I Kž-593/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 593/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ane Garačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. D. zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 29. travnja 2002. godine broj K-23/01, u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2005. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak Parfenjuk

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi D. D. je na temelju članka 354. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98., 58/99. i 112/99.) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97. i 27/98.). Na temelju članka 123. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, a na temelju članka 132. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku oštećeno I. d.d. Zagreb upućeno je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

Protiv ove presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

I Kž 593/02-3

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik navodi da u izreci pobijane presude nije navedena točka članka 354. Zakona o kaznenom postupku po kojoj je optuženik oslobođen od optužbe, pa da je nejasno po kojem od tih osnova je donesena ovakva odluka.

Sud prvog stupnja je u izreci presude uistinu samo naveo da optuženika oslobađa od optužbe na temelju članka 354. Zakona o kaznenom postupku, ne navodeći točku tog članka iz koje bi proizlazilo po kojoj osnovi to čini.

Međutim, sud niti nije dužan osnovu oslobođenja optuženika od optužbe navesti u izreci presude. Naime, stavkom 4. članka 359. Zakona o kaznenom postupku propisan je sadržaj izreke i oslobađajuće presude, a prema toj odredbi takva izreka (jednako kao i izreka presude kojom se odbija optužba) mora obuhvatiti: opis djela za koje je optuženik optužen, odluku o troškovima kaznenog postupka i odluku o imovinskopravnom zahtjevu ako je bio postavljen. Iz odredbe stavka 6. istog članka proizlazi da je sud dužan tek u obrazloženju navesti iz kojih razloga navedenih u članku 354. toga Zakona optuženika oslobađa od optužbe.

U obrazloženju prvostupanjske presude sud je određeno naveo da je optuženog D. D. oslobodio od optužbe jer nije sa sigurnošću utvrđeno da je on počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret (1. odlomak na 5. stranici pisane presude), a naveo je i da je ovu odluku temeljio na odredbi članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (7. odlomak na istoj stranici).

Prema tome, ne postoje dvojbe oko razloga zbog kojih je sud prvog stupnja optuženika oslobodio od optužbe i zakonske osnove takve odluke, pa nije počinjena bitna povreda odredaba iz kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku na koju upire žalitelj.

Neosnovano državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj tvrdi da iz iskaza samog optuženika proizlazi da je odbačena rukavica koja je bila korištena prilikom počinjenja kaznenog djela njegova, a da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto ne vjeruje takvom iskazu optuženika. Dalje državni odvjetnik navodi da je obrana optuženika u cijelosti neistinita, da je on, nakon što se prvo branio šutnjom, pokušao sebi osigurati alibi opisujući iscrpno, ali s previše detalja kako bi bio što uvjerljiviji, što je sve radio kritičnog dana te da je trebalo prihvatiti kao istinite iskaze svjedoka V. D., B. i G. M. te S. B. koji su prepoznali pušku kojom je, kako tvrdi državni odvjetnik, optuženik prijetio V. D. i S. B., kako i kapu koju je nosio prilikom počinjenja ovog kaznenog djela. Smatra da sud prvog stupnja nije analizirao sve ove činjenice, ili ih nije analizirao u dovoljnoj mjeri prilikom donošenja presude, pa da je sve odlučne činjenice pogrešno utvrdio.

Međutim, žalitelj pogrešno interpretira utvrđenja prvostupanjskog suda (a pritom sam upada u proturječje - prigovarajući sudu što ne prihvaća jedan dio iskaza optuženika, a zatim

I Kž 593/02-3

sam tvrdi da je „obrana optuženika u cijelosti neistinita“). Naime, taj sud nije otklonio kao neistinit dio iskaza optuženog D. D. u kojem on priznaje da je rukavica pronađena u dvorištu kuće obitelji C. na raskrižju njegova, već, upravo suprotno, nedvojbeno utvrđuje da je ona vlasništvo optuženog D., navodeći da je on to i priznao, a da je to potvrdila i svjedokinja B. M. (redovi 9. i 10. u 6. odlomku na 5. stranici pisane presude).

Međutim, sud pravilno utvrđuje i da se ta rukavica, s obzirom na zaključke sadržane u nalazu i mišljenju sačinjenom povodom vještačenja kontaktnih tragova, ne može dovesti u vezu s predmetnim kaznenim djelom. S obzirom na to, nije moguće samo na temelju iskaza svjedokinje V. D. prema kojemu je počinitelj tog djela imao crne vunene rukavice zaključiti da je upravo optuženik, zbog toga što je imao jednaku takvu rukavicu, počinio ovo razbojništvo.

Razlozima navedenima u prvostupanjskoj presudi treba samo dodati da svjedokinja V. D. nije opisala nikakve posebnosti rukavica koje je koristio počinitelj razbojništva, zbog čega, čak da je ona i ustvrdila da prepoznaje upravo optuženikovu rukavicu (što nije), ne bi bilo moguće takvu tvrdnju bezrezervno prihvatiti.

Slijedom iznesenog, proizvoljna je tvrdnja državnog odvjetnika da je upravo rukavica koju je optuženik odbacio na mjesto na kojem je kasnije i pronađena, bila korištena prilikom počinjenja ovog kaznenog djela.

U žalbi se, kada se tvrdi da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti iskaze svjedoka V. D., S. B., B. M. i G. M., polazi od pogrešne pretpostavke da sud njihove iskaze nije prihvatio kao istinite. Već ranije je rečeno da je prvostupanjski sud prihvatio i iskaz B. M. (koja je potvrdila nespornu činjenicu da je rukavica koja je pronađena u blizini njene kuće bila optuženikova), a saznanja G. M. ne odnose se, ni izravno niti neizravno, na bilo koju činjenicu koja bi se mogla protumačiti na štetu optuženika (već samo na okolnost da je, kako to sud prvog ispravno navodi u posljednja 4 reda 6. odlomka na 5. stranici presude, „optuženik kritičnog dana i nešto poslije izvršenog razbojništva u benzinskoj postaji M.-j. bio kod njihove kuće, interesirao se za automobil i ništa drugo“). Jednako tako, sud prvog stupnja prihvatio je i iskaze V. D. i S. B. te je na temelju njih našao utvrđenim da su automatska puška i crvena tkanina predmeti koje je počinitelj razbojništva koristio prilikom izvršenja tog djela (od 1. do 4. reda 6. odlomka na 5. stranici pisane presude). Međutim, ove predmete koji su, dakle, nedvojbeno bili korišteni prilikom počinjenja razbojništva ništa ne povezuje s optuženikom, jer biološkim vještačenjem na tim predmetima nisu pronađeni njegovi tragovi.

Državni odvjetnik u žalbi zaključuje da sud prvog stupnja prilikom donošenja presude nije analizirao sve činjenice, ili ih nije analizirao u dovoljnoj mjeri, ali sam u žalbi ne nudi analizu činjenica koje bi proizašle iz provedenih dokaza, a na temelju kojih bi našao potvrdu za optužbu, već te činjenice tumači polazeći od pretpostavki koje nemaju uporište u prikupljenim dokazima.

Navod iz žalbe o „tzv. krunskom dokazu“ također nema zakonito uporište u spisu. Jedini dokazi koji govore o pronalasku kape i crvene tkanine su zapisnici o očevidu kojima su opisani ti predmeti i mjesta na kojima su oni zatečeni. Potvrde o privremenom oduzimanju tih

I Kž 593/02-3

predmeta koje su naknadno sačinjene, a koje nisu potpisane, proturječe ovim zapisnicima o očevidu. Očigledno je, s obzirom na zapisnike o očevidu, da ti predmeti nisu pronađeni kod optuženika, već su pronađeni odbačeni, pa nije bilo zakonskog osnova naknadno sačinjavati i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta s naznakom osobe u čijem posjedu ti predmeti nisu zatečeni i od koje, stoga, nisu niti oduzeti. Eventualna druga saznanja državnog odvjetnika o načinu pronalaska tih predmeta, pogotovo ona koja bi potjecala od dokaza pribavljenih na nezakonit način, ne mogu, dakako, biti osnovom sudske odluke, niti prvostupanjske niti drugostupanjske, i nije dopušteno uvoditi ih kroz žalbu u sudski spis, jer to ne bi predstavljalo samo povredu odredaba članka 9. i članka 351. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, nego i povredu članka 29. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske (pročišćeni tekst - „Narodne novine“ broj 41/01.).

Konačno, zaključak o krivnji optuženika nije moguće temeljiti niti na činjenici da je on tijekom istrage koristio svoje zakonsko pravo da ne iznosi obranu te da je iskaz dao tek na glavnoj raspravi, a pogotovo ne na činjenici da nije uspio „pokriti“ alibi kojim se branio, kako to tvrdi žalba. Iz njegovog iskaza ne proizlazi niti jedna činjenica koja bi se mogla protumačiti na njegovu štetu, pa je, u situaciji kada nije dokazano da je on počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, potpuno irelevantno je li njegov alibi potvrđen i drugim dokazima, ili nije.

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na temelju savjesne, brižljive i logične analize svih provedenih dokaza ispravno je zaključio da nije dokazano da je optuženi D. D. počinio kazneno djelo za koje je optužen, a taj zaključak niti žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju. Stoga je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku pravilno optuženika oslobodio od optužbe.

Zbog toga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. rujna 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.