s tuženikom radi naknade štete iz osnove izmakle dobiti s obrazloženjem da nije dokazao da je u utuženom razdoblju imao određene ponude vezano za zakup poslovnog prostora (presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-90/05 od 5.veljače 2009.g., presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-400/09 od 14.svibnja 20009.g., rješenje VSRH Rev–x-582/09 od 13.listopada 2009.g.) U odnosu na dokumentaciju koju je tužitelj priložio na ročištu od 25. travnja 2018.g. (ekspertize predane u predmetu IP-1201/95, preslika tužbe od 25.srpnja 1997.g., zapisnika Ureda za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove, Graditeljstvo i zaštitu okoliša od 23.prosinca 1994.g.) za navesti je da ta dokumentacija nije u funkciji dokazivanja okolnosti na koje upućuje Županijski sud u Splitu u ukidnom rješenju ( izvjesnost davanja u zakup baš svih predmetnih prostora kroz cijelo utuženo razdoblje, eventualne ponude, pregovori, stanje na tržištu posebice na predmetnoj lokaciji).

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 189. ZOO/01 te je sud odbio tužbene zahtjeve tužitelja za naknadom štete za cjelokupno utuženo razdoblje kao neosnovane i odlučio je kao u t. I, II. i III. izreke.

Budući tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je odbio njegov prijedlog za izvođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva kao suvišan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, 57/11 – dalje ZPP)

Ističe se da Tbr. 48. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 – dalje Tarifa) propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Tuženiku je priznat trošak za sastav obrazloženog podneska od 1. prosinca 2000.g. u iznosu od 2.700,00 kn ( vrijednost predmeta spora od 240.000,00 kn), za sastav podnesaka od 17. svibnja 2004.g. i 25. veljače 2008.g. iznos od po 6.550,00 kn (vrijednost predmeta spora od 654.664,32 kn), za sastav podneska od 6. svibnja 2009.g. iznos od 10.270,00 kn (vrijednost predmeta spora od 1.130.253,46 kn) sukladno Tbr.

8. t.

1. Tarife i vrijednostima predmeta spora u vrijeme sastava pojedinih podnesaka. Ne bi mu bio priznat trošak za sastav podneska od 10. prosinca 2009.g. jer stranci mogu biti obistinjena maksimalno 4 podneska u prvostupanjskom postupku. Nadalje, za sastav žalbe od 17. rujna 2004.g. s kojom je uspio u sporu bio bi mu priznat zatraženi iznos od 6.642,00 kn sukladno Tbr.

10. Tarife. Za zastupanje na ročištima od 7. prosinca 2000.g., 17. siječnja 2001.g., 2. ožujka 2001.g., 19. prosinca 2001.g., 17. travnja 2002.g. i 24. listopada 2002.g. bio bi mu priznat iznos od po 2.500,00 kn, a za zastupanje na ročištima od 27. siječnja 2004.g.

19. svibnja 2004.g., 17. svibnja 2007.g., 28. svibnja 2007.g., 28. veljače 2008.g., 7. srpnja 2008.g., 11. studenoga 2008.g., 2. ožujka 2009.g. i 25. ožujka 2009.g. bio bi mu priznat iznos od po 6.550,00 kn sukladno Tbr. 9.t.1. Tarife. Za pristup na ročište odgođeno prije početka raspravljanja od 23. prosinca 2008.g. bio bi mu priznat iznos od 500,00 kn sukladno Tbr. 9.t.5. Tarife. Za zastupanje na ročištima od 22. travnja 2009.g. i 8. svibnja 2009.g. bio bi mu priznat iznos od po 10.270,00 kn sukladno Tbr.

9. t.1. Tarife, a za zastupanje na ročištima od 11. studenoga 2009.g., 27. studenoga 2009.g. bio bi mu priznat iznos od po 11.310,00 kn sukladno Tbr.9.t.1. Tarife. Nadalje, bio bi mu priznat zatraženi trošak za sastav žalbe s kojom je uspio u sporu u iznosu od 14.000,00 kn sukladno Tbr. 10 Tarife. Za zastupanje na ročištima od 18. svibnja 2011.g., 30. kolovoza 2011.g., 5. listopada 2011.g., 15. studenoga 2011.g., 31. svibnja 2012.g., 18. srpnja 2012.g. i 20. rujna 2012.g. bio bi mu priznat iznos od po 11.310,00 kn sukladno Tbr.

9. t.1. Tarife, dok mu ne bi bio priznat trošak za sastav obrazloženih podnesaka od 14. ožujka 2011.g., 21. rujna 2011.g., 28. listopada 2011.g. i 8. ožujka 2011.g. jer mu je već priznat trošak za sastav 4 podneska u prvostupanjskom postupku. Nije mu priznat trošak za sastav žalbe od 28. studenoga 2012.g. jer s istom nije uspio u sporu, niti trošak za sastav revizije jer je ista bila nedopuštena. Nadalje, bio bi mu priznat trošak za zastupanje na ročištima od 20. listopada 2016.g. i 29. studenoga 2016.g. u iznosu od po 11.310,00 kn sukladno Tbr.

9. t.1. Tarife, a trošak za sastav obrazloženog podneska od 13. listopada 2016.g. ne bi mu bio priznat zbog razloga naprijed navedenih. Tuženiku je nadalje priznat trošak za sastav žalbe s kojom je uspio u sporu u iznosu od 14.150,00 kn , a za zastupanje na ročištima od 23. listopada 2017.g., 25. siječnja 2018.g., 20. ožujka 2018.g., 25. travnja 2018.g., 25. svibnja 2018.g. i 19. srpnja 2018.g. priznat mu je iznos od po 5.940,00 (vrijednost predmeta spora od 594.172,49 kn). Zbog naprijed navedenih razloga nije mu obistinjen sastav podnesaka od 23. ožujka 2018.g., 5. travnja 2018.g., 23. svibnja 2018.g. i 18. srpnja 2018.g.

Dakle, tuženiku je na ime zastupanja priznat trošak u iznosu od 315.908,00 kn, što uvećano za iznos PDV-a od 25% daje trošak u iznosu od 394.885,00 kn. Ovome iznosu je pridodan trošak vještačenja u iznosu od 1.476,00 kn, što daje ukupan trošak tuženika u iznosu od 396.361,00 kn koji mu je i dosuđen, dok je za više zatraženi parnični trošak (tuženik je popisao trošak po svakoj radnji u iznosu od 20.000,00 kn) u iznosu 1.250.740,00 kn zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. IV. izreke.

U Splitu, 13. rujna 2018.g.

S U D A C

Katarina Čulić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravak iste.

DNA:-pun.stranaka