Rev-x-162/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 162/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Slavka Pavkovića, člana vijeća u pravnoj stvari I. tužitelja B. B. iz P., i II. tužitelja L. m. t. d. B. d.o.o. zastupanog po likvidatoru likvidacijske mase B. B., P., kao pravnog slijednika društva B. d.o.o., oboje zastupani po punomoćnicima A. Z., V. Z. i T. K., odvjetnicima u P., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1543/11-2 od 27. prosinca 2012. kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-271/06- 90 od 14. veljače 2011., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija II. tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos 72.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev I. tužitelja za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog, za daljnji iznos 36.000,00 kuna (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev II. tužitelja za isplatu materijalne štete u iznosu od 542.318,75 kuna sa zateznom kamatom pobliže označenom u izreci presude (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi I. tužitelju parnični trošak u iznosu 33.987,96 kuna (točka IV. izreke). Odbijen je zahtjev I. tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (točka V. izreke). Naloženo je II. tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 37.568,20 kuna (točka VI. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška preko dosuđenog iznosa (točka VII. izreke). Odbijen je zahtjev II. tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti (točka VIII. izreke). Drugostupanjskom presudom djelomično je usvojena žalba I. tužitelja, II. tužitelja i tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda i to: dijelom u točki II. izreke na način da je naloženo tuženiku na ime naknade štete isplatiti I. tužitelju iznos 14.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2011., u točki IV. na način da je naloženo tuženiku naknaditi I. tužitelju parnični trošak u iznosu 31.061,96 kuna, u točki V. na način da je odbijen zahtjev I. tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, u točki VI. na način da je naloženo II. tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 37.252.40 kuna i u točki VII. na način da je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (sve točka I. izreke). U preostalom dijelu odbijena je žalba I. tužitelja, II. tužitelja i tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev I. tužitelja za iznos 22.000,00 kuna, te u točki III. izreke i točki VIII. izreke (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da I. tužitelju naknadi trošak žalbenog dijela postupka u iznosu 1.499,13 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev I. tužitelja za naknadom troška žalbenog dijela postupka odbijen kao neosnovan te je odbijen zahtjev II. tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude II. tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev te podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu prouzročenog parničnog troška, kao i troška revizije.

Tuženik je u odgovoru na reviziju naveo kako je II. tuženik B. d.o.o. brisan iz sudskog registra rješenjem poslovni broj Tt-12/489 Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu.

Općinski sud u Pazinu je rješenjem poslovni broj P-271/06-123 od 5. siječnja 2015. utvrdio da je Likvidacijska masa trgovačkog društva B. d.o.o. zastupanog po likvidatoru likvidacijske mase B. B., P., …, preuzela postupak u toj pravnoj stvari kao pravni slijednik društva B. d.o.o.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Drugostupanjski sud je ocjenjivao sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za suđenje sukladno čl. 375. st. 1. ZPP, te stoga drugostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP. Suprotno revizijskim navodima sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Predmet spora je naknada materijalne štete II. tužitelju koja mu je nastala uslijed zapuštanja proizvodnje.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je B. B. (I. tužitelj) osnivač i vlasnik društva B. d.o.o. (II. tužitelja), koje se bavilo uzgojem biljaka;

- da je I. tužitelj kod II. tužitelja obavljao poslove zagrijavanja plastenika, iako je bio u radnom odnosu u društvu U. d.o.o. P., a za druge poslove je II. tužitelj nalazio sezonske radnike;

- da je I. tužitelj 15. lipnja 2001. pretrpio prometnu nezgodu uslijed koje je zadobio teške tjelesne ozljede;

- da u vrijeme nezgode II. tuženik nije imao zaposlenih radnika;

- da je zbog neobavljanja grijanja u plasteniku došlo do propasti i smrzavanja biljaka u zimskim mjesecima krajem 2001. pa nadalje.

Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev II. tužitelja zaključivši da je šteta nastala uslijed loše poslovne odluke I. tuženika te da između nastale štete II. tužitelju i ozljeda koje je pretrpio I. tužitelj nema uzročno posljedične veze.

U revizijskom stupnju postupka sporna je pravilna primjena odredaba čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). koja se u ovom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, a na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).

Prema odredbi čl. 154. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu se po čl. 155. ZOO, pod pojmom štete podrazumijeva umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja i izmake koristi.

Naime u konkretnom slučaju tuženik odgovara po načelu krivnje, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO što znači da je postojanje uzročne veze kao jednog od elemenata za naknadu štete potrebno dokazati, a što ovdje nije slučaj.

Opće pretpostavke postojanje odgovornosti za štetu su postojanje subjektivne odgovornosti, šetna radnja, šteta, uzročna veza između štete i štetne radnje te protupravnost. Dakle, kada nedostaje bilo koja od navedenih općih pretpostavki odgovornosti za nastalu štetu, tužbeni zahtjev valja odbiti.

Kako I. tužitelj, kao odgovorna osoba II. tužitelja, nakon prometne nezgode nije ni pokušavao zaposliti neku drugu osobu na poslovima zagrijavanja plastenika koje je on do tada obavljao, a niti naći bilo kakvo drugo rješenje za očuvanje trajnica u plasteniku, odnosno sprečavanje nastanka štete, iako je imao dovoljno vremena i nije imao psihičkih posljedica zbog kojih nije mogao imati svijest da će šteta nastati, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je šteta II. tužitelju nastala isključivo radi loše poslovne politike I. tužitelja, kao odgovorne osobe kod II. tužitelja, jer je I. tužitelj trebao nastojati i poduzeti sve da šteta II. tužitelju bude što manja i u tom pogledu poduzeti prema potrebi i u skladu sa svojim mogućnostima odgovarajuće radnje, kao i da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno- posljedične veze između nastale štete II. tužitelju i nezgode I. tužitelja i zadobivenih ozljeda.

Slijedom navedenog, drugostupanjski je sud imajući na umu utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev odbio. Stoga pravno shvaćanje glede odgovornosti tuženika vezano za predmetnu štetu izraženo u nižestupanjskim presudama prihvaća i ovaj sud, dok se suprotni navodi revizije tužitelja uglavnom svode na preocjenjivanje izvedenih dokaza i prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a to sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nisu razlozi zbog kojih se može podnijeti revizija.

Radi navedenog reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 10. ožujka 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.