Rev-285/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 285/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz B., protiv tuženice M. D. iz V., koju zastupaju punomoćnici R. V. i S. B., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1953/09-2 od 18. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj P-563/08-31 od 20. ožujka 2009., u sjednici održanoj 7. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Ugovor o darovanju zaključen dana 23. srpnja 2004.g. između K. D. iz V. kao darovatelja i njegove supruge M. D. iz V. kao daroprimateljice, a kojim je K. D. darovao tuženoj 1/2 dijela nekretnine – stana upisanog u poduložak br. 221 z.k.ul.br. 3326 k.o. V., gubi pravni učinak prema tužitelju L. P. iz B. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema K. D. iz V. u iznosu od:

- 80.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom z.z. kamatom tekućom od 01.06.2004.g. do isplate,

- 4.350,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju S. b. d.d. na dan isplate, zajedno s kamatom koju S. b. d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju, tekućom od 01. lipnja 2004.g. do isplate,

- 3.405,00 kn zajedno s pripadajućom z.z. kamatom tekućom od 08. veljače 2006.g. do isplate,

koja tražbina je utvrđena pravomoćnom presudom ovoga suda br. P-539/05 od 08. veljače 2006.g.

Tuženica je dužna dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema K. D. iz V. u gore navedenim iznosima namiri prodajom iz 1/2 dijela nekretnine – predmetnog stana upisanog u poduložak 221/z.k.uzl. 3326 k.o. V. koji stan se nalazi na IV. katu desno i koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, predsoblja i lođe u ukupnoj površini od 60,31 m[2] , s pripadajućim dijelom podruma, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi u V., …, sagrađene na kčbr. 2537/1 k.o. V..

Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 33.102,50 kuna, sve u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tuženica je popisala trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ) st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno navodima revizije nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijane presude sadrži neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.

Navodi revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu sukladno odredbi čl. 385. ZPP razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj 10. svibnja 2004. pozajmio suprugu tuženice K. D. 80.000,00 kn i 4.350,00 EUR-a s rokom vraćanja 1. lipnja 2006.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Valpovu broj P-539/05 od 8. veljače 2006. naloženo K. D. da vrati tužitelju naprijed navedene iznose zajedno s pripadajućom kamatom, te da nije došlo do povrata pozajmice,

- da je K. D. 23. srpnja 2004. sklopio s tuženicom svojom tadašnjom suprugom darovni ugovor kojim joj je darovao 1/2 dijela stana upisanog u poduložak 221/z.k.uzl. 3326 k.o. V. koji se nalazi u stambenoj zgradi u V., …, sagrađenoj na kčbr. 2537/1 k.o. V.,

- da K. D. nema stalni posao već radi samo povremeno, da ne posjeduje druge nekretnine i pokretnine veće vrijednosti da bi tužitelju mogao vratiti dug,

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju imao samo još 1/6 dijela obnovljene kuće u k.o. V. koju je kasnije prodao bratu za „male novce“, te da je bio prezadužen,

- da je tužitelj suprugu tuženice pozajmio novac da bi otvorio obrt za proizvodnju drvenih križeva, te da je za vrijeme dok je obrt radio tuženica dolazila u radionicu vidjeti što se radi kojom prilikom je razgovarala s tužiteljem i o dugovima prema radnicima za isplatu plaća,

- da je tuženica s tužiteljem razgovarala i o zajmu koji je on dao njezinom suprugu,

- da je tuženica bila u braku s K. D. 15 godina,

- da je njihova bračna zajednica prestala u rujnu 2005., a da su do tada živjeli zajedno u predmetnom stanu,

- da suprug tuženice, kada je otvarao obrt, nije imao nikakve ušteđevine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i rezultata cjelokupnog postupka nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženica znala za zajam koji je tužitelj dao njezinom suprugu, kao i za nepovoljne financijske prilike tadašnjeg supruga, te slijedom toga ocjenjuju da je ugovor o darovanju od 23. srpnja 2004. između tužiteljevog dužnika K. D. i tuženice poduzet na štetu tužitelja kao vjerovnika, jer uslijed izvršenog darovanja K. D. nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, te da su u okolnostima konkretnog slučaja u cijelosti ispunjeni zakonski uvjeti za pobijanje dužnikove pravne radnje iz čl. 280. st. 1. i 2. te čl. 281. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) i stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, i po ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Pobijanje je institut obveznog prava koji pruža vjerovniku iz obveznog odnosa u svrhu namirenja tražbine pravo pobijati valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koje više nisu njegova imovina.

Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, dok prema stavku 2. se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

Prema odredbi čl. 281. st. 1. ZOO teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima iako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, dok prema stavku 2. ako je treća osoba dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, pretpostavlja se da je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.

Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo ili moglo biti poznato.

Navedenim odredbama propisani su uvjeti pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu trećim osobama na štetu vjerovnika.

Dakle, odredbama st. 1. i 2. čl. 281. ZOO propisani su posebni uvjeti pobijanja naplatnih raspolaganja, a odredbom stavka 3. besplatnih raspolaganja i s njima izjednačih pravnih radnji. Ti uvjeti tiču se pitanja znanja dužnika i treće osobe da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu svojim vjerovnicima. U odnosu na pobijanje naplatnih raspolaganja pravi se razlika između slučaja pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku od slučaja kada je pravna radnja poduzeta s osobama koje nisu dužnikovi srodnici.

U prvom slučaju postoji oporiva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (dužnikovom supružniku, odnosno dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku, pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj. Dakle, riječ je o dva različita slučaja paulijanske tužbe.

Pobijanom presudom tvrdnja tuženice da joj nije bilo poznato da njezin suprug poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku ocijenjena je nedokazanom. Za takvu svoju ocjenu nižestupanjski sudovi su dali valjane i neproturječne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Konačno, neosnovano revidentica ističe da su sudovi pogrešno primijenjeno materijalno pravo – odredbu čl. 285. st. 1. ZOO.

Prema odredbi čl. 285. st. 1. ZOO tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 281. st. 1. ZOO, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, time da se taj rok računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju (čl. 285. st. 2. ZOO).

Polazeći od shvaćanja drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o naplatnom raspolaganju među bračnim drugovima na koje se odnosi odredba čl. 281. st. 2. ZOO i da se to raspolaganje ne može smatrati slučajem raspolaganja iz stavka 1. istog članka za koje se tužba može podnijeti u roku od jedne godine, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 285. st. 1. ZPP), jer se u konkretnom slučaju, radi o tužbi za pobijanje naplatnog raspolaganja između bračnih drugova tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi koja se, jednako kao i tužba za pobijanje besplatnih i s njima izjednačenih pravnih radnji, može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju. Naime, sporni ugovor je sklopljen 23. srpnja 2004., a predmetna tužba podnesena je 8. svibnja 2006., dakle, u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje sukladno čl. 285. st. 1. ZOO.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 7. svibnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.