Rev-1760/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1760/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. i B. T. , oboje iz Z., koje zastupaju 1 2

punomoćnici A. O. i D. O., odvjetnici iz Z., protiv tuženika J. Č. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik iz P., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 25. travnja 1994. godine, br. Gž-437/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču od 20. rujna 1993. godine, br. P-374/90, u sjednici održanoj dana 23. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev oba tužitelja te presuđeno kako slijedi:

"Utvrđuje se da su tužitelji T. B. i T. B. , oboje iz Z., suvlasnici svaki u 1/2 idealnog dijela obiteljske kuće koja je izgrađena u P., naselje F. na čestici br. 3636/5, k.o. Poreč i to na zapadnoj polovini citirane parcele koja ima površinu od 307 m , a koja je kuća vanjskih mjera 6,5 x 12,1 m, te se sastoji u podrumu od garaže i tri sobe, u razizemlju od kuhinje s blagavaonicom, dnevnog boravka, kupaonice, te sjevernog južnog balkona, a na prvom katu od četiri sobe, dvije kupaonice, dva WC-a i dvije čajne kuhinje, ukupno bruto razvijene površine od oko 235 m , što je tuženik Č. J. iz Z., dužan priznati i izdati tužiteljima valjanu tabularnu ispravu radi uknjižbe ove kuće na ime tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama, u roku 15 dana, jer će njegovo priznanje zamijeniti ova presuda nakon pravomoćnosti.

Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327.000 dinara hrvatskih, u roku petnaest dana.".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji u odgovoru na reviziju osporavaju revizijske navode i predlažu, da se revizija odbije kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident sadržajno upućuje na bitnu povredu označenu u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) kao i onu iz čl. 375. st. 1. ZPP navodno počinjenu pred sudom drugog stupnja.

Protivno takvim revizijskim navodima ovaj Vrhovni sud je našao da su niži sudovi pri utvrđenju svih odlučnih činjenica iznijeli jasne i određene razloge među kojima nema proturječnosti tako da u nižestupanjskim presudama nema takvih nedostataka zbog kojih te presude ne bi bilo moguće ispitati pri čemu je sud drugog stupnja ocijenio sve žalbene navode revidenta koji su od odlučnog značenja iz čega slijedi da ne postoje one bitne povrede na koje revizija upućuje, a ovaj revizijski sud nije našao da bi bila počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev oba tužitelja radi utvrđenja, da su oni suvlasnici i to svaki u 1/2 dijela obiteljske kuće izgrađene u P., na zapadnoj polovini čestice br. 3636/5, k.o. Poreč koja ima 307 čhv a koja je kuća vanjskih mjera 6,5 x 12,1 m te da je tuženik dužan izdati valjanu tabularnu ispravu radi uknjižbe ove kuće na ime tužitelja u zemljišnim knjigama jer će u protivnom takvu tabularnu ispravu zamijeniti sudska presuda -koje zahtjeve su niži sudovi u cijelosti prihvatili.

Niži sudovi su tijekom postupka u bitnom utvrdili, da je tuženik kao prijašnji vlasnik zemljišta zaključio s tužiteljima ugovor o ustupu prava posjeda kao i ugovor o zajedničkoj gradnji pri čemu su tužitelji isplatili tuženiku ugovorenu naknadu na ime ustupanja posjeda zemljišta i suglasnosti za građenje na svojem dijelu čestice br. 3636/5 - te kako tuženik nije započeo gradnju svojeg dijela objekta, tužitelji su samostalno i za svoj račun izvršili gradnju svojeg dijela stambenog objekta koji im prema spomenutim ugovorima treba pripasti u isključivo (su)vlasništvo.

Niži sudovi na temelju takvog stanja stvari zaključili su, da se spomenuti ugovori stranaka o ustupanju prava posjeda te o zajedničkoj gradnji ne mogu smatrati ništavim imajući u vidu odredbu čl. 4a. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", br. 53/90) te da se tužitelje ne može smatrati nesavjesnim graditeljima pa zaključuju da su tužitelji pravo (su)vlasništva izgrađenog stambenog objekta stekli po osnovu građenja (čl. 24. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - dalje ZOVO).

Ovaj Vrhovni sud na temelju utvrđenja nižih sudova našao je, da zaključeni ugovori o ustupu prava posjeda i o zajedničkoj gradnji nemaju drugih nedostataka koji bi ih činili ništavim ili pobojnim kako je to i u reviziji ponovno neosnovano istaknuo revident osim što su ti ugovori u vrijeme njihovog sklapanja (tijekom 1988. i 1989. godine) bili protivni odredbama čl. 52. i 64. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", br. 48/88 - prečišćeni tekst i 16/90, 153/90) jer je po osnovu tih ugovora revident kao prijašnji vlasnik prenio svoje prvenstveno pravo korištenja na spornom dijelu tada neizgrađenog građevinskog zemljišta tužiteljima kojima u to vrijeme nije bio ovlašten prenijeti to pravo jer oni nisu spadali u krug osoba navedenih u čl. 35. istog Zakona niti je taj prijenos izvršen u skladu sa čl. 64. spomenutog Zakona, jer prijenos prava korištenja nije vršen zajedno sa zgradom izgrađenom na tom zemljištu.

Ovaj Vrhovni sud ukazuje kako prema odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", br. 92/96 - dalje Zakon o naknadi) pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, smatraju se valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim te prema st. 2. iste zakonske odredbe osobi koja je na temelju st. 1. ovog članka stekla pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu pravo vlasništva priznat će na njihov zahtjev Županijski ured za imovinskopravne poslove.

Razmatrajući zahtjev tužitelja u smislu upravo navedenih propisa (čl. 18. Zakona o naknadi) ovaj Vrhovni sud nalazi da treba poći od okolnosti da su tužitelji na temelju valjanih ugovora sa prijašnjim vlasnikom stekli pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta - na što upućuju utvrđenja nižih sudova te su stoga ovlašteni zatražiti i pravo vlasništva spornog zemljišta.

U takvim okolnostima, polazeći od utvrđenih činjenica u postupku pred nižim sudovima o tome, da su tužitelji izgradili sporni stambeni objekt svojim sredstvima za sebe na zemljištu na koje im prema zaključenim ugovorima sa tuženikom (o ustupanju prava posjeda i o zajedničkoj gradnji) pripada jače pravo nego tuženiku ovaj Vrhovni sud nalazi da tužiteljima za stjecanje prava vlasništva spornog objekta nije potrebno pozivanje na pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem (koje pretpostavlja gradnju objekta na tuđem zemljištu) nego im je dovoljna u postupku utvrđena okolnost, da su sporni objekt izgradili za sebe svojim sredstvima na zemljištu glede kojeg im pripada jače pravo u odnosu na tuženika koji im je to zemljište ustupio pravnim poslovima koji - iako su u vrijeme njihovog zaključenja bili protivni tadašnjim propisima - naknadno su konvalidirani odredbama čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi.

Stoga ovaj Vrhovni sud a iz razloga koji su izloženi nalazi da u odlukama nižih sudova kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 23. veljače 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz v.r.