Rev-2513/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2513/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.-i. n. d.d. Z., Z. kojeg zastupa punomoćnica I. P., dipl. iur., protiv tuženika N. K. iz O., S., kojeg zastupa punomoćnica I. V., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 949/11 od 9. lipnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1111/09 od 28. listopada 2010., u sjednici održanoj 26. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-949/11 od 9. lipnja 2011. odbijena je žalba tuženika kao neosnovna i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1111/09 od 28. listopada 2010. kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznosu 223.539,53 kn sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci te presude, te naknaditi mu parniči trošak u iznosu 5.380,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika, preinači pobijanu presudu na način da tužitelja u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom i tuženiku dosudi parnične troškove uključujući i troškove revizije.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije u pravu tuženik kada u reviziji ukazuje da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila učinjena bitna povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju presude.

Predmet spora je potraživanje zakupnine po osam računa, koje je tužitelj ispostavio na ime zakupnine u periodu od srpnja 2001. do veljače 2002. u ukupnom iznosu 223.539,53 kn i to.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Ugovorom o zakupu poslovnog prostora sklopljenim 30. rujna 1994. na rok od 10 godina tužitelj (kao zakupodavac) dao u zakup tuženiku (zakupoprimcu) kao vlasniku obrta M. poslovni prostor ukupne površine 504,49 m2, a tuženik se obvezao za korištenje poslovnog prostora plaćati zakupninu u iznosu 13 DEM/m2 u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju P. b. Z., na dan ispostavljanja računa, za lokal površine 412,16 m2 te 6 DEM/m2 u istoj protuvrijednosti kuna, za skladište površine 92,33 m2,

- da se zakupnina odnosi na: šest računa (od 7. do 12. mjeseca 2001.) ispostavljenih 18. siječnja 2002. na iznose od po 27.974,15 kn s rokom plaćanja do 2. veljače 2002. (u ukupnom iznosu od 167.844,90 kn), jedan račun (za 1. mjesec 2002.) ispostavljen 23. siječnja 2002. sa rokom plaćanja do 7. veljače 2002. na iznos 27.775,28 kn, jedan račun (za 2. mjesec 2002.) ispostavljen 5. veljače 2002. s rokom plaćanja do 20. veljače 2002., na iznos 27.919,35 kn,

- da tuženik nije podmirio svoj dug prema tužitelju po osnovi utužene zakupnine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos 223.539,53 kn sa zateznom kamatom, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 117/03 – dalje: ZOO) i čl. 583. st. 1. ZOO.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO, a koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05) sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršavati svoje obveze i odgovorni su za njezina ispunjenja. Prema st. 2. istog zakonskog članka obveze se mogu ugasiti samo suglasnošću volja stranaka u obveznom odnosu ili na temelju zakona.

Prema odredbi čl. 583. st. 1. ZOO zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a o nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupcu.

Kada je u postupku utvrđeno da je tuženik na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora koristio prostor i imao ga u posjedu a nije plaćao zakupninu za sporni period to je isti dužan ispuniti svoju obvezu iz Ugovora o zakupu, pa su dakle, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 17. st. 1. ZOO i čl. 583. st. 1. ZOO kada su prihvatili tužbeni zahtjev, jer je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu koja se nije ugasila niti na temelju zakona niti suglasnošću volje ugovornih stranaka.

Neosnovan je i daljnji revizijski razlog isplate zakupnine u stranoj valuti a s tim u vezi i stope zatezne kamate koja pripada tužitelju.

Naime prema odredbi čl. 2.Ugovora o zakupu poslovnog prostora predviđena je obveza zakupoprimca plaćati zakupninu u mjesečnom iznosu od 13 DEM po m2 (za lokal površine 412,16 m2) te u iznosu od 6 DEM po m2 (za skladište površine 92,33 m2) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju P. b. Z., koji je vrijedio na dan ispostavljanja računa, pa kako je valuta plaćanja ugovorena domaća valuta u kojoj su ispostavljeni svi utuženi računi sukladno ugovoru to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 277. st. 1. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05). Pa se stoga suprotni navod revizije neosnovanim.

S tim u vezi pravilno su nižestupanjski sudovi obvezali tuženike i na plaćanje zatezne kamate s obzirom da je isti zakasnio sa ispunjenjem svoje novčane obveze i to od dospijeća svake pojedine obveze do isplate.

Suprotno stajalištu revizije nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženiku odgovara cjelokupnom svojom imovinom za obveze nastale u obavljanju obrta, a ne samo imovinom koja je unesena u obrt.

Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-I-2771/2008 od 17. ožujka 2010. ukinuo odredbu čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07 i 79/07) ocjenjujući da je ta odredba neustavna. Tom odredbom bilo je propisano da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta. Ustavi sud je u navedenoj odluci utvrdio da sporna odredba stvara neravnopravan položaj između obrtnika, trgovaca pojedinaca i trgovačkih društava. Stoga sudska praksa na koju se tuženici pozivaju u reviziji nije od relevantne važnosti, s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o postojanju pravno oprečnih činjenica i pokušaj revidiranja pobijane drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi č. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ti revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je podnesena revizija tuženika, istu je valjalo odbiti i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 26. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.