Rev-2663/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2663/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz I. R., koga zastupaju T. T. i I. U., odvjetnici iz Z., protiv tužene C. o., d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. veljače 1993. br. Gž-9505/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. veljače 1992. br. Pn-1148/90, u sjednici održanoj dana 20. rujna 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženoj osiguravajućoj organizaciji da tužitelju plati iznos od 54.000 HRD sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak u iznosu od 20.000 HRD, sve u roku od 15 dana, dok je dio zahtjeva tužbe u jednakom iznosu odbijen.

Protiv pravomoćnog dijela odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe prihvati u cijelosti i uz naknadu cjelokupnih troškova spora.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi da su sudovi propustili utvrditi ispravnost rada semafora na raskrsnici Zvonimirove i Heinzelove ulice, radi utvrđenja važne činjenice tko je od sudionika u prometnoj nezgodi u prolazu raskrsnicom imao zabranu prolaza (crveno svjetlo) odnosno pravo na prolaz (zeleno svjetlo). Taj dokaz nije izveden, pa nije bilo ni valjane činjenične osnove za mogućnost primjene odredbe čl. 178. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91). Zato je po mišljenju revidenta trebalo prihvatiti njegovu tvrdnju daje u raskrsnicu automobilom krenuo tek onda kada je na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo, pa da ta okolnost dokazuje da je odgovornost za nastalu štetu isključivo na strani osiguranika prvotužene.

Sud prvog stupnja nalazi, da na osnovi u postupku izvedenih dokaza nije utvrđeno tko je od sudionika u prometu tužitelj ili osiguranik tužene, automobilom krenuo u raskrsnicu u trenutku kad je to bilo zabranjeno, a kako nije isključena ni mogućnost da su semafori u tom trenutku bili neispravni taj sud zaključuje, da u takovoj situaciji imaoci opasne stvari odgovaraju na ravne dijelove (čl. 178. st. 3. ZOO), zbog čega zahtjev tužbe i prihvaćaju u tom razmjeru.

Sud drugog stupnja pak nalazi, kako se radi o totalnoj šteti na automobilu kojim je upravljao tužitelj, a koji automobil nije njegovo vlasništvo (nesporna okolnost) i kad pravo na naknadu takove štete pripada samo vlasniku (kad troškovi popravka automobila koje je imao i isplatio tužitelj ne prelaze iznos prihvaćen pravomoćnim dijelom prvostupanjske odluke), tada je i odluka po mišljenju toga suda, kojom je dio zahtjeva tužbe odbijen u cijelosti zakonita i pravilna.

Tužitelj u žalbi i u reviziji ne poriče važnu činjenicu, da je uništeni automobil, kojim je u kritičnom trenutku upravljao vlasništvo treće osobe i da bi troškovi popravka automobila, koje je on imao prelazili pravomoćno dosuđeni iznos od 54.000 HRD. Dosljedno tome po mišljenju ovog revizijskog suda više i nije odlučno po reviziji tužitelja rješavanje nastalog spora izvan granica pravomoćno prihvaćenog dijela zahtjeva tužbe, zbog čega pobijana odluka suda nije donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Kako u provedenom postupku nije ostvarena ni ona bitna povreda postupka na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. rujna 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.