I Kž-41/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-41/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Milana Gudelja i Katice Jelić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. U.M. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH, rješavajući žalbe državnog odvjetnika i optuženice izjavljene protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. studenog 1994. broj K-96/93, na sjednici održanoj 18. ožujka 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Uslijed gornje odluke žalba opt. U.M. postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. U.M. zbog kaznenog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. i 3. KZRH i primjenom čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH izrekao joj kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optužena.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se presuda preinači i optuženoj izreče stroža kazna zatvora.

Optužena se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, u kojoj žalbi predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači u odluci o kazni i optuženoj izreče blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalba optužene odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optužene bespredmetna.

Državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S pravom državni odvjetnik ukazuje na nesporno utvrđene mnogostruke povrede što ih je zadobio oštećenik, gotovo po cijelome tijelu. Površina tijela pokojnog koja je bila zahvaćena krvnim podljevima, jasno ukazuje na mnoštvo udaraca što ih je zadobio (nalaz liječnika vještaka dr. J.Š. ). Serijski dvostruki prijelomi rebara 4-8 lijevo i 4-8 desno u prsnoj prednjoj pazušnoj regiji, zajedno sa ostalim povredama, dovele su do traumatskog šoka i smrti oštećenika (liječnik vještak). Upravo ove povrede nastale su gnječenjem koljenom ili nogama dok je tijelo pokojnika bilo leđima oslonjeno na tvrdu podlogu, takove povrede nisu mogle nastati padom (liječnik vještak).

Sud prvog stupnja osnovano iz obrane optuženice, te iskaza U.F., nalazi utvrđenim da su ovi zajednički udarali, gnječili - vršili kompresiju grudnog koša oštećenika, te da su upravo zajedničkim djelovanjem ovo dvoje kod pokojnog M. nastale mnogostruke ozljede tijela opisane u izreci presude koje su dovele do stanja traumatskog šoka i smrti.

Državni odvjetnik je u pravu kada tvrdi da je zaključak suda prvog stupnja kako se radi o kaznenom djelu teške tjelesne povrede kvalificirane smrću neprihvatljiv. Naime, oštećenik je bio osoba stara 89 godina, teže pokretan, udarale su ga dvije mlađe snažne osobe, i to štapom, rukama i nogama, kada se je našao na tlu vršile su kompresiju tijela tako da je došlo do serijskog prijeloma rebara, a o žestini udarca govore i praskotine krvi na okolnim zidovima. Takova brojnost udaraca i serije udaraca doista po životnoj logici nesumnjivo govore da optuženica nije u odnosu na smrt oštećenika postupala iz nehata, već ukazuje na njenu odlučnost da oštećenog liši života. U konkretnom slučaju u volji i svijesti optuženice koja zadaje tako brojne udarce oštećeniku zajedno sa U.F., posljedica smrti je, kako to pravilno ističe žalitelj, nedvojbeno konkretizirana.

Zbog navedenog, za sada se ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da je smrt nastupila kao posljedica tjelesne povrede, već je ona posljedica radnje izvršenja kaznenog djela.

Zbog navedenog trebalo je pobijanu presudu ukinuti. Uslijed toga žalba optuženice postala je bespredmetna.

Iz nalaza liječnika vještaka sudske medicine zasada proizlazi da takova ozljeđivanja dovode do nastanka bolova jakog intenziteta, međutim, da je krvarenje do kojeg je došlo ispod moždanih ovojnica pokojnika moglo dovesti i do besvijesnog stanja. Ukoliko je ta ozljeda prva nastala, tada postoji mogućnost da je poremećaj svijesti doveo do isključenja osjećaja boli kod oštećenika tijekom ostalog ozljeđivanja. Liječnik vještak očito zasada nije određeno iskazao o redosljedu povreda. Kvalificirano djelo ubojstva na okrutan način, postojalo bi da su se oštećeniku nanosili bolovi, muke ili patnje koje po trajanju i intenzitetu prelaze bolove što obično prate usmrćenje. Međutim, zasada iz nalaza liječnika vještaka ne proizlazi sa sigurnošću kada je oštećeni zadobio povrede glave od kojih je mogao izgubiti svijest i više ne osjećati bolove. Kako je povreda glave sa nagnječenjem mozga mogla biti zadata odmah u početku ozljeđivanja, postavlja se pitanje da li je djelo izvršeno na okrutan način ukoliko oštećenik bolove više nije osjećao. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja izvest će sve potrebne dokaze a po potrebi saslušati ponovno liječnika vještaka, posebno na okolnost da li je u stanju određenije iskazati kojim redosljedom su nastale povrede kod oštećenika, a nakon toga sud će donijeti novu odluku koju je dužan pažljivo obrazložiti. Zbog svega navedenog, trebalo je temeljem čl. 388. ZKP/97. odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 18. ožujka 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.