I Kž-59/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 59/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. A. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2013. br. K-96/13, u sjednici vijeća održanoj dana 17. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe opt. H. A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. H. A. zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11, pa je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci u koju mu je, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. ožujka 2013. do 19. travnja 2013. te od 3. svibnja 2013. do 21. svibnja 2013.

Temeljem čl. 69. KZ/11, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08). Protiv ove presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

I Kž 59/14-4

Optuženik se žali po svom branitelju M. C., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženiku izrekne uvjetna osuda ili mu se izrečena kazna zatvora zamjeni radom za opće dobro.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Žalbom se ukazuje da namjera optuženika na izvršenje kaznenog djela silovanja nije dokazana, jer do penetracije u spolovilo oštećenice nije došlo iako je optuženik to objektivno mogao ostvariti. Ukazuje se na nelogičnosti u ponašanju oštećenice koja kritične prilike nije vikala niti zvala u pomoć, a zadobivene ozljede ne odgovaraju intenzitetu fizičke sile koju opisuje. S obzirom da je oštećenica nemjerljivo fizički slabija od optuženika, ona ne bi mogla napustiti prostoriju i zaključati optuženika, da joj on to sam nije dopustio. Stoga treba prihvatiti njegovu obranu da se ovdje, doduše, radilo o njegovom neprimjerenom ponašanju, ali ne i o pokušaju kaznenog djela silovanja, kako utvrđuje sud prvog stupnja. Također, tvrdi se da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim jer je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane na okolnost utvrđivanja dinamike kritičnog događaja.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik kritične prilike pokušao silovati ošt. K. A. M., na način kako ga tereti optužba.

Obranom optuženika se, ustvari, priznaje poduzimanje radnji navedenih u činjeničnom opisu kaznenog djela, ali se tvrdi da nema dokaza o namjeri optuženika na izvršenje predmetnog kaznenog djela budući je on iz ponašanja oštećenice procijenio „da se ona s njim igra“.

Nasuprot tome, prvostupanjski sud osnovano cijeni istinitim terećenje oštećenice, jer je ono dosljedno i logično te potvrđeno personalnim i materijalnim dokazima. Tvrdnja oštećenice da ju je optuženik pokušao silovati jasno proizlazi iz ukupne dinamike događaja pa

I Kž 59/14-4

i same obrane optuženika koji priznaje da je oštećenicu primio i bacio na krevet te joj potrgao majicu rekavši „da će ju izje… kako T. nikad nije“, pri čemu mu je spolni organ bio u erekciji što je oštećenica mogla sama primijetiti. S obzirom da je oštećenica nedvojbeno pružala snažan otpor otimajući se i udarajući optuženika, što on dijelom i sam potvrđuje, nikakve dvojbe nema da je optuženik primijenio fizičku silu upravo s namjerom da obavi nasilni spolni odnošaj do čega, uslijed otpora oštećenice, nije došlo.

Osim toga, oštećenica je nesporno uspjela zaključati optuženika u sobu i telefonom pozvati u pomoć svog dečka, svjedoka T. F. koji iskazuje da je oštećenicu zatekao prestravljenu i u panici te mu je odmah, nakon što je izbacio optuženika iz stana, ispričala što joj se dogodilo. Slično iskazuju i prijateljice oštećenice, svjedoci M. K., I. J. i A. E. kojima se povjerila, a činjenica je da je kaznena prijava protiv optuženika podnesena odmah sutradan te da oštećenica nema motiva optuženika lažno teretiti. Konačno, postoje i materijalni tragovi konstatirani u zapisniku o očevidu i sačinjenoj foto dokumentaciji (potrgana majica i ozljede na tijelu oštećenice).

Promašeno se žalbom tvrdi da karakter ozljeda oštećenice ne odgovara intenzitetu primijenjene sile, jer iz sačinjenog zapisnika o očevidu i foto dokumentaciji jasno slijedi da je oštećenica zadobila ozljede u vidu crvenila s unutarnje strane donje usnice, hematome na nadlanicama i podlakticama ruku te hematom lijeve potkoljenice.

Kod takvog stanja stvari, nikakve dvojbe nema da je temeljem prikupljenih dokaza sa sigurnošću utvrđeno počinjenje predmetnog kaznenog djela. Činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim te je sud prvog stupnja s pravom odbio dokazne prijedloge obrane. Ispitivanjem neidentificiranog taxi vozača koji je optuženika kritične prilike dovezao do kuće oštećenice, ne ukazuje se relevantnim za razjašnjenje stanja stvari, budući da ta osoba nema saznanja o onom što se događalo u stanu oštećenice. Isto tako, nema potrebe za pribavom ispisa telefonskih poziva na okolnost da li je oštećenica kritične večeri pozivala svjedoka T. F. jednom ili dva puta, budući da to utvrđenje uopće nije od relevantnog utjecaja.

Kako se niti ostalim žalbenim navodima pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano te je optuženik osnovano oglašen krivim na način učinjen u prvostupanjskoj presudi.

Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

Prvostupanjski je sud, prilikom odmjeravanja kazne, imao u vidu sve olakotne okolnosti, pa i one koje se sada ističu u žalbi, te ih je u dostatnoj mjeri cijenio. Okolnost da je optuženik ranije liječen zbog dubokog poremećaja strukture ličnosti graničnog tipa te da je zbog dugogodišnjeg konzumiranja alkoholnih pića i kanabinoida razvio sindrom ovisnosti politoksikomanskog tipa, dovoljno je cijenjena olakotnom kroz utvrđenu činjenicu njegove smanjene ubrojivosti tempore criminis. Zbog toga, imajući u vidu da optuženik do sada nije osuđivan zbog sličnih kaznenih djela te da je mlada osoba, a u nedostatku otegotnih okolnosti, prvostupanjski je sud osnovano ocijenio da zbog činjenice što je kazneno djelo ostalo u

I Kž 59/14-4

pokušaju postoje uvjeti za ublažavanje zakonom zapriječene kazne te je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Ovako odmjerena kazna u dovoljnoj mjeri odražava sve utvrđene olakotne okolnosti, pa daljnjem blažem kažnjavanju u vidu zamjene kazne radom za opće dobro ili primjeni uvjetne osude, kako sugerira optuženik, nema mjesta, budući da se takvim sankcijama ne bi ostvarila svrha generalne prevencije.

Iz navedenih razloga, nije u pravu niti državni odvjetnik kada predlaže izricanje strože kazne, posebno jer činjenica što je optuženik osuđivan zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ/97, ne utječe na odmjeravanje kazne za predmetno različito kazneno djelo.

Kako time navodi žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. travnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.