Rev-866/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 866/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F., pok. Š. iz S.. F. i J., koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1662/06. od 15. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-3907/05. od 10. svibnja 2006., u sjednici održanoj 19. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženoj naloži da mu isplati naknadu štete u iznosu 7.992,00 kn na ime troškova popravljanja mobiliziranog vozila, te iznos 1,041.010,00 kn na ime naknade štete zbog izmakle koristi koju bi tužitelj ostvarivao kroz poslovanje za vrijeme mobiliziranja, pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka.

Ujedno je rješenjem odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijen je žalba tužitelj kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda reviziju je podnio tužitelj koji kao revizijski razlog navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači obje nižestupanjske presude tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

Tužena nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

Predmet spora je šteta, koju je tužitelj pretrpio oštećenjem teretnog vozila, mobiliziranog kad i tužitelja u razdoblju 24. kolovoza 1991. - 16. veljače 1996., te izmakla korist koju bi tužitelj ostvarivao kroz poslovanje, odnosno prijevozničku djelatnost za vrijeme mobilizacije.

U postupku je utvrđeno: da je teretno vozilo reg. oznake RI-231-977 bilo mobilizirano za potrebe Hrvatske vojske u vremenu 24. kolovoza 1991. (kada je mobiliziran i tužitelj) do 16. veljače 1996. (tada mu je vozilo vraćeno u voznom stanju), time da je tužitelj za vrijeme mobilizacije upravljao svojim kamionom. Utvrđeno je da su se sva oštećenja na vozilu dogodila za vrijeme rata od granatiranja odnosno raketiranja 1991. kod G. R., u D. na izvlačenju municije, u V. prilikom minobacačkog granatiranja te granatiranja između K. i D. R..

Iz prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je predmetno teretno vozilo – kamion oštećeno za vrijeme i na prostoru ratnih vojnih operacija odnosno neposrednoj blizini vojnih operacija kao posljedica bombardiranja i granatiranja i da se radi o ratnoj šteti za koju tužena ne odgovara.

Prema uredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (“Narodne novine”, broj 117/03. – dalje: Zakon o odgovornosti) Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu, odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. tog Zakona koja nema karakter ratne štete.

Člankom 3. Zakona o odgovornosti propisano je što se u smislu tog zakona smatra ratnom štetom, tako da je to šteta koju su uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., a osobito je to ona šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja kao npr. bombardiranjem, granatiranjem, miniranjem i sl. To je šteta koja je po svojim učincima te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva glede naknade štete (7.992,00 kn) sudovi pravilno primijenili materijalno pravo naprijed citirane odredbe Zakona o odgovornosti.

Glede tužbenog zahtjeva za naknadu štete po osnovi izmakle koristi koju bi tužitelj ostvario da se za vrijeme mobilizacije bavio autoprijevozničkom djelatnošću (za koju je kao obrtnik bio registriran) pravilno su sudovi ocijenili da je kamion tužitelja bio mobiliziran temeljem odredbe čl. 5. i čl. 13. Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 74/93. – pročišćeni tekst). Naime, prema čl. 13. Zakona o obrani građani imaju materijalnu obvezu davanja vozila i drugih sredstava oružanim snagama, a čl. 20. toč. 9. citiranog zakona Vlada Republike Hrvatske donosi propise o izvršavanju obveze davanja materijalnih sredstava za potrebe obrane. Člankom 196. st. 2. citiranog zakona propisi doneseni u skladu s odredbama Zakona o općenarodnoj obrani (“Narodne novine”, broj 27/84., 33/89. i 47/90.) ostaju na snazi do donošenja propisa koje treba donijeti Vlada Republike Hrvatske, a kako Vlada nije donijela propise o izvršavanju obveze davanja sredstava za potrebe obrane, na snazi je Uredba o izvršavanju obveza davanja materijalnih sredstava za potrebe općenarodne obrane (“Narodne novine”, broj 39/84.). Člankom 7. citirane Uredbe je propisana naknada onome kojem je uzeto sredstvo oštećeno, time da nije predviđena naknada štete zbog izmakle dobiti.

Dakle, prema navedenom Zakonu o obrani važećem u trenutku mobilizacije, a imajući u vidu da je vozilo tužitelju mobilizirano na temelju ovlasti i obveza iz naprijed citiranih propisa, pravilno su sudovi ocijenili da zbog nedostatka protupravnosti, nema pretpostavki za naknadu štete u smislu Zakona o obveznim odnosima (čl. 154. i čl. 155. - “Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO).

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi (1.041,01 kn) nižestupanjski sudovi pravilno primijenili naprijed citirane odredbe Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 74/93.) i Uredbe o izvršavanju obaveza davanja materijalnih sredstava za potrebe općenarodne obrane (“Narodne novine”, broj 39/84.).

Ne postoji, dakle revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st.

1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v. r.