Croatian Supreme Court dismisses appeal on rent dispute where appeal value falls below statutory threshold.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling ordering the return of a rental apartment. The plaintiff sought possession of the unit, while the defendant argued the sales contract was void due to the plaintiff's tenant rights. The court found the plaintiff had acquired tenant rights before the sale, rendering the contract valid, and rejected the appeal because the disputed value was under the statutory limit for review.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; Revizija nije dopuštena protiv dijela presude ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 3.000,00 kuna.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1472/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz P., zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika N. S. iz P., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz P., radi predaje stana i u pravnoj stvari protiv tužitelja N. S. protiv protutuženice M. R., radi utvrđenja ništavosti ugovora, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 04. ožujka 1998. godine, broj Gž-20/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pločama od 14. listopada 1997. godine, broj P-164/97, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2001. godine
presudio je i riješio je:
I. Odbacuje se revizija tuženika izjavljena protiv dijela pobijane presude u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice kao nedopuštena.
II. Odbija se revizija tuženika izjavljena protiv dijela pobijane presude u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te naloženo tuženiku predati tužiteljici slobodan od osoba i stvari sporni stan u P.
Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je ništav i bez pravne važnosti ugovor broj 238/92, sklopljen između tužiteljice M.R. i Grada P. 18. travnja 1992. godine, te da se ima obaviti brisanje uknjižbe prava vlasništva tužiteljice na stan koji se nalazi u prizemlju zgrade u P.
Također je odlučeno da je tuženik dužan tužiteljici – protutuženoj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.550,00 kuna.
Odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica – protutužena nije podnijela odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.
Revizija nije dopuštena protiv dijela pobijane presude u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, dok revizija nije osnovana u odnosu na dio pobijane presude u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev.
Tužbom tužiteljica traži predaju stana slobodnog od osoba i stvari.
Dakle, kao objekt predmeta spora po tužbi tužiteljice pojavljuje se stan, pa se vrijednost predmeta spora računa prema jednogodišnjoj najamnini za sporni stan (članak 38. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP).
Kako se ne radi o sporu iz članka 106. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94 – dalje ZSO), u kojem je revizija uvijek dopuštena, dopuštenost revizije ocjenjuje se prema vrijednosti predmeta spora (čl. 382. st. 2. ZPP-a).
Prema obavijestima koje je pribavio prvostupanjski sud, mjesečna najamnina za sporni stan površine 51,51 m[2] u vrijeme podnošenja tužbe iznosila bi 68,50 kuna, jer je najamnina u to vrijeme iznosila 1,33 kn/m[2] , tako da godišnja najamnina iznosi 822,09 kuna.
Budući da revizija prema ranije važećoj odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, koju ovdje treba primijeniti s obzirom na dan podnošenja tužbe te donošenja pobijane presude, nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 3.000,00 kuna, to s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela od 822,09 kuna revizija nije dopuštena protiv dijela presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.
U odnosu na odluku o protutužbenog zahtjevu nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, koju ističe revident. Naime, suprotno navodima revizije, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio pobijane presude u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica – protutužena stekla stanarsko pravo na spornom stanu prije zaključenja ugovora o kupnji stana, a to iz razloga što joj je taj stan dat na
korištenje, a u stan nije mogla useliti baš zbog toga što je u stan protupravno uselio tuženik – protutužitelj.
Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništav ugovor sklopljen između tužiteljice i Grada P. o prodaji toga stana kao stana na kome postoji stanarsko pravo (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a u svezi sa čl. 59. st. 1. tada važećeg ZSO-a, i čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Tuženik – protutužitelj baš svoj zahtjev na utvrđenje da tužiteljica nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu temelji na tome da nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje stanarskog prava iz čl. 59. ZSO-a, jer tužiteljica nikad nije uselila u sporni stan te tako nije stekla stanarsko pravo, pa da slijedom toga nije ni mogla kupiti sporni stan budući da stan ima pravo kupiti stanar (osoba koja ima stanarsko pravo) te da je slijedom toga ugovor o prodaji stana ništav.
Doista, prema odredbi čl. 6. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine”, broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98) stan ima pravo kupiti stanar, te ako protutužena nije bila stanar ugovor bi bio suprotan zakonu i kao takav ništavan (čl. 103. st. 1. ZOO-a). Međutim, kako je naprijed rečeno, treba smatrati da je tužiteljica – protutužena bila stekla stanarsko pravo na spornom stanu jer u taj stan baš nije uselila zbog toga što joj je to onemogućio tuženik – protutužitelj svojim protupravnim useljenjem u taj stan, zbog čega tužiteljica i traži njegovo iseljenje.
Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a).
Radi naprijed navedenog, temeljem čl. 389. st. 2., 392. i 393. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 25. rujna 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.