III Kž-1/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 1/05-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. i 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-232/04 od 07. prosinca 2004. godine koja je donesena nakon održane rasprave pred drugostupanjskim sudom, u sjednici održanoj dana 02. veljače 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud nakon održane glavne rasprave (čl. 376. st. 1. ZKP) odbio je optužbu, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP- a, protiv opt. M. Š. da bi počinila kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. alineja 6 KZ, jer je utvrdio kako se ne radi o kaznenom djelu iz st. 2. istog članka obzirom da nije pribavljena znatna imovinska korist.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu je podnijela opt. M. Š., putem svoga branitelja H. K. odvjetnika iz B., s prijedlogom odbiti žalbu kao neosnovanu.

a, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Prije održavanja sjednice vijeć

Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz

III Kž 1/05-3

podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika kao osnovanu usvojiti i pobijanu presudu ukinuti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel.

Žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana.

Tijekom rasprave je drugostupanjski sud utvrdio kako je optuženica, kao upraviteljica TKC B., 19. rujna 1994. godine, u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi za tvrtku D. d.o.o. iz B., grubo prekršila zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, jer je pogodovala vlasniku te tvrtke D. M., odobrivši 552.153,00 kn na ime (fiktivnog) ugovora za izvođenja radova na izgradnji podzemne mjesne telefonske mreže i kablovske kanalizacije, iako je znala da će se novac upotrijebiti za druge svrhe.

Sud je utvrdio da se, u stvari, radilo o kreditiranju D. d.o.o. u razdoblju od 90 dana, uz kamatu od 15% godišnje, pa je zaključio kako je tvrtki D. d.o.o. pribavljena imovinska korist u iznosu 20.705,74 kn, koji iznos predstavlja tromjesečnu kamatu na 552.153,00 kn. Smatra utvrđenim da je optuženica počinila kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. alineja 6. KZ-a, odnosno da je kazneno djelo dovršeno 19. rujna 1994. godine. Obzirom na visinu utvrđene pribavljene imovinske koristi primijenio je odredbe o zastari kaznenog progona, te donio presudu kojom se optužba odbija.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda kako je optuženica, grubim kršenjem zakona i pravila poslovanja, pribavila tvrtki „D.“ d.o.o. vlasnika D. M. protupravnu imovinsku korist samo u iznosu tromjesečnih kamata. U konkretnom slučaju se imovinska korist morala procjenjivati u sklopu svih relevantnih okolnosti i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je sud propustio učiniti.

Da je tome tako, na neizravan način, proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. Naime, u obrazloženju (list 6, alineja 3 pobijane presude), je navedeno "… protupravna imovinska korist za tvrtku D. ogleda se već u tome što je dobila na određeno vrijeme novčana sredstva na korištenje od TKC B., koja sredstva, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka D. M., nije mogla dobiti na korištenje legalnim putem podizanjem kredita kod B. banke, koja joj je uskratila davanje kredita, a niti od drugih banaka, jer B. banka koja je bila određena za praćenje investicija tvrtke D. nije htjela izdati garancije niti za kredite koje bi tvrtka tražila od drugih banaka…“

Iz ovoga proizlazi kako je sud utvrdio da tvrtka D. d.o.o. nije mogla redovitim („legalnim“) putem realizirati kredit od ovlaštenih novčarskih tvrtki i upravo zato se D. M. obratio optuženici i od nje dobio novčana sredstva na korištenje, u čemu se prema izraženom zaključku suda, ogleda protupravna imovinska korist za tvrtku D. d.o.o.

Ne može se uzeti kao pravilno utvrđenje suda kako se visinu pribavljene protupravne imovinske koristi za tvrtku D. može uspješno izračunati temeljem visine kamata B. banke za kratkoročne plasmane koji su vrijedili u to vrijeme. Kako je u to vrijeme kamata za kratkoročne plasmane po stopi B. banke iznosila 15% godišnje, sud je samo obračunao kamatu od 15% godišnje na pozajmljenih 552.153,00 kn i to samo kroz vrijeme od 90 dana i zaključio kako je za tvrtku D. pribavljena protupravna imovinska korist u iznosu 20.705,74 kn (list 6, alineja 5 pobijane presude).

III Kž 1/05-3

Očito, a sud je to i zaključio, standardni uvjeti kratkoročnih plasmana po stopi od 15% godišnje nisu vrijedili za „D.“ d.o.o. , koja pod tim uvjetima nije mogla („legalno“) realizirati kredit. Zato je pogrešno utvrđenje suda kako se u ovom slučaju mogu primijeniti standardni uvjeti i standardna kamatna formula kao metoda izračuna visine pribavljene protupravne imovinske koristi za „D.“ d.o.o..

Obzirom da je drugostupanjski sud utvrdio kako je optuženica kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu, grubo prekršila zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, nije se moglo tako jednostavno i bez detaljnog izvođenja dokaza i utvrđivanja okolnosti u kojima se odnosni posao realizirao, gotovo po nekom automatizmu, zaključiti kako se radilo o kamatnoj stopi od 15% godišnje, uz šturo obrazloženje da je takvu kamatu zaračunavala B. banka.

Uslijed navedenog je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno.

Nadalje, drugostupanjski sud samo konstatira kako je 12. prosinca 1994. godine zaključen anex ugovora, zatim 21. ožujka 1995. godine novi anex, pa 03. srpnja 1995. godine još jedan, a posljednji je zaključen 04. kolovoza 1995. godine. Ovim su se anexima, nedvojbeno, produljili rokovi izvršenje ugovorne obveze prema TKC B. koji je, takvim postupcima optuženice, davao „D.“ d.o.o. legalnu formu neizvršavanja obveza. Prema tome ne može se uzeti kao pravilno utvrđenje suda kako radnje oko prolongiranja ispunjenja obveze nakon prvih devedeset dana „… spadaju u radnje koje su se poduzimale u namjeri obeštećenja TKC B.…“. Dana 23. srpnja 1996. godine je između TKC B. i D. d.o.o. zaključen i ugovor o zajmu na ukupan iznos 695.500,00 kn, ali tvrtka D. d.o.o. nije obavila nikakve radove niti je iznos vraćen. Dakle, tijekom cijelog razdoblja tvrtka D. d.o.o. je raspolagala novčanim sredstvima TKC B., bez da je optuženica poduzimala sve one gospodarske i pravne radnje koje je mogla i morala poduzeti kao odgovorna osoba kojoj je bila dužnost skrbiti za imovinu svoje pravne osobe. Grubo kršenje zakona ili pravila poslovanja nužno se mora sagledavati u kontekstu stvaranja uvjeta u kojima dolazi do ostvarenja protupravne imovinske koristi.

Drugostupanjski sud je zaključio "… očito da je … i optuženica bila uvjerena da će doista navedeni iznos kratkoročnog zajma TKC-u B. biti vraćen u navedenom roku …" (list 6, alineja 4 pobijane presude), dakle u roku 90 dana. Zaključak se izvodi iz iskaza D. M. kako je bio uvjeren da će njegova tvrtka moći vratiti zajam u ugovorenom roku. Međutim, premda iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključak „očito“ ne proizlazi, sud zaključuje kako se optuženici može inkriminirati samo namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi za tvrtku D. u tih prvih 90 dana.

Ovakvo činjenično stanje se ne može uzeti kao pravilno utvrđeno.

U pravu je žalitelj kada tvrdi kako je tvrtka D. d.o.o., temeljem anexa ugovora i na drugi način, uz suglasnost TKC B., raspolagala sredstvima koja joj je doznačio TKC B.. Raspolagala je svakako u znatno duljem vremenskom trajanju nego je to 90 dana, računajući od 19. rujna 1994. godine. Prema utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi da je optuženica pristala na kreditiranje, odnosno pozajmicu, premda je vraćanje iznosa od 552.153,00 kn bilo upitno, pošto tvrtka „D.“ d.o.o. nije mogla realizirati kredit redovitim („legalnim“) putem, a nije imala sredstava za plaćanje sirovine.

III Kž 1/05-3

Prema tome, ukoliko se utvrdi da je optuženica počinila kazneno djelo onda je, za sada, osnovan zaključak da je pribavljena protupravna imovinska korist veća od one koju je utvrdio drugostupanjski sud, odnosno da premašuje 30.000,00 kn. Zato je u pravu žalitelj kada tvrdi da sud pogrešno uzima kako je za tvrtku D. d.o.o. nastupila imovinska korist u vidu kamata samo za prvih 90 dana, dok je ostalo nerazjašnjeno što je sa kamatama za razdoblje koje nedvojbeno premašuje ovo razdoblje i u kojem D. d.o.o. nije vratila sredstva.

Obzirom na navedeno, ozbiljno se dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost odlučne činjenice kako je pribavljena imovinska korist u iznosu 20.705,74 kn, uslijed čega je, za sada, pogrešan zaključak suda kako treba primijeniti odredbe čl. 19. i 20. KZ-a jer je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Zato se ovaj predmet upućuje na ponovno suđenje i odluku.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano u ovoj odluci. Poglavito će utvrditi cilj postupanja optuženice, sadržaj eventualne zloporabe, da li je i kako na drugi način prekršen zakon ili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom i naravno, ukoliko jeste, u kojem je iznosu pribavljena protupravna imovinska korist. Savjesno će ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložit će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom iz čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Slijedom naprijed izloženog, trebalo je primjenom čl. 394. st. 2. u svezi čl. 388. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 02. veljače 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Zapisničar:

Senka Klarić-Baranović, v.r. Zdravko Stojanović, v.r.