I Kž-987/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 987/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, dr. sc. Zdenka Konjića i Dražena Tripala kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 09. studenog 2009. broj K-45/08, u sjednici održanoj dana 20. svibnja 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić i branitelja optuženika K. S., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. M. K., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. M. K. za kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07; u nastavku: KZ), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa primjenom čl. 110. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98, 12/02; u nastavku: ZSM) i čl. 57. st. 1. i 4. toč. e) KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju osam godina, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. srpnja 2008., pa dalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. K. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru opt. M. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ i na temelju tog propisa osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. srpnja 2008., pa dalje.

I Kž 987/09-5

Na temelju čl. 80. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, noža dužine 15 cm, dok mu je, na temelju čl. 82. st. 1. i 3. KZ oduzeta imovinska korist u iznosu 1.200,00 kuna.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku; ZKP) optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. M. K. putem branitelja K. S., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači izricanjem blaže kazne.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u pisanom je mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu optuženika, u skladu s čl. 374. st. 1. ZKP, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić i branitelja optuženika K. S., odvjetnika iz Z., dok vijeće nije smatralo svrhovitim osigurati nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja, pa je sjednica vijeća održana prema čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba je djelomično osnovana.

Optuženik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, da nisu navedeni „odgovarajući“ razlozi o odlučnim činjenicama, te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ovaj potonji oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalba nalazi u bitno različitom prenošenju sadržaja video zapisa na zapisnik o glavnoj raspravi, odnosno da je „viđenje suda kao reprodukcije DVD zapisa sadržajno bitno drugačije od stvarnog stanja video zapisa“.

Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u znatnoj mjeri proturječni glede djelatnosti optuženika te utvrđenja objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva iz koristoljublja, uz sveobuhvatnu ocjenu dokaznog materijala, prihvaćanjem iskaza oštećenice K. K., te ostalih materijalnih i personalnih dokaza, uključujući nalaze i mišljenja provedenih vještačenja. Ne stoji ni žalbeni prigovor o znatnom proturječju pri reprodukciji stvarnog sadržaja dokaza, odnosno konstataciji sadržaja DVD zapisa na zapisnik o glavnoj raspravi. Prije svega, prvostupanjski je sud na glavnoj raspravi reproducirao DVD zapis kao dokaz i na temelju njegova razgledanja, kao i ostalih dokaza, izveo zaključke o dinamici zbivanja te

I Kž 987/09-5

utvrdio subjektivnu komponentu terećenog djela što žalitelj osporava pa se ustvari radi o prigovoru činjenične naravi. Suština je žalbenog pobijanja glede stvarnog sadržaja DVD zapisa, koji je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pregledao u drugostupanjskoj sjednici vijeća, da je do ozljeđivanja odnosno ubadanja oštećenice došlo slučajno kao posljedica pružanja otpora radnjama optuženika, koja teza nema uporišta u dokaznoj građi. Međutim, ključna je činjenica, koju je ispravno utvrdio i odgovarajuće obrazložio sud prvog stupnja, da je optuženik u naumu pribavljanja novca poduzeo sve radnje (pa i ubadanje oštećenice nožem) potrebne radi kršenja otpora oštećenice i ostvarenja toga cilja.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona žalitelj upire na razlike u izvješću Centra za socijalnu skrb Z. koji predlaže primjenu općeg kaznenog prava dok je djelatnica spomenutog Centra D. J. na glavnoj raspravi predložila primjenu maloljetničkog prava što, po mišljenju žalitelja, iziskuje primjenu načela in dubio pro reo. Nadalje se tvrdi da je činjenično stanje sporno u odnosu na radnje oštećenice i namjeru optuženika, da je bilo nužno prihvatiti dokazne prijedloge obrane za ponovno ispitivanje oštećenice i provođenje rekonstrukcije što bi dovelo do zaključka o stjecaju kaznenih djela razbojništva i teške tjelesne ozljede. Žalitelj smatra da je prema DVD zapisu, za razliku od iskaza oštećenice, vidljivo njeno neočekivano i neprimjereno ponašanje za takve prilike, što je dovelo do nehotičnog ubadanja nožem u vrat oštećenice, bez motiva za njeno usmrćenje, jer bi u protivnom namjeru realizirao korištenjem zamaha srednjeg ili jačeg intenziteta.

Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa opravdanim zaključkom da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

Žalitelj neutemeljeno pokušava osporiti vjerodostojnost iskazivanja oštećenice K. K., koja nema razloga neosnovano teretiti optuženika i neistinito prikazati predmetni događaj. Optuženik ne spori činjenicu da je u prodavaonicu ušao kako bi se domogao novca. Međutim, bez uspjeha je pokušaj žalitelja da prikaže oštećenicu kao osobu koja je neočekivano i neprimjereno reagirala kako bi opravdao zadavanje ubodne rane u predjelu vrata. Upravo suprotno, reakcija oštećenice dodatno potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o ustrajnosti optuženika da pod svaku cijenu pribavi novac, tako da je u realizaciji nauma spreman oštećenicu i usmrtiti. Naime, za pravilnu ocjenu stvarne namjere optuženika bitna je okolnost da je optuženik u navedenu prodavaonicu došao isključivo iz koristoljubljivog motiva, a kada ga je oštećenica na izvjestan način pokušala osujetiti, pokušavajući se podići sa poda, primanjem optuženika za noge i za ruke, optuženik udara i zadaje teške tjelesne ozljede oštećenici, a potom držeći nož u ruci i zamahujući u pravcu oštećenice zadaje i ubodnu ranu u vrat. U pravu je prvostupanjski sud da nastanak ubodne rane silom slabog intenziteta nije od utjecaja na zaključak o namjeri usmrćenja, imajući na umu poznate činjenice potvrđene nalazom i mišljenjem vještaka dr. D. M. da je vrat područje vitalnih struktura, prvenstveno

I Kž 987/09-5

velikih krvnih žila čije ozljeđivanje može biti životno ugrožavajuće. To što optuženik nije nastavio sa ubadanjem oštećenice posljedica je njezinog posrtanja na pod, dakle stvorene prilike da se optuženik okrene i skupi novac sa poda. Stoga nema dvojbe da je u trenutku počinjenja djela kod optuženika postajala svijest i htijenje da oštećenicu usmrti upravo radi pribave imovinske koristi koji koristoljubljivi motiv je jasno došao do izražaja ocjenom cjelokupnog ponašanja optuženika prema oštećenici. S obzirom da je oštećenica iskazivala uvjerljivo i logično, iskaz je u bitnim dijelovima potvrđen DVD zapisom, a stranke su se suglasile sa čitanjem zapisnika o njenom iskazu, na koji optuženik nije imao primjedbi, to nije bilo razloga za njezino ponovno ispitivanje, niti za provođenje rekonstrukcije na mjestu događaja.

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je primjenom načela in dubio pro reo trebalo utvrditi njegovu smanjenu ubrojivost. Prvostupanjski sud je pravilno, nakon dva bitno različita psihijatrijska vještačenja u pogledu ocjene o ubrojivosti, odredio treće vještačenje, te je argumentiranom ocjenom tih nalaza zaključio da je optuženik terećene zgode bio ubrojiv. Nadalje, na primjedbu da je bilo „neobično“ povjeriti vještačenje vještacima iz R. žalitelja treba podsjetiti da sud nije vezan prijedlozima stranaka kod određivanja vještaka, a osim toga u konkretnom slučaju na nalog suda o povjeravanju vještačenja dr. sc. E. D.-H. i dr. Z. R.-Ž. (list 193 spisa), a potom dr. sc. K. R. (list 258 spisa) stranke nisu imale primjedbi.

Nije osnovan ni žalbeni prigovor da je po načelu in dubio pro reo trebalo primijeniti maloljetničko pravo. Naime, o primjeni općeg ili maloljetničkog prava odlučuje sud kada, na temelju utvrđenih podataka o djelu i počinitelju, procjenjuje postojanje uvjeta iz čl. 109. ZSM. U ovom je postupku prvostupanjski sud pribavio izvješće Centra za socijalnu skrb Z. u kojem je, uz odgovarajuću argumentaciju, predložena primjena općeg kaznenog prava, dok je na glavnoj raspravi djelatnica istog Centra D. J. iznijela svoj osobni prijedlog da se na optuženika primijeni maloljetničko pravo. U konkurenciji ovako izvedenih dokaza prvostupanjski je sud bio ovlašten ocijeniti koja će sankcija biti primjerena počinjenom djelu i optuženiku, što je ispravno učinio odlučivši se za primjenu općeg kaznenog prava.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je optuženik kada, žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je izrečena kazna prestroga zbog neprimjerene ocjene olakotnih okolnosti.

Premda je opravdan zaključak iz pobijane presude o potrebi primjene općeg, a ne maloljetničkog, kaznenog prava s obzirom na optuženikovu višekratnu tretiranost izvanzavodskim i zavodskim odgojnim mjerama koje očito nisu dale očekivani rezultat u njegovom preodgoju, kazna zatvora u trajanju dvanaest godina nije odgovarajuća utvrđenim okolnostima o kojima ovisi mjera kazne. Iako je prvostupanjski sud olakotnim cijenio optuženikovu mladu životnu dob, teško djetinjstvo te slabe imovinske prilike i ovisnost o opojnim drogama, nije u dostatnoj mjeri vrednovao optuženikov status mlađeg punoljetnika i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, a upravo svaka od ove dvije okolnosti i sama za sebe predstavlja zakonski osnov za ublažavanje kazne. Uz navedeno, optuženikovo žaljenje i isprika koju je pisanim putem, a potom i usmeno na glavnoj raspravi uputio oštećenici opravdavaju uvjerenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da će se kaznom zatvora u trajanju osam godina ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

I Kž 987/09-5

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 382. ZKP, prvostupanjski sud je osnovano i ispravno izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta te oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

Slijedom svega iznesenog, kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, trebalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 20. svibnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.