Rev-2086/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2086/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja R. C. I. llp., E., L., kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko – upravni odjel u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2489/09-2 od 31. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10626/05 od 30. listopada 2008., u sjednici održanoj 10. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu kunske protuvrijednosti od 435.000,00 EUR sa zateznom kamatom na ovaj iznos od 1. listopada 2005. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženici iznos od 125.280,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji opisno ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu naknade (kunske protuvrijednosti od 435.000,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos) primjenom odredbe čl. 2. st. 1. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju ugovora u pitanjima sukcesije ("Narodne novine", broj 2/04 – dalje: Aneks G Ugovora).

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su da je tuženica temeljem čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92 – dalje: Uredba) stekla vlasništvo nad nekretninom (suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zem. 2021 z.u. 495 k.o. D. s kojim je povezano vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine) koja je u smislu navedene Uredbe predstavljala sredstvo pravnog prednika „O.“ a.d. export – import B. sa sjedištem u B.

U tako utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj dalje ističe da je „O.“ a.d. export – import B. ovlaštenik prava na naknadu za ovu oduzetu imovinu shodno Aneksu G Ugovora, dok je tužitelj je s „O.“ a.d. export – import B. 28. lipnja 2005. sklopio ugovor o ustupu potraživanja – cesiji temeljem kojeg je navedena tražbina prenijeta na tužitelja.

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 2. st. 1. podst. 2. Aneksa G Ugovora pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju se građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

U tom smislu nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da se na konkretan slučaj ne može neposredno primijeniti odredba čl. 2. st. 1. Aneksa G Ugovora. Naime, riječ je o pravu strane osobe na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu, dok Ugovor o pitanjima sukcesije, a niti Aneks G ne reguliraju pitanja vezana za ovlaštenika naknade za tu imovinu, kao niti pitanja opsega naknade i načina utvrđivanja visine naknade, a koja pitanja su obzirom da je riječ o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu od odlučnog značaja za stjecanje prava na naknadu u smislu citirane odredbe čl. 2. st. 1. Aneksa G Ugovora. Stoga prema zauzetom shvaćanju ovog suda (Rev-899/08 od 17. svibnja 2012., Rev-1786/13 od 21. listopada 2014.), da bi određena strana osoba temeljem Ugovora o pitanjima sukcesije, odnosno Aneksa G tom Ugovoru, mogla steći pravo na naknadu za nepokretnu imovinu koja je bila u društvenom vlasništvu, potrebno je da su sklopljeni ugovori između sljednica bivše SFRJ koji su potrebni za provedbu Ugovora o pitanjima sukcesije, odnosno Aneksa G tom Ugovoru, a kako je to predviđeno čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije, te kako to proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa G, a koji provedbeni ugovori nisu sklopljeni. Naime, Aneksom G Ugovora usuglašena su samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije, čime ovaj sporazum predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu utvrđivanja postupka ostvarivanja prava na imovinu, odnosno njenu naknadu.

Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja valja reći da tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je neko tijelo tuženice donijelo akt kojim se „O.“ a.d. export – import B. priznaje pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, dok suprotno revizijskim navodima, pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom ova pravna osoba nije stekla niti na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 10. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.