Revr-765/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 765/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., kojeg zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice iz S., protiv tuženika T.-c. d.d. S., kojeg zastupaju punomoćnici P. J. i J. P., odvjetnici iz S., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 14. rujna 2006. godine broj: Gž-3699/06, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 27. travnja 2006. godine broj: P-2591/05, u sjednici održanoj dana 18. siječnja 2007. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu od 14. rujna 2006. godine broj: Gž-3699/06 i Općinskog suda u Splitu od 27. travnja 2006. godine broj: P-2591/05 i sudi:

1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu učinjen Odlukom tuženika broj 297/03 od 28. srpnja 2003. godine.

2. Dužan je tuženik vratiti tužitelja na poslove vozača teretnog motornog vozila prema Ugovoru o radu broj 307/96 od 5. travnja 1996. godine u roku od 8 dana.

3. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 3.721, kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu i da je tuženik dužan vratiti tužitelja na poslove vozača teretnog motornog vozila. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev prihvati.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Ovaj sud je u smislu odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji te je ocijenio da tužitelj osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Tuženik je Odlukom od 28. srpnja 2003. godine tužitelju redovito otkazao ugovor o radu temeljem odredbe čl. 113. st. 1. alineja 3. Zakona o radu («Narodne novine» broj 137/04

– pročišćeni tekst, dalje: ZR), uz obrazloženje da je u tijeku 2002. godine kupio nova teretna motorna vozila s poluprikolicom s kojima mogu upravljati vozači koji imaju E kategoriju. Tuženik je uputio tužitelja da pristupi polaganju ispita kako bi stekao E kategoriju, a tužitelj nije postupio po zahtjevu tuženika.

Utvrđeno je da tuženik ima 14 vozila kojima mogu upravljati vozači koji imaju C kategoriju, koju ima i tužitelj te 20 motornih vozila kojima mogu upravljati vozači koji imaju E kategoriju. Tuženik zapošljava ukupno 40 vozača i svi imaju E kategoriju, osim tužitelja.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda pogrešno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo. Prema odredbi čl. 113. st. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa. Postupak tužitelja (nepristupanje polaganju ispita za E kategoriju) u konkretnom slučaju ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

Radnik je dužan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati se za rad (čl. 32. st. 2. ZR). U prosuđivanju ispunjavanja ove obveze radnika treba, dakle, uzeti u obzir ne samo njegove sposobnosti, nego i potrebe rada. Imajući na umu činjenicu da tuženik ima 14 motornih vozila kojima tužitelj može upravljati, odnosno osposobljen je za upravljanje tim vozilima, onda zaista potrebe rada ne zahtijevaju da tužitelj mora pristupiti osposobljavanju za upravljanje i drugim vozilima kojima tuženik raspolaže. Točno je da tuženik kao poslodavac odlučuje o tome koji će vozači upravljati pojedinim motornim vozilima, kako se navodi u obrazloženju drugostupanjske presude, ali činjenica da tuženik zapošljava 40 vozača, od kojih čak 39 ima E kategoriju (svi osim tužitelja) upućuje na logičan zaključak da uzrok zastoja u odvijanju procesa rada ne može biti to što tuženik nije pristupio osposobljavanju i polaganju ispita radi stjecanja E kategorije. Tuženik je u obrazloženju odluke o otkazu naveo da je radi nesmetanog odvijanja procesa rada nužno da vozači imaju E kategoriju (za slučaj potrebe zamjene vozača koji su opravdano odsutni). Tužitelj je međutim osposobljen za upravljanje s 14 vozila s kojima tuženik raspolaže i slijedom toga može mijenjati sve vozače koji upravljaju tim vozilima. Odvijanje procesa rada ne može biti dovedeno u pitanje samo zbog toga što tužitelj nije u mogućnosti upravljati i svim ostalim vozilima (20 vozila), imajući pritom na umu da tužitelj zapošljava čak 39 vozača koji su osposobljeni za upravljanje tim vozilima. Treba reći i to da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu 1996. godine, pa činjenica da je tuženik kupio nova vozila (za koja se traži E kategorija) 2002. godine nije mogla utjecati na prava i obveze tužitelja iz ugovora o radu, jer je mogao nastaviti izvršavati obveze iz tog ugovora budući da tuženik raspolaže s 14 vozila s kojima on može upravljati.

Navedene okolnosti ukazuju na to da nije u pitanju takva promjena, odnosno uvođenje novog načina ili organizacije rada zbog koje bi bilo nužno osposobljavanje ili usavršavanje tužitelja, pa njegovo nepristupanje osposobljavanju za upravljanje novim vozilima koje je tuženik kupio ne predstavlja takvo kršenje radne obveze koje bi predstavljalo opravdan razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 113. ZR.

Zbog tih razloga je revizija tužitelja prihvaćena te je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP preinačena presuda drugostupanjskog, kao i presuda prvostupanjskog suda i tužbeni zahtjev prihvaćen.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st.

1. ZPP. Tužitelju je priznat trošak u iznosu od 2.196, 00 kn, kako je zatražio u troškovniku (list 38/A – sastav tužbe i trošak zastupanja na pet ročišta), trošak sastava žalbe u iznosu 762,50 kn i za sastav revizije iznos od 762,50 kn.

U Zagrebu, 18. siječnja 2007. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.