IV Kž-97/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 97/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. N. K.., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenice kao tužitelja L. R. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 12. rujna 2006. godine br. Kv-722/06 (Kio-49/06) o istražnom zahtjevu, u sjednici održanoj 2. studenog 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenice kao tužitelja L. R. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Splitu odbio je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenice kao tužitelja L. R. za provođenje istrage protiv osum. N. K. zbog osnovane sumnje da je, kao član uprave i zastupnik društva „A.“ d.o.o. iz S., počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2.u svezi sa toč.1. Kaznenog zakona.

Protiv navedenog rješenja žali se oštećenica kao tužitelj L. R. po punomoćniku i predlaže da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači, te odredi provođenje istrage protiv osumnjičenika u skladu s istražnim zahtjevom.

Žalba nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, dok prema odredbi čl. 188. st. 3. istog Zakona, u istražnom zahtjevu se, pored ostalog, moraju naznačiti i okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeći dokazi.

Iz citiranih odredbi proizlazi da osnovana sumnja predstavlja sumnju određenog kvaliteta koji opravdava pokretanje kaznenog postupka, što znači da sumnja mora biti

IV Kž 97/06-2

zasnovana na konkretnim činjenicama koje nedvojbeno ukazuju na visok stupanj vjerojatnosti da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo sa svim svojim bitnim obilježjima.

Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada u svom rješenju ističe da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja koja bi se odnosila na postojanje prijevarne namjere na strani osumnjičenika kao bitnog obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je neplaćanje zakupnine poslovnog prostora od strane društva „A.“ d.o.o. iz S., oštećenici kao tužitelju rezultat spora između osumnjičenika i oštećenice glede produljenja ugovora o zakupu i da se taj spor rješava pred nadležnim sudom, te da prijevarna namjera na strani osumnjičenika nije postojala prilikom sklapanja ugovora o zakupu dana, 31. srpnja 1998. godine.

Tako, u svom iskazu osumnjičenik navodi da je, prije sklapanja spornog ugovora o zakupu poslovnog prostora s oštećenicom i njezinom pok. suprugom, prema kojem se društvo „A.“ d.o.o. iz S. obvezalo plaćati na ime zakupnine mjesečni iznos o 3.000,00 DEM, pristupio adaptaciji poslovnog prostora u koju je uložio iznos od oko 120.000,00 DEM. S obzirom da je rok od sedam godina, na koji je ugovor bio sklopljen, po ekonomskoj računici osumnjičenika, bio prekratak da bi se povratio uložni novac, predložio je zakupodavcima da potpišu aneks predmetnom ugovoru prema kojem bi se on produžio za još sedam godina. Međutim, oni taj prijedlog nisu prihvatili, zbog čega je osumnjičenik prestao isplaćivati mjesečnu zakupninu kako bi kompenzirao uložena sredstva, tvrdeći da je i sada spreman naknaditi oštećenici zaostale zakupnine ukoliko takav aneks ugovora potpiše.

Iz spisa predmeta, a posebno iskaza N. R.-V., kćerke oštećenice, proizlazi da je osumnjičenik u zakupu predmetnog poslovnog prostora još od 1995.godine, te da je mjesečne zakupnine po tadašnjim ugovorima o zakupu redovno plaćao, dok je zakupnine iz ugovora od 31. srpnja 1998. godine prestao plaćati 1. ožujka 1999. godine, nakon čega su uslijedile tužbe zakupodavaca sudu, pa se tako, prema navodima u kaznenoj prijavi, pred Općinskim sudom u Splitu vode parnični postupci i to pod brojem P-112/03 radi isplate ugovorene zakupnine i ostalih davanja za poslovni prostor i pod br. P- 573/00 radi otkaza ugovora i iseljenja zakupoprimca iz poslovnog prostora.

Na temelju ovih činjenica i po ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju se radi o neispunjenju ugovornih obveza od strane jedne ugovorne strane, dakle o građansko-pravnom odnosu koji je, kao takav, u postupku rješavanja pred nadležnim sudom, dok ne postoje dokazi koji bi upućivali na postojanje osnovane sumnje da je osumnjičenik, već u trenutku sklapanja ugovora o zakupu poslovnog prostora od 31. srpnja 1998. godine, namjeravao prevariti oštećenicu kao tužitelja, pa da bi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Ovaj zaključak zasniva se na okolnostima da je osumnjičenik još prije spornog ugovora bio u poslovnom odnosu s oštećenicom koji je uredno funkcionirao, da je izvjesno vrijeme izvršavao svoju ugovornu obavezu i iz ugovora od 31. srpnja 1998. godine, te da je to prestao činiti iz razloga koji su se kasnije pojavili, pri čemu treba imati u vidu i iskaz kćerke oštećenice iz obavijesnog razgovora prema kojemu je kaznena prijava protiv osumnjičenika podnesena zbog ogorčenja njezine majke dugotrajnošću parničnog postupka, koji je i na ovaj način pokušala ubrzati.

Slijedom iznesenog, valjalo je žalbu odbiti, te na temelju čl. 398. st. 3. ZKP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

IV Kž 97/06-2

U Zagrebu, 2. studeni 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.