Revr-1479/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1479/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice D. B. iz D., OIB: …, drugotužiteljice E. P. iz Š., OIB: … i trećetužitelja F. P. iz Š., OIB: … (svi zakonski nasljednici iza pok. tužitelja F. V.) koje zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu „R. i partneri“ j.t.d. u Š., protiv prvotuženika H. I. d.o.o. Z., iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. R., dipl. iur., drugotuženika H. P. p. d.o.o. Z. iz Z., OIB: … i trećetuženika H. C. d.o.o. Z., iz Z., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici Ž. S. i V. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu „S. i partneri“ d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji drugo i trećetuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-95/2016-2 od 2. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-131/2015 od 21. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2017.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija drugo i trećetuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je prvotuženiku H. I. d.o.o. Z., drugotuženiku H. P. p. d.o.o. Z. i trećetuženiku H. C. d.o.o. Z., solidarno isplatiti prvotužiteljici D. B., drugotužiteljici A. P. i trećetužitelju F. P., zakonske zatezne kamate na pravomoćno dosuđenu naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade pravnog prednika istih F. V. u iznosu 92.991,41 kn i to na pojedinačne mjesečne iznose za razdoblje od 17. studenoga 1999. do 1. travnja 2008. tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 20. prosinca 2013.

Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom 1. izreke utvrđeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva radi isplate zakonskih zateznih kamata preko onih o kojima je suđeno u izreci te presude, dok je pod točkom 2. izreke naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 10.657,64 kune.

Drugostupanjskom presudom su odbijene žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli drugo i trećetuženici pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu ili preinačiti istu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukinu presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelji zahtijevaju da im tuženici kao solidarni dužnici isplate zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose pravomoćno dosuđene naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade pravnog prednika tužitelja u iznosu 92.991,41 kn i to za razdoblje od 17. studenoga 1999. do 1. travnja 2008. tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 20. prosinca 2013.

Navedeni zahtjev ističu tri tužitelja, koji ne zahtijevaju isplatu navedene svote kao solidarni vjerovnici već samo traže da im utuženi iznos na ime zateznih kamata na dosuđeni iznos 92.991,41 kn plate tuženici kao solidarni dužnici.

Prema odredbi čl. 412. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 3/91, 73/91, 3/94, 7/96) u slučaju kada u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, a što je u predmetnom sporu slučaj, potraživanje se dijeli između njih na jednake dijelove ako drukčije nije određeno (suglasno zakonu ili pravnom poslu) te svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine.

Iz navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora za svakog tužitelja u pobijanoj presudi ne prelazi 200.000,00 kuna, što znači da nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Međutim, drugo i trećetuženici su protiv pobijane drugostupanjske presude izjavili izvanrednu reviziju, koju su s obzirom na naprijed navedeno jedino i mogli izjaviti.

Naime, prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Sukladno čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te u smislu st. 2. čl. 382. ZPP odluka u sporu mora ovisiti o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

Sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom revizija nije dopuštena.

Prvo i drugotuženici su u reviziji postavili sljedeća pitanja:

1. Da li su od strane drugostupanjskog suda počinjene bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku kada se u pobijanoj drugostupanjskoj odluci nije očitovalo o svim žalbenim razlozima tuženika, posebno prigovoru promašene pasivne legitimacije, zastare i prigovoru solidarnosti na strani tuženika?

2. Da li tuženici H. P. p. d.o.o. i H. C. d.o.o. mogu biti u obvezi naknaditi tužiteljima štetu, kao posljedice ozljede na radu njihovog pravnog prednika, ako je pravni prednik tužitelja prenio svoj ugovor o radu na drugo društvo budući da je odredbom čl. 129. Zakona o radu propisano da u slučaju statusnih promjena na strani poslodavca, na novog poslodavca se prenose sva prava i potraživanja koje je radnik imao na osnovu ranijeg Ugovora o radu?

3. Da li može postojati solidarnost svih tuženika u predmetnoj obvezi budući da je pravni prednik tužitelja svoj ugovor o radu prenio na samo jedno društvo nastalo podjelom H. H. ž. d.o.o. te što je odredbom članka 412. Zakona o obveznim odnosima propisano da je svaka obveza djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima?

4. Da li je drugostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen prigovor zastare tuženika budući da je odredbom članka 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da zastara za povremena davanja (kamate) teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa i iznosi tri godine?

U konkretnom slučaju, ako bi se i moglo uzeti da su naprijed navedena pitanja pravna pitanja, treba reći da prvo i drugotuženici nisu izložili razloge zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, da bi se ispunila ta pretpostavka, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP bilo je potrebno uvjeriti revizijski sud u postojanje različite prakse drugostupanjskih sudova u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (pozivanjem na takve odluke drugostupanjskih sudova), jer bi tek tada revizijski sud bio u prilici ispitati opravdanost predmetne revizije, a nije dovoljno pozvati se na zakonski tekst odredbe ZPP kojom je uređena tzv. izvanredna revizija.

Stoga, s obzirom da drugo i trećetuženici u predmetnoj reviziji nisu određeno naveli razloge zbog kojih bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, to nisu ostvarene procesne pretpostavke za dopuštenost predmetne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP valjalo odbaciti reviziju drugo i trećetuženika kao nedopuštenu, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.