UsIrs-96/2017-6 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: UsIrs-96/17-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Vesni Šimić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I. Š., zastupanog po opunomoćeniku B. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, Zagreb, Koturaška 53, zastupanog po opunomoćenici M. P., službenoj osobi tuženika, radi disciplinskog postupka, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 26. travnja 2018., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 4. svibnja 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže poništenje točke 1. izreke presude Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, Broj: VDS-12/2017. od 11. travnja 2017.

i

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

Osporenom presudom tuženika u točki I. izreke djelomično je odbijena žalba disc. okr. I. Š., odvjetnika u Z., ovdje tužitelja i potvrđena je presuda D. s. HOK-a DS-19/16 od 14. prosinca 2016. za disciplinsko djelo pod točkom 1), kojom je tužitelj proglašen krivim radi teže povrede dužnosti ugleda odvjetništva iz čl. 118. t. 8. Statuta HOK-a, što je od stranke primio nagradu veću nego što je propisano Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za što mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne od 2.500,00 kuna što predstavlja protuvrijednost 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koju kaznu je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude u korist računa Hrvatske odvjetničke komore, kao i da plati troškove disciplinskog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna kao protuvrijednost 100 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude u korist računa Hrvatske odvjetničke komore.

Točkom 1. presude D. s. H. o. k., broj: DS-19/16 od 14. prosinca 2016. disciplinski okrivljenik I. Š., odvjetnik iz Z., ovdje tužitelj, je proglašen krivim što je na dan 19. studenog 2010. od stranaka I. T., J. T. i M. T., nakon što je istima pružio odvjetničku uslugu ostvarenja zahtjeva za isplatu pravične novčane nagrade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku temeljem čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima i ostvario naplatu iznosa odnosne pravične novčane nagrade u visini od 18.000,00 kuna, isplata kojeg iznosa je odobrena od strane Ministarstva financija R. H. na dan 7. rujna 2010. i izvršena točno neutvrđenog dana tijekom mjeseca listopada i studenog 2010. izravno disciplinskom okrivljeniku I. Š. kao opunomoćeniku ovlaštenika na isplatu odnosnog iznosa I. T., J. T. i M. T., zadržao na ime odvjetničke iznos u visini od 5.000,00 kuna, iako je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika imao pravo obračunati nagradu do iznosa od 1.476,00 kuna, protupravno zadržavši za sebe nepripadni iznos u visini od 3.524.00 kuna dakle od stranke primio nagradu veću nego što je to propisano Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, čime je počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, opisanu u članku 118. točki 8. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine, broj: 74/09, 90/10 i 64/11).

Tužitelj u pravovremeno podnesenoj tužbi osporava zakonitost točke I. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tuženik potvrdio raniju presudu kojom je tužitelj proglašen krivim za disciplinsko djelo pod toč.1), odnosno da bi primio nagradu veću nego što je to propisano Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj navodi da je uvjeren da bi Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore dao mišljenje da je tužitelj na pravilan način izvršio obračun naknade za podnošenje zahtjeva pa, čak toliko, da je taj obračun sačinio na svoju štetu. Takav stav da je zauzeo i Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore smatrajući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Tbr.

27. toč.

1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljene u Narodnim novinama, broj: 91/04 i to, s obzirom da je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnesen za vrijeme te tarife odnosno 1. lipnja 2009. i prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljene u Narodnim novinama, broj: 148/09. Tužitelj smatra da prema odredbi članka 27. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04) odvjetnik ima pravo na naknadu za sastav zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 500 bodova kojem iznosu je trebalo pridodati i daljnjih 23% na ime PDV-a. Ističe da se do stupanja na snagu odredbe članka 27. Zakona o sudovima, postupak istog sadržaja, sa istim konačnim ishodom pokretao pred U. s. R. H. podnošenjem ustavne tužbe. Na temelju navedenog, tužitelj zaključuje da bi odvjetniku za sastav zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, analogno ranijoj ustavnoj tužbi, pripadalo pravo na trošak sastava tog zahtjeva sukladno Tbr.

27. točki 1. navedene tarife 500 bodova, odnosno ukupno 5000,00 kuna uz PDV od 23%. Prednji stav da je zauzeo i Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore, obzirom da je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnesen za vrijeme važenja Tarife (Narodne novine 91/04), odnosno 1. lipnja 2009. prije stupanja na snagu Tarife, objavljene u Narodnim novinama, broj: 148/09. Međutim, tuženik je odbio prijedlog obrane da se od Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore pribavi tumačenje odredbi Tarife, već je ulogu tumačenja Tarife preuzeo na sebe, a što da je rezultiralo pogrešnim tumačenjem i stavom. Iz tužbe proizlazi da tužitelj predlaže poništenje točke I. izreke osporene presude.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da je Hrvatska odvjetnička komora putem svojih disciplinskih tijela samostalna i neovisna u odlučivanju o disciplinskoj odgovornosti odvjetnika jer je odredbom članka 27. Ustava Republike Hrvatske odvjetništvo definirano kao samostalna i neovisna služba koja osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom. Imajući u vidu navedeno, drži da je razvidno da disciplinski postupak pred disciplinskim tijelima Hrvatske odvjetničke komore nije upravni postupak jer se u navedenom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, već se primjenjuju odredbe kazneno - materijalnog i procesnog zakonodavstva, pa se odluka donesena od strane disciplinskih tijela Hrvatske odvjetničke komore ne može smatrati upravnom stvari protiv koje bi bilo dopušteno pokrenuti upravni spor. Stajalište o stvarnoj nadležnosti Upravnog suda za odlučivanje o tužbama protiv odluka disciplinskih tijela HOK-a iskazano je i u odlukama U. s. u Z. i to u rješenju U. s. u Z. broj: UsI-2095/16-5 od 29. prosinca 2016. po tužbi N. Đ. protiv presude V. d. s. HOK-a broj: VDS-55/2015 od 7. travnja 2016. i rješenje U. s. u Z. broj: UsI-2021/13-4 od 29. prosinca 2016. po tužbi S. G. protiv presude V. d. s. HOK-a broj:

VDS-35/2012 od 28. veljače 2013. Podredno, Hrvatska odvjetnička komora smatra da Upravni sud u postupku povodom tužbe izjavljene protiv odluke donesene u disciplinskom postupku pred disciplinskim tijelima Hrvatske odvjetničke komore može jedino utvrđivati je li protiv tužitelja disciplinski postupak proveden u skladu s odredbama Zakona o odvjetništvu, Statutu Hrvatske odvjetničke komore i Kodeksa odvjetničke etike, a da pritom ne odlučuje o meritumu stvari tj. o tome je li tužitelj počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva ili nije. V. d. s. Hrvatske odvjetničke komore pravilno je u odnosu na disciplinsku povredu iz točke 1. izreke presude prihvatio razloge koje je iznio sud prvog stupnja u pobijanoj presudi kojom je tužitelja proglasio krivim i osudio na novčanu kaznu od 2.500,00 kuna kao protuvrijednost 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te ga sudio na platež troškova disciplinskog postupka. U skladu s navedenim, V. d. s. Hrvatske odvjetničke komore je na temelju pravilno i zakonito provedenog disciplinskog postupka utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi tužitelja te je potvrdio točku I. izreke presude D. s. Hrvatske odvjetničke komore broj: DS-19/16 od 14. prosinca 2016., a sve stoga jer nije pronašao da bi tijekom postupka bile učinjene bitne povrede odredaba postupka, odnosno nije pronašao da bi činjenično stanje bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno te nije pronašao da bi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Sud je 26. travnja 2018. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu je pristupila opunomoćenica tuženika, dok na istu nije pristupio uredno pozvani tužitelj, stoga je Sud sukladno ovlaštenju iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja.

Prije svega, vezano uz prigovor tuženika da disciplinski postupak pred disciplinskim tijelima Hrvatske odvjetničke komore nije upravni postupak, navesti je da je tuženik javnopravno tijelo kako je to propisano odredbama Zakona o odvjetništvu (u nastavku ZO) i Statutom Hrvatske odvjetničke komore (u nastavku Statut HOK-a). Odredbom čl. 37. ZO propisano je obvezatno udruživanje odvjetnika u Komoru kao samostalnu i neovisnu organizaciju sa svojstvom pravne osobe koja predstavlja odvjetništvo R. H. kao cjelinu. Odredbom članka 4. st. 1. Statuta HOK-a propisana je nadležnost Hrvatske odvjetničke komore, te je istom određeno kako komora unapređuje, u skladu s Ustavom, Zakonom o odvjetništvu i drugim propisima te ovim Statutom, Kodeksom odvjetničke etike i drugim općim aktima Komore, odvjetništvo kao neovisnu i samostalnu službu, koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju njihovih prava i pravnih interesa. Člankom 164. Statuta HOK-a propisano je kako u postupcima za upis u imenike odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, za obnovu postupka upisa te u drugim slučajevima u kojima odlučuju o pravima i obvezama odvjetnika, odvjetničkih vježbenika, odvjetničkih društava i stranih podružnica, osim ako zakonom, ovim Statutom ili drugim općim aktom Komore nije drukčije određeno, ovlaštena tijela Komore odlučuju primjenjujući na odgovarajući način pravila Zakona o općem upravnom postupku.

Iz navedenih odredaba ZO i Statuta HOK-a proizlazi da se tuženik može smatrati javnopravnim tijelom u smislu odredbe čl. 2. ZUS-a, a što je također potvrđeno dosadašnjom praksom U. s. R. H., odnosno odlukom broj: U-III-6526/2012 od 6. lipnja 2013., te Odlukom broj: U-III-1919/2014 od 16. ožujka 2016., radi čega Sud nije prihvatio tuženikov prigovor nenadležnosti za ocjenu zakonitosti osporene odluke.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 1. lipnja 2009. Ž. s. u Z. podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u svojstvu opunomoćenika stranaka I. T., J. T. i M. T., što među strankama nije niti sporno.

Također, među strankama nije sporno da je u vrijeme podnošenja navedenog zahtjeva na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04).

Među strankama je sporno je li točkom I. osporene presude tuženik pravilno i zakonito djelomično odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv točke I. presude D. s. H. o. k., broj: DS- 19/16 od 14. prosinca 2016., odnosno je li pravilno utvrđeno da je tužitelj primio nagradu veću nego što mu pripada sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.), te s tim u svezi je li naknadu za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na suđenje u razumnom roku trebao naplatiti sukladno odredbi Tbr. 27. točki 1. navedene Tarife ili prema Tbr. 41. točki 2. navedene Tarife.

Tbr. 27. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.), bilo je propisano da za podneske kojima se pokreće postupak pred Ustavnim sudom, obrazložene podneske s činjeničnim i pravnim navodima odvjetniku pripada 500 bodova.

Tbr.

41. točkom 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.), bilo je propisano da u neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužba na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na naknadu: u postupku pred županijskim i trgovačkim sudovima, te organima istog ranga u visini od 100 bodova. Trb.

36. navedene Tarife bilo je propisano da kad odvjetnik u istom postupku brani ili zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10% – uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50%. Iznos povišene naknade dijeli se na jednake dijelove prema broju branjenika, odnosno zastupanih osoba. Trb.

50. propisano je da vrijednost boda iznosi 10,00 kn. Odredbom članka 118. stavak 1. točki 8. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine, broj: 74/09, 90/10 i 64/11), određeno je da teža povreda dužnosti i ugleda odvjetništva postoji ako odvjetnik protivno propisima traži i prima nagradu od stranke koju je bio dužan zastupati besplatno ili ako traži nagradu veću nego što je propisano Tarifom. Iz podataka spisa proizlazi da je tijekom postupka proveden i dokaz uvidom u zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku od 1. lipnja 2009., koji je podnesen Ž. s. u Z. Osporenom presudom tuženik je utvrdio da je pravilno D. s. H. o. k. zauzeo stanovište o tome da iz provedenih dokaza proizlazi da je naplativši 5.000,00 kuna za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, a za što je mogao naplatiti 1.476,00 kuna, tužitelj primio nagradu veću nego što je to propisano Tarifom i time je počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva iz čl. 118. t.

8. Statuta. Ujedno je tuženik utvrdio da je u konkretnom slučaju prvostupanjski D. s. pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04), ističući kako je nakon stupanja na snagu Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 150/05) od 29. prosinca 2005. za suđenje u razumnom roku prestala prvostupanjska nadležnost U. s. te je za podnošenje zahtjeva za suđenje u razumnom roku, koja radnja je poduzeta 1. lipnja 2009., bio u primjeni Tbr.

41. t. 2.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04) po kojoj je za zastupanje tri osobe disc. okr. mogao naplatiti ranije navedeni iznos od 1.476,00 kuna. Zaključno je tuženik naveo da pogrešno žalitelj, ovdje tužitelj, ukazuje na to da je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog da od Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore pribavi tumačenje Tarife, jer je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje da je 1. lipnja 2009. podnesen zahtjev za suđenje u razumnom roku pred Ž. s. u Z., pravilno su tuženik i prvostupanjsko tijelo primijenili Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.), na koju primjenu je u konkretnom slučaju upučivao Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 148/09). prema kojoj se za radnje obavljene do stupanja na snagu ove tarife, primjenjuju tarife objavljene u »Narodnim novinama« br. 69/93 s izmjenama objavljenima u »Narodnim novinama« br. 87/93, 16/94 i 11/96, te objavljene u »Narodnim novinama« 91/2004 s izmjenama i dopunama objavljenim u Narodnim novinama 37/05 i 59/07.

Ujedno je po ocjeni ovog suda pravilno utvrđeno da je tužitelj imao pravo obračunati nagradu za sastav zahtjeva za suđenje u razumnom roku primjenom Tbr. 41. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.) i to do iznosa od 1.476,00 kuna, te da je zadržavši iznos od 5.000,00 kuna protupravno zadržao nepripadni iznos u visini od 3.524,00 kuna, čime je ostvario obilježja teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva propisane člankom 118. stavak 1. točkom 8. Statuta Hrvatske odvjetničke komore.

Nadalje, kako je zahtjev za suđenje u razumnom roku podnesen županijskom sudu, a ne U. s., tužitelj pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Trb. 27. stavak 1. Tarife. Neosnovano tužitelj smatra da se analogno ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o sudovima koji je bio na snazi prije stupanja Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 150/05), a prema kojem se ranije sadržajno identičan zahtjev za suđenje u razumnom roku podnosio U. s., te da podnošenjem tog zahtjeva temeljem Tbr. 27. stavak 1. Tarife imao pravo ostvariti naknadu u visini od 500 bodova uz PDV od 23%, odnosno ukupno 5.000,00 kuna uz PDV od 23%, kao da je zahtjev podnesen U. s., jer u konkretnom slučaju mjerodavni propis nije Zakon o sudovima, već Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 91/04.).

Zaključno, navesti je da je pribava tumačenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore o primjeni Tarife bila suvišna, jer je po ocjeni ovog suda primjena Tbr. 27. točke 1. navedene Tarife jasna i nedvosmislena, kao i primjena Tbr. 41. točke 2. Tarife. Neovisno o navedenom, Sud ističe da je tužitelj imao mogućnost pribave tumačenja, odnosno objašnjenja ili mišljenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore za primjenu Tarife, koje tumačenje se između ostalog daje i na zahtjev odvjetnika, međutim, koju mogućnost tužitelj nije koristio.

Stoga, prema ocjeni Suda, tuženik točkom I. osporene presude nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, a presuda je donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1.

ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Vezano za zahtjev opunomoćenice tuženika za naknadu troškova spora, navesti je sljedeće:

Odredbom članka 79. stavak 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom. Stavkom 4. istog članka propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

Opunomoćenica tuženika na raspravi održanoj kod ovog suda 26. travnja 2018. zatražila je i popisala troškove upravnog spora i to trošak prema tbr. 23. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u iznosu od 2.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a.

Vezano za zahtjev opunomoćenice tuženika za naknadu troškova spora, navesti je da je tuženika u upravnom sporu zastupala službena osoba javnopravnog tijela M. P. temeljem punomoći izdane od predsjednika Hrvatske odvjetničke komore, kojom je istu, kao zamjenicu člana Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore ovlastio za zastupanje tuženika u predmetnom upravnom sporu. Kako je tuženika zastupala službena osoba tuženika temeljem punomoći čelnika javnopravnog tijela izdane sukladno ovlaštenju iz članka 20. stavak 3. ZUS-a, to se opunomoćenici tuženika ne može priznati nagrada za zastupanje tuženika na raspravi prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), jer ista tuženika nije zastupala u svojstvu odvjetnika, radi čega je valjalo odbiti zahtjev opunomoćenice tuženika za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan i odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 4. svibnja 2018.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Vesna Šimić