I Kž-355/2017-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 355/2017-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u svezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. S., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 14. travnja 2017. godine, broj K-11/16-207, u sjednici održanoj 8. siječnja 2019. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zz branitelja optuženika, odvjetnice S. M. M.,

p r e s u d i o j e :

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. S. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi B. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u svezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. i na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako on u roku od 3 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka, i to nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećenice visina kojih će se odrediti naknadno kada ista bude poznata sudu, troškove psihijatrijskog vještačenja po dr. D. S. u ukupnom iznosu od 7.248,00 kuna, troškove provedenog psihologijskog vještačenja po prof. V. L. P. u iznosu od 3.984,00 kuna, troškove davanja usmenog nalaza i mišljenja po vještaku psihijatrijske struke dr. D. S. i vještaku psihologijske struke prof. V. L. P. na raspravi održanoj 13. travnja 2017. godine visina kojih će se odrediti naknadno kada ista bude poznata sudu te paušalnu svotu sudu u iznosu od 2.000,00 kuna.

I Kž 355/2017-6

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni predlažući da se pobijana presuda u tom dijelu preinači na način da se optuženik osudi na kaznu zatvora.

Optuženi B. S. žali se putem branitelja M. I., odvjetnika iz P. uvodno naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluku o kazni te odluku o troškovima postupka, a predloženo je da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Zatraženo je da se branitelja optuženika "pozove na sjednicu žalbenog vijeća".

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi B. S. i njegov branitelj M. I., odvjetnik iz P. Na sjednicu je pristupila zz branitelja optuženog B. S., odvjetnica S. M. M., dok na sjednicu nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik i optuženi B. S., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. S. nisu osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (koju pri tome ne označava navođenjem zakonskih odredaba, ali je očito da se radi o onoj propisanoj čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.), optuženik navodi da pobijana presuda zbog postupanja i propusta u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su proturječni te nisu suglasni s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka.

Međutim, razlozima koje iznosi optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenih činjenica, dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza i nudeći sudu zaključke do kojih je, po njemu, trebao doći, tako da će o tome biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove iz čl. 470. ZKP/08. Ovdje treba navesti da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama utvrđenima u ovom postupku, koji nisu ni međusobno proturječni niti su u nesuglasju s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka.

Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire ovaj žalitelj, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 355/2017-6

U okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona (pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u čl. 469. toč. 1. do 6. ZKP/08. radilo) optuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo donošenjem pogrešnih zaključaka u vezi postojanja određenih činjenica, a što je imalo za krajnju posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Iz sadržaja istaknutih žalbenih navoda proizlazi da optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši opisanu djelatnost optuženika kao kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u svezi s čl. 152. st. 1. KZ/11., nije osnovana ni žalba optuženika izjavljena zbog žalbene osnove iz čl. 469. ZKP/08., a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje samo dva dokaza – iskaz oštećenice i obrana optuženika, dok ostali dokazi ni na koji način ne ukazuju na to da bi se ova dva dokaza mogla provjeriti jer svjedoci optužbe iskazuju na temelju posrednih saznanja dobivenih od oštećenice, tako da im sud ne bi smio poklanjati takvu vjeru da se na njima temelji osuđujuća presuda. Osim toga, smatra neopravdanim to što ih je prvostupanjski sud, iako se radi o posrednim svjedocima, ocijenio vjerodostojnima, dok iskaze svjedoka obrane, koji su također posredni, nije prihvatio. Točno je da u konkretnom slučaju, osim optuženika i oštećenice, nitko drugi nije bio prisutan inkriminiranom događaju pa da bi onda o istome mogao iznositi svoja neposredna opažanja i saznanja. Međutim, kaznena djela kakvo je i kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u svezi s čl. 152. st. 1. KZ/11., koje je optuženom B. S. stavljeno na teret u konkretnom slučaju, u pravilu se i odvijaju samo između tih dvaju sudionika – počinitelja i žrtve, bez prisustva drugih osoba. Prema tome, iskazi tih dviju osoba u pravilu i jesu jedini neposredni personalni dokazi za utvrđivanje odlučnih činjenica u kaznenom postupku, dok iskazi svjedoka po čuvenju predstavljaju dokaze kojima se, istina, samo posredno može provjeriti istinitost navoda samih sudionika inkriminiranog događaja o okolnostima tog događaja. No, iskazi takvih svjedoka također mogu predstavljati i neposredne dokaze u pogledu važnih činjenica koje su sami uočili (primjerice opis stanja u kojemu se nalazila oštećenica dok im je pričala o samom inkriminiranom događaju), a kroz koje se kao kontrolne također može provjeriti istinitost iskaza sudionika inkriminiranog događaja.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je istinitost iskaza oštećenice Lj. L. o opisu samog inkriminiranog događaja provjeravao kroz iskaze svjedoka M. L., M. Z.1 i M. Z. , koji su ujedno i jedini svjedoci koji su o samom inkriminiranom događaju imali posredna saznanja, i to na temelju onoga što im je ispričala sama oštećenica. Ostali svjedoci koji su saslušani u ovom postupku nisu imali ni posredna saznanja o samom inkriminiranom događaju, zbog čega je onda potpuno neprihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika da su i svjedoci obrane, čije iskaze prvostupanjski sud nije ocijenio vjerodostojnima, isto tako posredni svjedoci, odnosno svjedoci po čuvenju.

I Kž 355/2017-6

Što se tiče iskaza prethodno imenovanih svjedoka optužbe, prvostupanjski sud ih je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s pravom ocijenio vjerodostojnima budući da su isti u pogledu opisa okolnosti samog inkriminiranog događaja u bitnome suglasni kako međusobno, tako i iskazu oštećenice Lj. L. Osim toga, isti su suglasni i u pogledu opisa stanja u kojemu se nalazila oštećenica dok im je pričala o inkriminiranom događaju, čime dodatno osnažuju vjerodostojnost iskaza same oštećenice. Budući da je prvostupanjski sud vrlo iscrpno, jasno i logično obrazložio zašto je iskaze svjedoka M. L., M. Z.1 i M. Z. prihvatio kao istinite, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, žalitelj se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje na iste (stranica 17., pasus 6. – stranica 19., pasus 4. pobijane presude).

Nastojeći osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenice Lj. L., optuženi B. S. u svojoj žalbi ističe niz prigovora. Tako navodi da je ona više puta tijekom postupka svoj iskaz mijenjala i prilagođavala te u kasnijim iskazima ispravljala nelogičnosti iz ranijih iskaza, da i sam prvostupanjski sud navodi da je ona suglasno iskazivala u dijelu kada opisuje uvlačenje prsta optuženika u njezin spolni organ, dok se u drugom dijelu opisivanja inkriminiranog događaja u nekoliko navrata njezini iskazi u bitnome razlikuju, da prvostupanjski sud navodi da njezin iskaz obiluje detaljima o kojima ona, kako to tvrdi ovaj žalitelj, svaki puta iskazuje drugačije. Naime, prilikom prvog ispitivanja oštećenica je navela da joj je optuženik samo jednom pokušao staviti prste u spolovilo da bi protekom vremena tvrdila da je to pokušao više puta. Nadalje, da iz njezinog iskaza proizlazi da je mogla i pobjeći iz stana kada je optuženik navodno pričao na telefon usred događaja te da je i ona pokušala nazvati M. Z.2 koji da joj se nije javio, da je glasno vikala i zvala u pomoć te da joj se optuženik tijekom događaja u više faza ispričavao, dok je provjerom telefonskih razgovora utvrđeno da optuženik za vrijeme inkriminiranog događaja ni s kim nije razgovarao na mobitel niti je oštećenica pokušala nazvati M.2

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti sljedeće. Oštećenica Lj. L. je u tijeku ovog kaznenog postupka iskazivala u tri navrata – prvi put u istražnom stadiju postupka 13. rujna 2013. godine, dakle dva mjeseca nakon inkriminiranog događaja te potom u dva navrata na raspravi – 15. siječnja 2015. godine i 17. prosinca 2015. godine. Točno je da je ona, kako to tvrdi optuženik u svojoj žalbi, svoj prvotno dani iskaz kasnije mijenjala. Međutim, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, ona je u pogledu bitnih okolnosti samog optuženiku inkriminiranog djela – primjeni sile i uvlačenju prsta optuženika u njezin spolni organ - iskazivala suglasno tijekom čitavog postupka, a kada su joj na raspravi predočene razlike u njezinim iskazima u pogledu pojedinih nebitnih detalja, navela je da je bilo upravo onako kako je to opisala u svom prvom iskazu danom u istražnom stadiju ovog kaznenog postupka. Razlike u njezinim iskazima u pojedinim nebitnim detaljima su, kako je to obrazložio i prvostupanjski sud, razumljive s obzirom na protek vremena, a sama kontradiktornost, kako to proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice po stalnoj sudskoj vještakinji za psihijatriju, dr. D. S. i stalnoj sudskoj vještakinji za psihologiju, prof. V. L. P., može proizlaziti iz blijeđenja sjećanja zbog proteka vremena, a može biti dijelom nesvjesnih obrambenih mehanizama kojima se osoba štiti od intrapsihičkih konflikata i/ili preplavljivanja neugodnim osjećajima. Po vještakinjama kontradiktornost može proisteći i iz svjesnog dijela – biranja socijalno prihvatljivih odgovora na svjesnoj razini. Kada se uz sve navedeno uzme u obzir i to da testom provedenim tijekom psihodijagnostičkog dijela kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice nisu dobiveni rezultati povećanog davanja socijalno poželjnih odgovora, prvostupanjski sud je, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, pravilno zaključio da manja odstupanja u pojedinim nebitnim detaljima iskaza oštećenice ne

I Kž 355/2017-6

ukazuju na to da bi njezino postupanje bilo smišljeno i osvetnički, zbog čega onda nije dovedena u pitanje ni vjerodostojnost njezinog iskaza.

Točno je da je, kako to ističe optuženik u svojoj žalbi, oštećenica u svom prvom iskazu navela da joj je optuženik samo jednom pokušao staviti prste u spolovilo, dok je u svom kasnijem iskazu navela da je to pokušao više puta. Međutim, upravo stoga što je smatrao da se oštećenica detaljnije sjećala događaja prilikom davanja svog prvog iskaza, prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice utvrđivao na temelju tog prvog iskaza oštećenice danog u istražnom stadiju postupka, tako da se i sam činjenični opis kaznenog djela u izreci pobijane presude temelji upravo na tom prvom iskazu oštećenice.

Točno je i to da je uvidom u zbirke i registre podataka T. operatora utvrđeno da u vrijeme inkriminiranog događaja nisu zabilježeni pozivi ni s broja mobitela kojim se koristila oštećenica ni s broja mobitela kojim se koristio optuženik, zbog čega je onda optuženik u pravu kada ističe da, protivno kazivanju oštećenice, on za vrijeme inkriminiranog događaja ni s kim nije razgovarao na mobitel niti je oštećenica pokušala nazvati M.2 Međutim, kada se ima u vidu sve ono što je prethodno navedeno u pogledu ocjene vjerodostojnosti ovakvih dijelova iskaza oštećenice koji se ne odnose na bitne okolnosti samog inkriminiranog događaja i time ne umanjuju vjerodostojnost njezinog iskaza u odnosu na odlučne činjenice, pravilnost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u pitanje ni istaknutim žalbenim navodima optuženika.

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je zbog svega navedenog prvostupanjski sud morao prihvatiti dokazni prijedlog obrane i radi dodatne provjere vjerodostojnosti iskaza oštećenice provesti forenzički test MMPI budući da su testovi koji su korišteni prilikom provođenja kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice manje pouzdani. Osim toga, vještaci su koristili samo kazivanja oštećenice te nisu imali u vidu druge metode koje bi objektivnije utvrdile može li se oštećenici vjerovati ili ne.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da iz pisanog nalaza i mišljenja kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice proizlazi da je ekspertiza utemeljena na uvidu u sudski spis, pribavljenoj medicinskoj dokumentaciji za oštećenicu, psihijatrijskim pregledima i vlastitom ispitivanju te psihologijskoj obradi u okviru koje je primijenjen niz standardiziranih psiholoških mjernih instrumenata i psiholoških tehnika – intervju, SPM, Bender Gestalt II, WB sp, CCII, CI, BDI-11, PIE, Warteggov test crteža, TSI – inventar simptoma traume za odrasle. Stoga optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da su vještakinje koristile samo kazivanja oštećenice te da nisu imale u vidu druge metode koje bi objektivnije utvrdile može li se oštećenici vjerovati ili ne.

Nadalje, odgovarajući na pitanje branitelja optuženika ima li u forenzičkom smislu testova koji nisu korišteni, a često se koriste, stalna sudska vještakinja za psihologiju, prof. V. L. P. na raspravi 13. travnja 2017. godine navela je da se MMPI test izuzetno često koristi u psihologiji, no da se psihologiju ne može svesti samo na taj test te da je njezina procjena da se u konkretnom slučaju primijenjenom baterijom koja je bila zaista široka može dobiti jedna jasna i kompletna slika te dati odgovor na postavljena pitanja iz naloga za vještačenje. Pojasnila je da MMPI test daje jedan presjek psihopatoloških tendencija osobnosti, no zbog svoje široke primjene ponekad može dati suženu sliku te se iz njezinog iskustva jasniji podaci mogu dobiti primjenom većeg broja različitih psihologijskih mjernih instrumenata. Konkretno, uvid u rentnost i manipulativnost može se dobiti websterovom skalom pamćenja,

I Kž 355/2017-6

indeksom profila emocija te inventurom simptoma traume za odrasle, a svi ti testovi primijenjeni su i u konkretnom slučaju. Na daljnje pitanje branitelja optuženika da li bi se na pitanje o manipulativnosti odgovora oštećenice kompletniji odgovor dao provođenjem MMPI testa, vještakinja je odgovorila da kontrolnu skalu ili kontrolne skale imaju gotovo svi testovi ličnosti, a ne samo MMPI, što znači da se davanje socijalno poželjnih odgovora na različite načine može verificirati i u drugim tehnikama koje su primijenjene.

Imajući u vidu sve prethodno izneseno, inzistiranje optuženika na provođenju novog kliničkog kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice i u okviru toga primjena MMPI testa potpuno je neprihvatljivo i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda. Budući da je provedenim kombiniranim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem oštećenice po stalnoj sudskoj vještakinji za psihijatriju, dr. D. S. i stalnoj sudskoj vještakinji za psihologiju, prof. V. L. P., i to kako u pisanom, tako i u usmenom obliku odgovoreno na sva sporna pitanja te da je isto izrađeno od strane ovlaštenih, nepristranih i stručnih osoba, prvostupanjski sud ga je s pravom prihvatio kao vjerodostojno. Također je pravilno odbio kao nevažan dokazni prijedlog obrane za provođenje novog kliničkog kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice, a te razloge u svemu prihvaća ovaj drugostupanjski sud pa se na iste, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i optuženika (stranica 4., pasus 2. pobijane presude).

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da vještakinje nisu dale svoje mišljenje vezano za seksualnu sferu ličnosti oštećenice, što smatra bitnim za donošenje konačne odluke. Međutim, on ni u navedenom nije u pravu budući da su se vještakinje u svom pisanom mišljenju očitovale i o toj okolnosti navodeći da na temelju prikupljenih podataka kod oštećenice nisu registrirani pokazatelji nefunkcionalnih ili neprimjerenih spolnih ponašanja (stranica 40. pisanog nalaza i mišljenja).

Optuženik smatra nejasnim obrazloženje prvostupanjskog suda da je sila koju je on navodno primijenio „očito bila dovoljna“ da slomi obrambene mehanizme oštećenice. Da prvostupanjski sud u tom dijelu obrazloženja navodi nesrazmjer tjelesne konstitucije optuženika i oštećenice, pri čemu ne navodi koliko je optuženik visok i težak, pa postavlja pitanje kako ispitati taj nesrazmjer ako za optuženika nema podataka o njegovoj visini i težini.

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela opisanog u izreci pobijane presude uz uporabu sile nije s uspjehom dovedena u pitanje ni izloženim žalbenim tvrdnjama optuženika. Prije svega, okolnost što u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni podaci o optuženikovoj visini i težini nije od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nesrazmjeru tjelesne konstitucije između njega i oštećenice budući da se prvostupanjski sud, a kako to proizlazi i iz samog obrazloženja pobijane presude, o tom nesrazmjeru uvjerio neposrednim opažanjem, zaključivši potom da je optuženik i bez grublje sile mogao svladati otpor oštećenice. Kada se uz navedeno uzme u obzir da je oštećenica dugogodišnji šećerni bolesnik (Diabetes mellitus tip 1 s komplikacijama) te da se, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, kritične zgode nije dobro osjećala, time da je i optuženiku rekla da joj nije dobro, da mu je jasno iskazala da s njim ne želi imati nikakav seksualni kontakt, da se izmicala, vikala da je pusti i odgurivala ga rukama i nogama koliko je mogla, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sila koju je optuženik primijenio u konkretnom slučaju očito bila dovoljna da slomi obrambene mehanizme oštećenice.

I Kž 355/2017-6

S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive i daljnje žalbene tvrdnje optuženika da bi, ako se inkriminirani događaj dogodio onako kako je to opisala oštećenica, na njezinom tijelu morali nastati bilo kakvi tragovi postupanja optuženika, posebno obrambene rane jer sama kaže da se aktivno opirala. Ovo tim više kada se ima u vidu da oštećenica po inkriminiranom događaju ni nije bila pregledana od strane liječnika, zbog čega se onda možebitno postojanje takvih ozljeda ne može sasvim ni isključiti.

Optuženik smatra čudnim i to što uslijed primjene sile kakvu je oštećenica opisala nijedan njezin odjevni predmet nije imao oštećenja. Međutim, sve ono što je već prethodno navedeno, vrijedi i u odnosu na ovaj žalbeni navod. Osim toga, sama oštećenica je navela da policija od nje nije oduzimala nikakvu robu.

Prvostupanjski sud je ispravno zaključio i da oštećenica Lj. L. nije imala nikakvog razloga neistinito teretiti optuženika, ocijenivši pri tome da su navodi obrane optuženika o razlozima podnošenja kaznene prijave protiv njega (da je oštećenica time željela na sebe skrenuti pozornost i učiniti ljubomornim svog izvanbračnog supruga M. Z.2 , a možda i zbog straha da optuženik ne kaže M.2 za njezino ponašanje naspram njega u vidu nabacivanja, ljubljenja, grljenja i sl.) neuvjerljivi te da predstavljaju puku konstrukciju njegove obrane. Također je pravilno zaključio da okolnost što je oštećenica podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika tri dana nakon inkriminiranog događaja ne umanjuje njezinu vjerodostojnost. Za takve svoje zaključke prvostupanjski sud dao je jasne, logične i životno uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i koji nisu s uspjehom dovedeni u pitanje žalbenim tvrdnjama optuženika da, ako se tako sagleda situacija, oštećenica nije imala razloga niti da ga ne prijavi te da ga je ona imala razloga prijaviti kako bi došla do naknade štete, pozivajući se pri tome na iskaz svjedoka Z. B. Stoga se i ovaj žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 16., pasus 3. – stranica 17., pasus 1.; stranica 20., pasus 3. – stranica 21., pasus 1. pobijane presude).

Posve su promašene žalbene tvrdnje optuženika iz kojih proizlazi da majka i prijateljica oštećenice nisu savjetovale oštećenicu da prijavi optuženika te da su tražile od oštećenice da ni ona to ne učini. Ovo tim više kada se ima u vidu da se ovaj žalitelj pri tome poziva na dio obrazloženja pobijane presude na stranici 21., pasusu 1.

Naime, iz iskaza majke oštećenice, M. L. i prijateljice oštećenice, M. Z.1 proizlazi upravo suprotno od onoga što tvrdi optuženik u svojoj žalbi, a to je da su obje sugerirale oštećenici da sve što joj se dogodilo ispriča svom izvanbračnom suprugu M. Z.2 i da to ode prijaviti na policiju. Navedeno proizlazi i iz iskaza same oštećenice Lj. L., a upravo tako proizlazi i iz dijela obrazloženja pobijane presude na koji upire optuženik u svojoj žalbi „Sve to u dobroj mjeri sputava osobe koje su takva neugodna iskustva doživjeli da te događaje prijave, što bi se i u konkretnom slučaju i dogodilo da, kao što to oštećena navodi u svom iskazu, joj majka i prijateljica M. Z.2 nisu sugerirale da ipak sve kaže M.2 i da optuženika prijavi policiji…“ (stranica 21., pasus 1. pobijane presude).

S obzirom na sve izneseno, žalbenim tvrdnjama optuženog B. S. nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi.

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik navodi da je optuženik došao u posjet žrtvi za koju je znao da je sama kod kuće, s očitom namjerom da je seksualno zlorabi te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve neugodnosti i nelagode koje je pretrpjela žrtva. Ističe

I Kž 355/2017-6

da je pravo na osobnost i izbor i pristanak na intimnost, a posebno spolnu jedno od osnovnih ljudskih prava i neprimjereno zadiranje u to ne može biti sankcionirano ovako blago jer se time ne može postići ni individualna ni generalna prevencija. Optuženik je odrasla osoba čije upravljanje voljom i shvaćanje počinjenog kritične zgode nije bilo upitno, zbog čega smatra neprihvatljivim stanovište prvostupanjskog suda da činjenicu što je do sada neosuđivan i otac troje malodobne djece o kojima skrbi toliko precijeni. Stoga je predložio da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenoj sankciji i optuženika osudi na kaznu zatvora.

Optuženik uvodno u žalbi naznačuje i žalbenu osnovu odluke o kazni, no istu ne obrazlaže. Međutim, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08.).

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe čl. 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne pa mu je tako olakotnim cijenio da do sada nije osuđivan, da je oženjen, da je osoba koja svojim radom ostvaruje sredstva za život te očinstvo troje maloljetne djece kojima su briga i skrb obaju roditelja nužno potrebni, dok je otegotnom cijenio okolnost da je optuženik kao otac troje maloljetne djece pokazao neodgovornost prema članovima obitelji. Pravilnim vrednovanjem svih prethodno navedenih okolnosti prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine čije izvršenje je potom primjenom uvjetne osude odgođeno kroz razdoblje provjeravanja od 3 godine. Uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i potom također, protivno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilno vrednovane okolnosti u smislu odredbe čl. 47. KZ/11., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo takva kaznena sankcija primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Premda je državni odvjetnik u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je pravo na osobnost i izbor i pristanak na intimnost, posebno spolnu, jedno od osnovnih ljudskih prava, tako da neprimjereno zadiranje u isto zaslužuje sankcioniranje, nije mogla biti prihvaćena njegova žalba u kojoj se zalaže za osudu optuženika bezuvjetnom kaznom zatvora.

Slijedom svega izloženoga, na temelju čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. siječnja 2019. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Setnik, v.r.

Ana Garačić, v.r.