Pž-4191/2008-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

55. Pž-4191/08-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alice Pelicarić, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. N. iz P., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u P., protiv tuženika Uprava za ceste P.-S. Ž., P., kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u S. B., radi naknade štete u iznosu od 97.248,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-30/07 od 11. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2013.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-30/07 od 11. travnja 2008. u točki I. njezine izreke.

Obrazloženje

Trgovački sud u Slavonskom Brodu, presudom poslovni broj P-30/07 od 11. travnja 2008., u točki I. izreke djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda tužitelja prema tuženiku uprava za ceste P.-s. županije u stečaju, P. po osnovi naknade štete u iznosu od 83.203,44 kn, dok je u točki II. izreke djelomično odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku s navedene osnove u iznosu od 14.044,56 kn. Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u točki III. izreke ove presude prvostupanjski sud je naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.486,56 kn u roku od osam dana.

Iz obrazloženja presude proizlazi da se tužitelju dosuđeni iznos odnosi na osporeni iznos naknade štete koju je tužitelj pretrpio 2003. godine na način da je pao na betonsku cijev djelomično ukopanu u iskop prilikom rekonstrukcije ulice A., uslijed kojeg događaja je pretrpio teške tjelesne povrede. Prvostupanjski sud utvrđuje odgovornost tuženika za naknadu štete na temelju utvrđenja da je tuženik bio investitor (naručitelj) radova rekonstrukcije ceste na kojoj se nezgoda dogodila, odnosno da je prostor ozljeđivanja tužitelja bio u okviru radova koje su izvodili tuženik i drugi investitori. Stoga odgovornost tuženika za naknadu štete temelji na odredbama čl. 206. st. 4. i 207. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/97, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) neovisno o tome što su pored tuženika kao investitori sudjelovale i druge osobe. Prvostupanjski sud ocjenjuje da radovi na iskopu predstavljaju opasnu stvar s obzirom na to da samo radilište, niti rubovi nogostupa uz iskop, nisu bili vidljivo označeni pri čemu je uzeo u obzir i dubinu te širinu iskopa. Sud je također ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti tuženika i tužitelja. Visinu nematerijalne štete sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. D. G., dok je visinu materijalne štete s osnove tuđe pomoći i njege utvrdio sukladno iznosima koje po ovoj osnovi priznaje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Stoga sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev za iznos od 83.203,44 kn na temelju čl. 195. st.1., čl. 200., čl. 206. st. 4. i 207. ZOO-a, dok je tužbeni zahtjev glede preostalog iznosa od 14.044,56 kn odbio kao neosnovan.

Prvostupanjsku presudu u točki I. njezine izreke pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U bitnom u žalbi navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na dvije bitne činjenice, a to su tko je bio investitor radova na čijem izvođenju je došlo do tužiteljeve povrede te postoji li, i u kojem omjeru, doprinos tužitelja vlastitom stradanju. Navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kako u odnosu na osnovu odgovornosti, tako i u odnosu na visinu štete.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz odredbe čI. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, žalbeni sud nalazi kako je ona pravilna i na zakonu osnovana.

Uvodno valja istaknuti da je pobijana presuda donijeta protiv tuženika označenog kao Uprava za ceste P.-S. Ž., P, međutim, prema stanju u sudskom registru, stečajni postupak nad tuženikom je obustavljen (zbog naknadnog nestanka stečajnog razloga) rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj St-10/11 od 2. veljače 2011., dakle, nakon donošenja pobijane presude, te je na temelju tog rješenja iz naziva tuženika brisana naznaka „u stečaju“. Stoga je u ovoj odluci tuženik označen bez naznake „u stečaju“, dakle, prema stanju u sudskom registru na dan donošenja ove odluke.

Presuda u pobijanom dijelu nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti žalitelj pobija presudu iz ovog žalbenog razloga.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je tužitelj pretrpio 2003. godine zbog pada u iskop u ulici A. uslijed njezine rekonstrukcije, prilikom čega je zadobio teške tjelesne ozljede.

Odgovornost tuženika sud nalazi u tome što je utvrdio da je tužitelj bio investitor (naručitelj) radova na rekonstrukciji spomenute ulice, a šteta da je nastala u vezi s opasnom stvari. Naime, sud zaključuje da je vršenje iskopa opasna stvar, slijedom čega tuženik kao investitor (naručitelj) radova odgovara za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari prema kriteriju objektivne odgovornosti. Odgovornost tuženika za nastalu štetu sud je ocijenio solidarnom primijenivši čl. 207. ZOO-a slijedom čega je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor da su na izvođenju spornih radova sudjelovali i drugi investitori. Prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja i tuženika za nastalu štetu sud je također ocijenio neosnovanim uvažavajući životnu dob tužitelja (rođ. 1930. godine) u vrijeme nastanka štetnog događaja, zatim dugotrajnost radova i dubinu iskopa, te činjenicu utvrđenu saslušanjem svjedoka da stanovnici ulice A., pa tako ni tužitelj, u danim okolnostima nisu mogli na drugi način (osim prijelazom preko iskopa) doći do svojih kuća zbog oštećenja samog nogostupa i velike udaljenosti odgovarajućeg prijelaza.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj bio investitor (naručitelj), a K.-I. d.d. izvođač radova rekonstrukcije Ž. ceste broj… u dijelu ulice A. u kojoj je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja stanovao i u kojoj se sporna nezgoda dogodila. Također je utvrđeno da se u sklopu rekonstrukcije navedene ulice mijenjala cijela infrastruktura uključujući kanalizaciju, vodovodnu mrežu i plin s time da su investitori ovih radova bili druge osobe. Također je utvrđeno da su svi radovi tekli paralelno, a da se tužitelj ozlijedio kada je prelazeći raskopanu cestu stao nogom na nogostup koji se tom prigodom zbog potkopavanja strojevima odlomio i propao, a tužitelj je inercijom povučen unazad pao na betonsku cijev koja je bila položena u iskopu dubine od oko 1,25 m. Ovako utvrđeno činjenično stanje tuženik ne dovodi u pitanje žalbenim navodima.

Na temelju iskaza svjedoka M. I.. (bivšeg ravnatelja tuženika) koji je prilikom svjedočenja izvršio uvid u fotodokumentaciju s policijskog očevida, sud je utvrdio da je betonska cijev na koju je tužitelj pao zapravo slivna cijev (cestovni slivnik) čije postavljanje spada u rekonstrukciju ceste, a da je investitor rekonstrukcije ceste bio upravo tuženik (što je zapravo i nesporna činjenica). Stoga neosnovano žalitelj smatra da sud nije utvrdio spornu i odlučnu činjenicu tko je bio investitor radova na čijem izvođenju je došlo do tužiteljeve povrede, odnosno u zoni čije odgovornosti je iskop u kojemu je tužitelj pao. Niti žalbenim navodom da je sud trebao utvrditi kao odlučnu činjenicu je li mjesto stradanja u katastru označeno kao dio javne ceste, žalitelj nije uspio dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da je prema ocjeni ovog suda ova činjenica irelevantna za razrješenje ovog spora.

Prema odredbi čl. 207. ZOO-a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti na temelju čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05), naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova. Prema tome, kad je utvrđeno da je do pada tužitelja (treće osobe) u iskop, a time i do štete tužitelju, došlo u vezi s izvođenjem radova na rekonstrukciji ulice A., tuženik kao naručitelj (investitor) tih radova zajedno s izvođačem tih radova odgovara za štetu. Njihova odgovornost je solidarna prema citiranoj odredbi čl. 207. ZOO-a, pa prema čl. 414. st. 1. ZOO-a tužitelj može zahtijevati naknadu štete od bilo kojeg solidarnog dužnika. Dakle, za ishod spora nije odlučno odgovara li još neka osoba za štetu kao solidarni dužnik. Naime, oštećenik može podnijeti tužbu protiv svih solidarnih dužnika odjednom ili svakog posebno i protiv svakog od njih ishoditi pravomoćnu presudu o naknadi cjelokupne štete ili zahtijevati od svakog samo dio štete, s time da se može namiriti samo od jednog od njih (čl. 414. st. 1. ZOO-a). Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je na temelju odredbe čl. 207. ZOO-a utvrdio odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju.

Nadalje, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda da radovi iskopa kod rekonstrukcije ceste predstavljaju opasnu stvar, ovaj sud je mišljenja da navedeni radovi zapravo predstavljaju opasnu djelatnost u smislu čl. 173. ZOO-a. Međutim, ovo nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom na to da u oba slučaja štetnik odgovara za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću po kriteriju uzročnosti kod kojeg nije potrebno utvrđivati krivnju štetnika, a uzročna se veza presumira.

Neosnovano tuženik i sada ponovno u žalbi ustraje na prigovoru podijeljene odgovornosti (čl. 192. ZOO-a), odnosno doprinosu tužitelja nastanku vlastite štete, budući da je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog kojih smatra takav prigovor neosnovanim, a s tim razlozima koji su ranije u ovoj odluci već navedeni, slaže se u cijelosti i ovaj sud smatrajući nepotrebnim ponovno ih ponavljati. Osim toga, doprinos oštećenika vlastitoj šteti relevantan je za utvrđenje obujma naknade štete, a ne za umanjenje odgovornosti štetnika.

Tuženik žalbom osporava i visinu dosuđene štete navodeći u bitnom da je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je visina štete po pojedinim osnovama utvrđena mimo orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da nije dovoljno obrazložena. Ovakvi žalbeni navodi su u cijelosti neosnovani budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu nematerijalne štete provođenjem medicinskog vještačenja te je pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka ocijenio izvedene dokaze i dao razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

Naime, pravilnom primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a, prihvaćajući nalaz vještaka, sud je pravilno ocijenio da za pretrpljene fizičke bolove tužitelju pripada naknada u iznosu od 10.670,00 kn. Ova je naknada primjerena kada se ima u vidu utvrđena jačina (sva tri stupnja inteziteta) i trajanje bolova s obzirom na zadobivenu povredu prijeloma gornjeg okrajka lijeve bedrene kosti što je uzrokovalo ograničenu gibljivost lijevog kuka i koljena te skraćenje noge za 2 cm zbog čega je nastala vidljiva šepavost, koju povredu je vještak okarakterizirao kao tešku s trajnim posljedicama. Primjerena je i naknada za pretrpljeni strah (u sva tri stupnja inteziteta) u iznosu od 13.370,00 kn kao i naknada za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, a koju je vještak utvrdio u visini od 30% ukupne invalidnosti tužitelja koja je trajna. Stoga je i po ovoj osnovi tužitelju priznata primjerena i pravična naknada u iznosu od 33.000,00 kn. I po osnovi naruženosti je tužitelju kao pravična i primjerena priznata novčana naknada u iznosu od 20.000,00 kn budući da tužitelj ima kao posljedicu povrede vidljivi ožiljak na vanjskoj strani gornje polovice lijeve natkoljenice u dužini od 15 cm i skraćenje noge koje se očituje u vidljivom šepanju i kretanju uz pomoć ortopedskog pomagala (štapa), dakle, naruženosti koja je lako uočljiva i stvara osjećaj nelagode kod tužitelja.

S obzirom na navedeno, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pri određivanju pravične naknade za navedene osnove štete. Osim toga, orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200. st. 1. ZOO-a, dakle, oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. U primjeni navedenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, a koje je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir i valjano ih obrazložio.

Slijedom svega navedenog, a budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih je žalba podnesena, niti je ovaj sud našao da bi bili ostvareni žalbeni razlozi na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 369. st 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I. izreke.

U Zagrebu 20. veljače 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ALICA PELICARIĆ, v.r.