I Kž-353/1995-12 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-353/1995-12

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.N. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. i 2. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 27. siječnja 1995. godine, br. K-218/93., u sjednici održanoj dana 14. studenog 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe držanog odvjetnika, opt. K.N.a i opt. T.I., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. K.N. i opt. T.I. da su počinili krivično djelo iz čl. 196. st. 1. i 2. OKZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude, te im je na temelju čl. 196. st. 1. i 2. OKZRH izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, svakom. Po čl. 45. OKZRH I i II optuženom je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. kolovoza 1993. godine pa nadalje, a na temelju čl. 65. OKZRH izrečena im je sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek. Na temelju čl. 196. st. 4. OKZRH oduzeta im je opojna droga heroin - 14 paketića, a na temelju čl. 90. st. 1. obvezani su na naknadu troškova krivičnog postupka i troškova vještačenja droge koji će biti određeni naknadnim rješenjem kao i paušalni iznos od 3.000 kn svaki.

Istom presudom protiv opt. G.S. na temelju čl. 339. toč. 3. ZKP, optužba je odbijena da bi počinila krivično djelo iz čl. 196. st. 1. i 2. OKZRH pobliže činjenično opisano u izreci te presude, a na temelju čl. 91. st. 1. ZKP troškovi krivičnog postupka koji se odnose na ovu optuženicu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu su uložili državni odvjetnik i optuženici.

Opt. K.N. uložio je žalbu po svome branitelju M.U., odvjetniku iz Z., osobno i to zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se optuženiku izrekne blaža zatvorska kazna bez mjere sigurnosti.

Opt. I.T. uložio je žalbu po svom branitelju S.B., odvjetniku iz Z., a i osobno, i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno da se presuda preinači u odluci o kazni na taj način da se opt. I.T. izrekne primjerena kazna, znatno blaža, bez izricanja sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje.

Državni odvjetnik uložio je žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se obojci okrivljenika izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju koja će biti adekvatna stupnju njihove krivične odgovornosti, izuzetoj društvenoj opasnosti počinjenog djela, te posebno u funkciji generalne prevencije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 5. srpnja 1995. godine, br. Ktž-570/95. predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane a žalba državnog odvjetnika uvaži, te optuženicima izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Sud drugog stupnja o sjednici nije obavijestio branitelja (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske), a na temelju iste Uredbe primjerci žalbi nisu dostavljeni protivnoj stranci na odgovor. Na žalbu opt. K.N.a i opt. I.T. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka Žalitelji pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP, koju nalaze u tome što je sud pobijanu presudu utemeljio na dokazima na kojima se prema odredbama ZKP presuda ne može temeljiti, a bez tih dokaza nebi bila donesena ista presuda.

Odnosno, da pretrazi drvarnice (u kojoj je pronađen heroin) nisu bila prisutna dva punoljetna svjedoka i držalac stana, pa je taj zapisnik o pretrazi trebalo iz sudskog spisa izdvojiti, jer se na njemu ne može temeljiti sudska odluka.

Glede istaknute povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP koju žalitelj nalazi u tome što sud pobijanu presudu temelji na zapisniku o pretrazi drvarnice od 10. kolovoza 1993. godine (list 10. spisa) iako radnji pretrage nisu bile prisutne obje svjedokinje M.I. i K.L. (ova svjedokinja se u stvari zove T.J., kako se i potpisala na zapisniku o saslušanju u tijeku istražnog postupka) pa je, dakle, ta radnja bila provedena protivno odredbama čl. 197. st. 3. i čl. 198. st. 1. ZKP, sud drugog stupnja smatra da na taj način sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Naime, iako provedeni dokaz pokazuje da je bilo propusta u obavljanju istražne radnje pretrage drvarnice, jer radnji pretrage nije prisustvovala jedna od svjedokinja, ipak je zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija formalno valjan dokaz na kojem se, u načelu, može temelji sudska presuda. (pretrazi drvarnice bila je nazočna jedna svjedokinja i II optuženik, nitko nije imao nikakvih primjedbi na obavljenu radnju što je zapisnički konstatirano, svjedokinja Kalčan je na te okolnosti i saslušana te je opisala da je na traženje policije došla u šupu s II optuženikom, vidjela je da je policajac odmaknu jedan karton i uz gredu izvadio neke vrećice s tim da nije sigurna u njihov točan broj.) Sve ovo stoga jer ZKP ne sadrži odredbe o tome da se na takvom dokazu presuda ne može temeljiti, kao što je to inače izričito određeno za iskaze okrivljenika (čl. 208. st. 8, 9 i 10. ZKP), iskaza svjedoka (čl. 218. ZKP), te nalaz i mišljenje vještaka (čl. 234. ZKP).

Ako bi se pak uzelo da se navodima žalbe prvostupanjska presuda pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP, niti tada žalba po tom osnovu ne bi bila opravdana, jer su navedene eventualne povrede odredaba krivičnog postupka počinjene u pred krivičnom postupku, a ne za pripremanju glavne rasprave ili u njenom tijeku. Stoga se navedeni žalbeni prigovori svode zapravo na prigovor o ocjeni dokaza, dakle, na prigovore koji spadaju u osnov zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će ocjena suda drugog stupnja o tim žalbenim navodima tek uslijediti.

Daljnju bitnu povredu krivičnog postupka iz istog čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP žalitelj vidi u tome što je sud prvog stupnja iz sudskog spisa propustio izdvojiti zapisnik o prepoznavanju osoba, tome prepoznavanju nije bio nazočan državni odvjetnik, a iz spisa je vidljivo da je poziv državnom odvjetniku upućen nakon što je radnja prepoznavanja već bila obavljena.

Nije osnovan prigovor žalitelja da prepoznavanje okrivljenika nije obavljeno u skladu s odgovarajućim odredbama ZKP. Ovu istražnu radnju obavili su radnici Policijske uprave zagrebačke, ona je obavljena sukladno čl. 146. st. 1. ZKP, a kako je vidljivo iz službene bilješke (list 16. spisa) državni odvjetnik je o tome obaviješten i on je tu radnju povjerio djelatnicima policije. Iz te bilješke ne proizlazi da bi djelatnici policije tražili prisutnost državnog odvjetnika istražnoj radnji, te da bi radnja bila obavljena prije njihovog dolaska, kako to žalitelj tvrdi, a kako je ovaj radnja izvršena sukladno čl. 223. ZKP, taj zapisnik o prepoznavanju predstavlja valjani dokaz u krivičnom postupku.

Žalitelji pobijaju presudu i zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, koja bi se sastojala u tome što sud prvog stupnja nije saslušao kao svjedoka Z.R. niti je u presudi naveo razloge zbog kojih to nije učinio.

Na glavnoj raspravi koja je održana 27. rujna 1994. godine, branitelj I optuženika je predložio da se od Policijske uprave zagrebačke zatraži adresa boravišta za svjedoka Z.R., a sud je donio rješenje da će o tome odlučiti naknadno, ukoliko branitelji dostave točne podatke o identitetu svjedoka i adresu njegovog boravišta. Branitelj po takvom zahtjevu suda nije postupio, nova glavna rasprava je iznova počela 24. siječnja 1995. godine, branitelj I optuženika, a u smislu čl. 272. st. 2. ZKP, svoj prijedlog za saslušanje svjedoka Z.R. nije ponovio, niti je stavljao druge dokazne prijedloge, pa je sud prvog stupnja raniji prijedlog opravdano zanemario zaključujući da je od tog prijedloga branitelj odustao, te nije bio dužan o tome u presudi bilo šta obrazlagati.

Slijedom navedenih razloga sud drugog stupnja smatra da u pobijanoj presudi nisu ostvarene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 8. i 11., te st. 2. toga članka ZKP u onom smislu kako ih ističe žalba, a niti u širem smislu, u okvirima prema kojima se prvostupanjska presuda povodom žalbe ispituje po službenoj dužnosti.

Na žalbu opt. K.N.a i opt. I.T. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Žalitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to na način da zapravo samo sadržajno ponavljaju obrane I i II optuženika (koji poriču da bi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret) i uz to prigovoraju ocjeni dokaza koje je taj sud izveo, te njegovom konačnom zaključku o postojanju odlučnih činjenica, te o postojanju ili nepostojanju drugih činjenica koje su dokazno važne, ne iznoseći pri tome nove činjenice ili dokaze koje sud prvog stupnja već nije utvrđivao odnosno izvodio (osim prijedloga branitelja I optuženika za saslušanje svjedoka Z.R., što je naprijed obrazloženo). Zato predmetne žalbe branitelja i žalbe koje su I i II optuženici osobno sačinili, predstavljaju samo žalbe zbog pogrešno, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno stajalištu žalitelja, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja i potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, uključujući i one koje žalitelj pobija, sve to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i u smislu čl. 337. st. 2. ZKP ocijenio, za što sve je u pobijanoj presudi iznio valjane razloge koje je ovaj sud drugog stupnja prihvaća, pa žalitelja najprije upućuje na iste razloge, smatrajući da ih nije potrebno ponavljati, a samo radi ocjene žalbenih navoda, na razloge pobijane presude iznosi još i razloge kako slijedi (čl. 378. st. 1. ZKP).

Najprije valja razmotriti žalbeni prigovor koji se odnosi na obranu treće opt. G.S., koju je dala u tijeku istrage (12. kolovoza 1993. i 17. kolovoza 1993.) i na glavnoj raspravi (1. prosinca 1993. godine) kojima je sud prvog stupnja poklonio vjeru, no žalitelji smatraju da je III opt. svoju obranu mijenjala više puta, psihički je oboljela, tako da se njena obrana nikako ne bi mogla korisiti pri donošenju presude.

Točna je tvrdnja žalitelja da je opt. G.S. pri kraju postupka psihički oboljela, tako da je protiv nje optužba odbijena, no, ne može se prihvatiti daljnja tvrdnja žalitelja da se obrana III opt. nije smijela koristiti pri donošenju presude.

Sud prvog stupnja opravdano prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. V.K. iz koga proizlazi da je opt. G.S. oboljela na ljeto 1994. godine, boluje od paranoidne psihoze najvjerojatnije phizofrenoga tipa, no da u vrijeme izvršenja krivičnog djela (srpanj i kolovoz 1993. godine) duševna bolest nije bila utvrđena, pa su tada njene sposobnosti da shvati značenje krivičnog djela i mogućnost da upravlja svojim postupcima, zbog biološke opterećenosti i poremećaja ličnosti, bile umanjene, ali ne i bitno, pa ne postoji nikakva znatna proturiječnost između onoga što je vještak naveo u svom nalazu i mišljenju i onoga što navodi sud prvog stupnja u razlozima presude, kako to žalitelj neopravdano prigovara.

Suprotno stajalištu žalitelja sud prvog stupnja pravilno je zaključio, kada je prihvatio obranu III opt. G.S. koju je iznijela u tijeku istrage i razloge zašto je od te obrane odstupila, a zatim na glavnoj raspravi potvrdila da je istinito ono što je iznijela u tijeku istražnog postupka gdje je detaljno opisala (tereteći II opt. i sebe) kako je tekla prodaja heroina, kakva je bila suradnja I opt. i II opt. kako je I opt. donosio drogu i s II opt. je prepakirao, a što sve prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, na što upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Obrana III opt. G.S. potvrđena je pronalaskom heroina po radnicima Policije (14 paketića) te iskaza svjedoka B.M. koji je izjavio da je od II opt. kupovao heroin. Vještačenje je pokazalo da je heroin pronađen kod B.M. ima iste karakteristike kao i heroin iz drvarnice (šupe) II opt., pa su potpuno neutemeljene sumnje izražene u žalbi da je Policija prilikom pretrage šupe podmetnula heroin, kako to misli II opt. Žalitelji nadalje navode kako u odnosu na njih nema nikakvih dokaza - osim nevaljanih - o pretrazi drvarnice, zapisnika o prepoznavanju i obrane III opt. koja je psihički obolila, da bi počinili krivično djelo za koje su osuđeni, zatim da na njihovoj strani nije bilo nikakvog zajedničkog djelovanja i prodaje droge, a opt. I.T. posebno naglašava i to da drvarnica u kojoj je droga pronađena nije bila zaključana, u nju su zalazile različite osobe koje su tamo ostavljale ambalažu, a s dopuštenu majke III opt. Međutim, već je naprijed istaknuto da je sud prvog stupnja sa sigurnošću utvrdio postojanje krivičnog djela na temelju obrane III opt. iskaza svjedoka M.B., te vještačenje heroina pronađenog kod toga svjedoka i onoga pronađenog u drvarnici.

Svojim žalbenim navodima optuženici nisu doveli u dvojbu utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja, pa su njihove žalbe i iz toga žalbenog razloga ne utemeljene.

Na žalbu državnog odvjetnika, opt. K.N.a i opt. T.I. zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ukazuje da su optuženici počinili krivična djela koja su izuzetno društveno opasna, a što sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri kao ni stupanj njihove krivične odgovornosti, pa bez obzira što se radi o relativno mlađim osobama i bez obzira što drugo opt. T.I. do sada nije osuđivana osoba, nesporno je u tijeku postupka dokazano da su se njih dvojca kroz određeno vremensko razdoblje organizirano bavili preprodajom heroina na ilegalno narkomanskom tržištu, ta pojava je sve raširenija među mladima, može se suzbiti samo vrlo oštrim represivnim kaznama, pa je sve te okolnosti trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja visine kazne, te obojci optuženika izreći kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. K.N. u svojoj žalbi navodi da smatra da mu je trebalo izreći blažu zatvorsku kaznu s obzirom da se radi o mlađem čovjeku koji do sada nije dolazio u sukob sa zakonom zbog ovakvih kaznenih djela, a u konkertnom slučaju radi se o maloj količini droge, te nisu nastupile štetne posljedice pa bi se i blažom sankcijom i bez sigurnosne mjere protjerivanja stranca zasigurno ispunila svrha kažnjavanja.

Opt. I.T. u svojoj žalbi navodi da mu je izrečena kazna prestroga ističući da do sada nije osuđivan, da je u pitanju raspačavanje neznatne količine opojne droge, te da u konkretnom slučaju nisu nastupile štetne posljedice, a kako uzdržava izvanbračnu suprugu, koja je uz to i trajno duševno obolila, kao i zajedničko malodobno dijete dužina kazne zatvora najviše bi pogodila njegovu nedužnu obitelj. Protivno shvaćanju iznešeno u žalbi državnog odvjetnika, prema kome su izrečeni kazne zatvora u trajanju od četiri godine svakom od optuženik preblage, i shvaćanja iznesenih u žalbama I optuženika i II optuženika prestroge, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženicima za počinjeno krivično djelo.

Kad se imaju u vidu okolnosti koje je uzeo u obzir sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne I i II optuženiku, te da žalitelji u svojim žalbama nisu istaklni nikakve nove okolnosti koje sudu prvog stupnja nisu bile poznate, onada se po ocjeni ovoga suda kazna odmjerene optuženicima ukazuju adekvatne težini počinjenih krivičnih djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, pa nema zakonskog osnova (a niti opravdanja) da se uvaže žalbe državnog odvjetnika i I i II optuženika zbog odluke o kazni.

Neosnovane su i žalbe I opt. i II opt. zbog izricanja sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.

Sud prvog stupnja je tu sigurnostnu mjeru izrekao obojci optuženika u skladu s propisom čl. 65. OKZRH, jer su optuženici kao strani državnljani grubo iznevjerili gostoprimstvo u Republici Hrvatskoj i svoj boravak iskoristili da bi počinili jedno od najtežih delikata na štetu društva, a to je prodaja opojne droge heroin. Valja naglasiti i to da je I opt. K.N.ju već bila izricana zaštitna mjera udaljavanja s teritorija Republike Hrvatske za razdoblje od 15. srpnja 1993. do 15. srpnja 1994. godine, tu mjeru I opt. očito nije poštovao već je sa II opt. upravo u tom periodu počinio krivično djelo.

Na žalbu opt. I.T. zbog odluke o trošku krivičnog postupka

Opt. I.T. ističe i ovaj žalbeni osnov, ali taj dio žalbe ne sadrži obrazloženje razloga zbog kojih se pobija odluka o troškovima krivičnog postupka.

Sud drugog stupnja smatra da je odluka o troškovima krivičnog postupka kojom je ovaj optuženik obvezan na naknadu troškova postupka u paušalnom iznosu od 3.000 kn, kraj okolnosti da je optuženik zaposlen kao trgovac i da ostvaruje prihod, potpuno pravilna i zakonita. Što se tiče ostalih troškova krivičnog postupka njihova visina će biti određena posebnim rješenjem, a na što će optuženici također imati pravo žalbe.

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je da se žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiju kao neosnovane i da se presuda suda prvog stupnja potvrdi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 14. studenog 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.