I Kž-1024/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1024/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Žarka Dundovića, mr. sc. Branka Brkića i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. J. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 24. rujna 2010. broj K-7/09, u sjednici održanoj dana 28. lipnja 2012. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar te branitelja optuženika, odvjetnika T. F. iz O.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe opt. R. J. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. R. J. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pobliže opisanog pod toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 8. izreke, pa je uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. travnja 2003. godine do 14. svibnja 2004. godine.

Temeljem čl. 122. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06, u daljnjem tekstu – ZKP/97), optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se žali po svom branitelju T. F., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog

I Kž 1024/10-6

činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatraženo branitelja optuženika izvijestiti o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnja Lončar, koja je ostala kod pismenog prijedloga, te branitelj optuženika, odvjetnik T. F., koji je ponovio navode podnesene žalbe.

Žalbe nisu osnovane.

Uvodno treba reći da je ranija presuda Županijskog suda u Šibeniku kojom je optuženik bio oglašen krivim zbog inkriminiranog kaznenog djela, ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. I Kž-395/05 od 11. prosinca 2008. godine zbog počinjenih apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja je otklonio nedostatke na koje mu je skrenuta pažnja te je u zakonito provedenom dokaznom postupku utvrdio sve relevantne činjenice temeljem kojih je optuženika oglasio krivim za inkriminirano kazneno djelo, pri čemu su iz izreke osuđujuće presude ispuštene one kriminalne radnje koje sud prvog stupnja smatra nedokazanim.

Žalba optuženika u većem dijelu sadrži iste razloge koji su isticani u ranijoj fazi postupka, dapače, sadrži i one prigovore na koje je već odgovoreno u odluci ovog Vrhovnog suda br. I Kž-395/05 od 11. prosinca 2008. godine.

Tako žalitelj ponovno ističe apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 5. ZKP/97 time što je svjedok L. P. ispitana u svojstvu svjedoka, iako je državni odvjetnik odustao od kaznenog gonjenja za djelo počinjeno na njezinu štetu. Međutim, o postupanju bez optužbe ovlaštenog tužitelja se ovdje ne radi, iz razloga koji su već navedeni u ranijem ukidnom rješenju. Osim toga, ova svjedokinja iskazivala je samo o općem kontekstu događanja na području Općine P. za vrijeme okupacije, u kom pravcu sud njezin iskaz i koristi.

Isto se odnosi na prigovor žalbe o tome da je državni odvjetnik tijekom glavne rasprave povećavao opseg kriminalne aktivnosti koja se optuženiku stavljala na teret, kao i da je sud prvog stupnja pozvao državnog odvjetnika da uskladi optužnicu s danim uputama, a što nije procesna radnja predviđena odredbama Zakona o kaznenom postupku. Međutim, ne radi

I Kž 1024/10-6

se ovdje o prekoračenju ovlasti državnog odvjetnika niti suda, a također niti o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 iz razloga navedenih u prethodnom ukidnom rješenju.

Nadalje, ponovno se ističe apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1. ZKP/97, jer da sudsko vijeće nije bilo pravilno sastavljeno, odnosno, nakon izmjene raspravnog vijeća glavna rasprava nije počela iznova, a dokazi za koje je obrana odbila dati suglasnost, nisu mogli biti pročitani tijekom ponovljenog suđenja.

Upravo suprotno, već je naglašeno u prethodnoj odluci ovog Vrhovnog suda da je glavna rasprava od 22. travnja 2004. godine, u propisno sastavljenom sudskom vijeću, započela iznova čitanjem optužnog akta i očitovanjem optuženika o krivnji. Na toj raspravi sudsko vijeće bilo je sastavljeno od sudaca D. D., J. B.-M. i O. L. te su, uz suglasnost stranka, pročitani iskazi svih do tada saslušanih svjedoka, kao i na raspravi od 14. svibnja 2004. godine, kada je još neposredno ispitan svjedok M. K.. To znači da je u prethodnom suđenju dokazni postupak izveden pred propisno sastavljenim sudskim vijećem. Budući da je sudsko vijeće u ponovljenom suđenju bilo jednako sastavljeno, to nije bilo zapreke na raspravi od 10. rujna 2010. godine pročitati iskaze svjedoke N. B., D. K., M. B. i M. K. u smislu čl. 331. st. 1. toč. 5. ZKP/97, jer su isti dokazi, uz suglasnost stranaka, već bili izvedeni pred istim vijećem. Stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da su spomenuti svjedoci u prethodnom suđenju bili ispitani pred nepropisno sastavljenim sudskim vijećem pa ih je u ponovljenom suđenju trebalo neposredno ispitati. Također, ne radi se niti o nezakonitim dokazima, kako žalba aludira.

Zaključno, sud prvog stupnja je u ponovljenom suđenju, u istom sastavu sudskog vijeća, temeljem čl. 331. st. 1. toč. 4. ZKP/97, s pravom pročitao iskaze svjedoka uz suglasnost stranaka, a u odnosu na četiri svjedoka, za koje se obrana nije suglasila, pročitao je njihove iskaze sukladno svojoj ovlasti iz čl. 331. st. 1. toč. 5. ZKP/97, pa se pobijana presuda, dakle, temelji na zakonito i pravilno provedenom dokaznom postupku.

Prigovori žalbe optuženika vezano za činjenični opis radnje kaznenog djela pod toč. 5. izreke prvostupanjske presude svode se na pobijanje činjeničnog stanja, a ispuštanjem pojedinih dijelova izmijenjene optužnice sud prvog stupnja nije prekoračio svoje ovlasti.

Konačno, nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 koju optuženik u žalbi ne obrazlaže, već samo parafrizira zakonski tekst. Sud prvog stupnja dao je jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između razloga presuda i sadržaja dokaza izvedenih na glavnoj raspravi.

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženik u žalbi tvrdi da nije imao svojstvo pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u periodu od kraja 1991. godine do dana 4. kolovoza 1995. godine, kako utvrđuje sud prvog stupnja. Također, tvrdi da je pogrešno utvrđen njegov identitet, jer su ga svjedoci mogli zamijeniti s njegovim bratom Ž. J., koji mu fizički sliči, kako je vidljivo iz zajedničke fotografije, a osim toga, u to vrijeme je tamo živjelo više osoba s prezimenom J., zbog čega je moglo doći do zabune. Pobija se vjerodostojnost prepoznavanja po svjedoku M. S. koji nije točno odredio optuženikove godine niti uočio da nosi brkove. Ukazuje se da niti drugi svjedoci nisu prepoznali optuženika. Također, osporava se pravilnost radnje očevida budući je isti proveden protekom više godina

I Kž 1024/10-6

na spaljenoj kući za koju nije utvrđeno da pripada optuženiku. Opširno se osporava vjerodostojnost terećenja svjedoka po pojedinim točkama izreke prvostupanjske presude uz analizu proturječja i nelogičnosti, kako ih vidi žalba. Zaključno, smatra se da je obranu optuženika trebalo prihvatiti, tim više jer pojedini svjedoci govore njemu u prilog, pa je optuženika, u nedostatku dokaza, trebalo osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik za vrijeme okupacije od strane pripadnika tzv. „JNA“ i paravojnih snaga SR Jugoslavije te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike Krajine na području sela Općine P., protivno odredbama međunarodnog ratnog prava, nečovječno postupao prema hrvatskom civilnom stanovništvu, zastrašivao i terorizirao civile te pljačkao njihovu imovinu, čime je počinio jedno produljeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Prije svega, već je u prethodnom ukidnom rješenju ovog Vrhovnog suda obrazloženo zbog čega nema dvojbe o svojstvu optuženika kao pripadnika srpskih paravojnih postrojbi tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) kroz čitav inkriminiran period. Sam optuženik priznaje da je od svibnja 1992. godine bio uključen u „čuvanje straže“ po selima zbog čega je zadužio poluautomatsku pušku, a od svibnja 1993. godine mobiliziran je u rezervni sastav milicije RSK kada preuzima uniformu i automatsku pušku, da bi početkom 1994. godine postao pripadnikom Teritorijalne obrane u kojoj je ostao do prve polovine 1995. godine, a uoči vojnoredarstvene akcije „Oluja“ izbjegao je s obitelji u B. L. gdje vraća zaduženu uniformu, oružje i streljivo. Dakle, sam optuženik priznaje da se uključio u paravojne snage RSK, a budući da svjedoci D. i M. K., N. B., M. B., B. i A. Č. te članovi obitelji Z. suglasno potvrđuju da su optuženika od početka okupacije prominskog kraja tj. od jeseni 1991. godine viđali naoružanog i odjevenog u maskirnu ili SMB odoru, to nikakve dvojbe nema da je optuženik imao svojstvo pripadnika okupacijskih snaga u čitavom inkriminiranom periodu.

Nadalje, nema dvojbe da su inkriminirane radnje počinjene upravo od strane optuženika, a ne koje druge osobe, kako on tvrdi u obrani. Optuženik ima specifičnu manu na desnom oku, o kojoj govore svi svjedoci, a vidljiva je i iz fotografije njegovog osobnog kartona u spisu. S tim u vezi, svjedoci iskazuju da su optuženika nazivali „Ć.“ ili „ž.“, a poznati su im i njegovi nadimci „Š.“ i „F.“ s obzirom da je optuženik nesporno živio u Francuskoj do 1985. godine. Stoga nikakve zamjene s osobom R. J. iz B., koji sada živi u Americi, ne može biti, a osim toga, o njihovom različitom fizičkom izgledu govori i svjedok M. K. koji ih obojicu poznaje. Nadalje, više svjedoka i to D. i M. K., Š., A. i V. Z., D. A., N. S. Č., A. Č., D. K. i M. B. poznaju optuženika kao svog suseljana još od prije rata, a slično potvrđuje i optuženik, zbog čega u odnosu na te svjedoke prepoznavanje ionako nije bilo potrebe provoditi.

S druge strane, sve kriminalne radnje u odnosu na koje pojedini svjedoci nisu mogli prepoznati optuženika, ispuštene su iz izreke prvostupanjske presude kao nedokazane.

Točno je da svjedok M. S. pri izbornom prepoznavanju pogrešno određuje optuženikove godine u vrijeme događaja, međutim, radi se o svjedoku poodmakle životne dobi (77 godina), pa s obzirom na međusobnu razliku u godinama nije neobično da je on optuženika doživljavao mlađim nego što u stvarnosti jeste. Sa druge strane, taj svjedok

I Kž 1024/10-6

prepoznao je optuženika sa punom sigurnošću, ima saznanja da optuženiku „jedno oko gleda malo ukrivo“, da je prije rata radio u K. i da mu je otac imao nadimak „Ć.“, što sve odgovara podacima optuženika. To što se svjedok ne sjeća da li je optuženik imao brkove, odnosno misli da nije, ne može obezvrijediti provedenu radnju identifikacije budući da taj znak raspoznavanja nije konstantan, a iz fotografije u vojnoj knjižici optuženika vidljivo je da u to vrijeme npr. brkove nije nosio.

Pri tome, netočno se žalbom tvrdi da je svjedok M. S. prethodno mogao vidjeti optuženika u sudnici, jer je radnja prepoznavanja provedena izvan glavne rasprave, odnosno, prije svjedokove nazočnosti u sudnici.

Također, to što svjedok I. P. nije mogao prepoznati optuženika, još ne znači i da postoji sumnja u njegov identitet, jer se događaj pod toč. 4. izreke prvostupanjske presude nesporno odvijao po „mrklom mraku“, a taj svjedok potvrđuje terećenje svjedoka M. S. da je bio tučen, što je zaključio po njegovim krikovima i molbama da ga puste. Stoga se odmah može reći da su radnje izvršenja kaznenog djela pod toč. 4. izreke prvostupanjske presude u potpunosti dokazane suglasnim iskazima ovih svjedoka.

Što se tiče utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženik pljačkao imovinu prognanog stanovništva iz okupiranog kraja pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, treba reći da je to dokazano suglasnim iskazima svjedoka D. i M. K.. Obojica tvrde da su često viđali optuženika kako traktorom prevozi otuđene kućanske predmete prema B., gdje je tada živio. Dapače, svjedok D. K. tvrdi da je optuženik „bio glavni pljačkaš u prominskom kraju“, a nakon akcije „Oluja“ vidio je njegovu kuću ispunjenu brojnim frižiderima, štednjacima, tv aparatima i slično. Budući da ovi svjedoci nisu imali motiva optuženika lažno teretiti, a svjedok D. K. iskazivao je precizno i u pogledu nekih drugih činjenica, sud prvog stupnja im osnovano poklanja vjeru i na tome zasniva svoju presudu.

Isto se odnosi i na radnje za koje je optuženik proglašen krivim pod toč. 8. izreke prvostupanjske presude, a vezano za neovlašteno branje vinograda i krađe veće količine grožđa (1.200 čokota) vlasništvo M. B., koje grožđe je optuženik odvezao svojim traktorom. Radi se o pljački imovine stanovništva u uvjetima okupacije, a okolnost što su pri neovlaštenom branju grožđa sudjelovale i druge osobe, optuženika ne ekskulpira. Terećenje svjedoka M. B. dosljedno je i uvjerljivo, a nema dvojbe da ona od ranije pozna optuženika budući je prije rata s njim pregovarala o prodaji svog zemljišta, što optuženik potvrđuje. U tom kontekstu, očito je da suprug svjedokinje A. B. ne govori istinu kada na glavnoj raspravi mijenja svoj iskaz tvrdeći da osobu po imenu R. J. ne poznaje. Utvrđenje suda da je optuženik svo otuđeno grožđe odvezao svojoj kući proizlazi iz činjenice što ga je ukrcao na svoj traktor i odvezao, ali to utvrđenje ionako nije odlučno za postojanje samog kaznenog djela budući je ono dovršeno već i samim protupravnim oduzimanjem stvari od vlasnika.

Očevid koji je proveden dana 25. ožujka 2004. godine u kući optuženika, svakako nema značaj sigurnog dokaza, već predstavlja kontrolnu činjenicu u odnosu na ono što su svjedoci izjavili. Točno je da se očevidom na spaljenoj kući optuženika protekom više godina od događaja nisu mogle pouzdano utvrđivati relevantne činjenice, međutim, s obzirom da su tamo pronađeni brojni ostaci kućanskih aparata, ta okolnost samo dodatno osnažuje već ionako vjerodostojne iskaze svjedoka D. i M. K.. Pri tome, nema dvojbe da se radilo upravo o spaljenoj kući optuženika, jer je ista identificirana temeljem skice sačinjene po djelatnicima

I Kž 1024/10-6

policije PP D., a optuženik je prema toj skici i položaju kuće potvrdio da je ista njegova na ročištu od 25. ožujka 2004. Konačno, niti branitelj, koji je nazočio očevidu, nije imao primjedaba pa su navodi žalbe u tom dijelu potpuno neosnovani.

Nadalje, dokazane su i radnje izvršenja kaznenog djela pod toč. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude temeljem suglasnih iskaza svjedoka obitelji Zelić za koje i optuženik tvrdi da se međusobno poznaju. Stoga ovdje nikakvo prepoznavanje nije bilo potrebno, kako tvrdi žalba. Iako je optuženik, pri izvršenju radnje pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude bio maskiran potkapom s prorezima za usta i oči, svjedoci Š., A. i V. Z. nemaju dvojbe da se radilo upravo o optuženiku, jer ga poznaju po glasu i načinu hoda, za kojeg svjedok V. Z. tvrdi da je karakterističan i uočljiv onima koji poznaju optuženika od rođenja (nabada pri hodu što drugi teže primijete). To što optuženik nije prepoznat po mani na oku, iako bi to prema tvrdnji žalbe bilo očekivano, objašnjeno je činjenicom što je optuženik bio maskiran potkapom, a u prostoriji je bio slabo osvjetljenje tj. gorjele su dvije svijeće voštanice, kako kaže svjedok V. Z.. Upravo ta činjenica da se optuženik, za razliku od drugih učesnika događaja pod toč. 3. izreke, maskirao potkapom pri zastrašivanju članova obitelji Z., govori u prilog zaključku da su se oni prethodno poznavali, a optuženik se krijući svoj identitet želio na njima iživljavati.

Budući da sud prvog stupnja s pravom vjeruje iskazima svjedoka – članova obitelji Z., tada osnovano prihvaća i njihovu tvrdnju da im je optuženik preko pok. D. P., zeta Š. Z., poručivao da će ih ubiti, jer se takvo njegovo ponašanje uklapa u nečovječno postupanje dokazano pod toč. 3. izreke na štetu iste obitelji. Svakako, u postupku nije utvrđen ozbiljan motiv za lažno terećenje optuženika, niti se to sada žalbom ukazuje.

Što se tiče postupanja na štetu D. A. u kojeg je optuženik uperio pušku s prijetnjom da će ga ubiti, te na štetu A. i M. B. kojima je govorio da su ustaše, da ih sve treba pobiti i da „idu ća u svoju državu“, također treba pokloniti vjeru iskazima oštećenika, koje sud prvog stupnja s pravom prihvaća. Takvim ponašanjem, kao i onim za koje je oglašen krivim pod toč. 6. izreke prvostupanjske presude na štetu D. K., optuženik je zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti koji su nakon okupacije preostali na području Općine P., iako je takvo nečovječno postupanje zabranjeno pravilima ratnog prava.

Time što je sud prvog stupnja, sukladno iskazu svjedoka D. A., u činjeničnom opisu pod toč. 2. izreke izmijenio ime osobe koja je nazočila događaju, te umjesto G. J. naznačio ime Ž. J., sigurno nije prekoračena optužba kako tvrdi žalba, već je činjenični opis usklađen s utvrđenim stanjem dokaza što nije na optuženikovu štetu.

Isto tako, žalba pogrešno tvrdi da su radnje pod toč. 6. izreke prvostupanjske presude dokazane isključivo temeljem terećenja ošt. D. K., jer isto potvrđuje i njezina majka J. K., što žalba propušta imati u vidu. Budući da ove svjedokinje nedvojbeno poznaju optuženika i nemaju ga razloga lažno teretiti, to je i ovaj navod optužbe sa sigurnošću dokazan. To što se svjedok D. K. nije mogla izjasniti o vrsti vatrenog oružja iz kojeg je optuženik pucao te kada se događaj točno odigrao (prije ili poslije smrti njezinog oca), svakako ne oduzima vjerodostojnost njezinom terećenju, tim više jer se radi o detaljima koje svjedok ne mora upamtiti, pogotovo kada iskazuje protekom duljeg vremena od događaja.

I Kž 1024/10-6

Suprotno tvrdnji žalbe, sa sigurnošću je dokazano i da je optuženik seksualno zlostavljao civila A. Č. postupajući suprotno pravilima međunarodnog ratnog prava, a s ciljem da zastraši nju i njezinu obitelj kako bi se iselili sa okupiranog područja. Iskaz svjedoka A. Č. i N. S. Č. suglasni su u bitnim dijelovima, zbog čega im sud prvog stupnja s pravom vjeruje. Konačno, i optuženik priznaje da je kritične zgode bio gost u njihovoj kući pa nikakve dvojbe oko identiteta počinitelja ovdje nema. Također, i svjedok B. Č., suprug oštećenice, potvrđuje da mu je ona jednako opisala ponašanje optuženika. Fizičkim nasrtajem na oštećenicu i hvatanjem za intimne dijelove tijela, optuženik je postupao s ciljem da oštećenicu zastraši i povrijedi njezino ljudsko dostojanstvo, u čemu je i uspio jer je ona zbog straha i ugroženosti pobjegla tijekom noći u šumu, a nedugo potom i napustila okupirani kraj.

Ovakav naročito ponižavajući postupak, u situaciji kada je optuženik pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, a oštećenica civilna osoba na okupiranom području, nema značaj isključivo seksualnog delikta, kako tvrdi žalba, već i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, jer je motivirano diskriminacijskim stavom optuženika prema hrvatskim žiteljima s namjerom da ih se ponizi i zastraši, a takvo ponašanje je izričito zabranjeno odredbama Ženevske konvencije s pripadajućim Dopunskim protokolom.

Slijedom navedenog, dakle, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda dokazano je da se optuženik, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi tzv. RSK za vrijeme okupacije prominskog kraja ponašao nečovječno prema preostalim civilima hrvatske nacionalnosti koji do tada nisu izbjegli te ih fizički i psihički maltretirao, prijetio im smrću te ih ponižavao u njihovom ljudskom dostojanstvu s ciljem zastrašivanja kako bi i oni napustili svoje domove i imovinu te pljačkao imovinu prognanih Hrvata, a što je sve u suprotnosti s minimumom humanog ponašanja prema civilima, kako garantiraju u prvostupanjskoj presudi citirane odredbe međunarodnog ratnog prava.

Kako optuženik, dakle, navodima svoje žalbe nije sa uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, niti je utvrđena kakva povreda kaznenog zakona, to je optuženik osnovano oglašen krivim za učin produljenog kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Također, nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Sve okolnosti konkretnog slučaja u dovoljnoj su mjeri cijenjene od strane suda prvog stupnja te nema potrebe za njihovom preocjenom kako u smislu strože, tako niti blaže kazne.

Nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da postoje otegotne okolnosti u vidu izrazite nasilnosti i agresivnosti optuženika, kao i činjenice da je zastrašivao uglavnom žene i osobe starije dobi, pa čak i dijete u kolijevci staro tek dva do tri mjeseca. Dojenče u toj dobi zasigurno nije moglo biti svjesno nehumanih postupaka optuženika, ali su to mogli biti njegovi roditelji, u čemu se i ogleda kriminalna suština optuženikovog ponašanja. Isto tako, osobe koje je optuženik zastrašivao različite su životne dobi i spola pa se ne može tvrditi da se optuženik iživljavao samo na kategoriji civila koji uživaju posebnu zaštitu. Pri tome, državni odvjetnik ne uvažava da iz iskaza pojedinih svjedoka proizlazi kako je optuženik za vrijeme okupacije pomagao pojedinim pripadnicima hrvatske nacionalnosti te ih zaštitio od drugih neprijateljskih vojnika, a što također treba imati u vidu kod ocjene stupnja njegove krivnje. Osim toga, sada se radi o osobi poznije životne dobi, a od inkriminiranog postupanja protekao

I Kž 1024/10-6

je dugi niz godina. Sve to, kao i činjenica da optuženik inače nije dolazio u sukob sa zakonom, govori u prilog zaključku da će se upravo po sudu prvog stupnja odmjerenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci ostvariti zakonom predviđena svrha.

Tako odmjerena kazna, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, odgovara okolnostima konkretnog slučaja, koje u svojoj ukupnosti imaju naročiti značaj da opravdaju izricanje kazne zatvora ispod zakonom zapriječenog minimuma.

S druge strane, žalba optuženika kojom se predlaže izricanje još blaže kazne, nije osnovana, jer su sve olakotne okolnosti, pa i one ponovljene u žalbi, već u dovoljnoj mjeri našle odraza u izrečenoj ublaženoj kazni zatvora.

Kako su time navodi ponesenih žalbi neosnovani, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. lipnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.