Croatian Supreme Court dismisses appeal, upholds drug possession conviction and sentence under Criminal Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance judgment convicting him of drug abuse. The court found that witness testimonies contradicting the defendant's version were unreliable and that the facts clearly established possession rather than mere use. Consequently, the court upheld the original conviction and sentence, rejecting arguments for a lighter charge or application of juvenile court laws.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173. st. 2. i 5., 6. KZ-a; čl. 366., 373., 379., 384. st. 1. ZKP-a: The court of appeal must uphold a first-instance conviction if the facts are clearly established and the lower court correctly applied the law, rejecting appeals based on unreliable witness testimony or requests for lighter charges without new evidence.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 278/03-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Erike Kocijančić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. H., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 4. veljače 2003. godine broj K-37/02, u sjednici održanoj dana 16. kolovoza 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,
p r e s u d i o j e:
I. U povodu žalbe opt. T. H., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji, te se izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), pa mu se za to kazneno djelo na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 60 (šezdeset) dana, dok se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 45 dana za kazneno djelo iz čl. 175. st. 5. i 6. KZ-a, pa se opt. T. H., temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 90 (devedeset) dana.
II. Odbija se žalba opt. T. H. kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim opt. T. H., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a, za koja djela su mu primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-
I Kž 278/03-3
a utvrđene kazne zatvora i to za djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 60 dana, a za djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 45 dana, pa je uz primjenu propisa iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 90 dana.
Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a od optuženika su oduzeta dva paketića opojne droge marihuane u težini od 11,2 gr i 4,4 gr, koji će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.
Temeljem čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka i to na platež paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kuna.
Protiv te presude podnio je optuženik žalbu, putem branitelja I. T., odvjetnika iz Đ., zbog svih žalbenih osnova iz čl. 366. ZKP-a i predložio da se pobijana presuda ukine odnosno preinači u pravnoj oznaci djela u smislu žalbenih navoda i izrekne blaža kaznena sankcija.
Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vračajući spis predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Nije u pravu optuženik kada ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 3. i 11., te st. 3. ZKP-a. Optuženik smatra da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, te da „nije adekvatno obrazloženo zašto sud nije povjerovao iskazima svjedoka J., L. i B.“.
Nasuprot prigovorima optuženika izreka prvostupanjske presude po ocjeni ovog suda nije nerazumljiva i sadrži sve ono što izreka prema propisu čl. 355. st. 1. ZKP-a treba sadržavati, a optuženik nije ni obrazložio u čemu bi se sastojala njena nerazumljivost. Također izreka presude nije proturječna razlozima presude. Ovim prigovorom optuženik ustvari pobija utvrđeno činjenično stanje ukazujući, po žalbi, na neprihvatljivost ocjene iskaza svjedoka M. J., M. L. i B. B., a o čemu će biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Neopravdani su i prigovori žalbe u pogledu „neadekvatnog obrazloženja“ u odnosu na neprihvaćanje iskaza svjedoka M. J., M. L. i B. B., jer je prvostupanjski sud, nakon što je u bitnom reproducirao iskaze svjedoka M. J. i M. L. na jasan i logičan način izložio zbog kojih razloga je negativno ocijenio te iskaze (list 4 presude), a što se tiče svjedoka B. B., taj svjedok nije ni ispitan na glavnoj raspravi (samo tijekom istrage) i stoga njegov iskaz opravdano nije ocjenjivan u razlozima presude.
Isto tako nije povrijeđeno pravo obrane na glavnoj raspravi, uslijed toga što na glavnoj raspravi od 4. veljače 2003. godine, koja je održana nakon proteka roka od 2 mjeseca nisu ponovno ispitani svjedoci M. J. i M. L., niti je ta okolnost utjecala ili mogla utjecati na pravilnost presude. Naime, svjedok M. L. ispitan je tijekom istrage (13. veljače 2002. godine),
I Kž 278/03-3
te na glavnoj raspravi od 23. listopada 2002. godine, a svjedok M. J. je ispitan na glavnoj raspravi od 18. rujna 2002. godine). Na glavnoj raspravi od 4. veljače 2003. godine na kojoj je donesena pobijana presuda branitelj optuženika je predložio i suglasio se s državnim odvjetnikom da ove svjedoke, obzirom da su već ispitani na sve okolnosti, nije potrebno ponovno pozivati, a nakon čitanja zapisnika o njihovom ispitivanju nije imao nikakvih primjedbi, te na kraju dokaznog postupka ni on, a niti optuženik nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga.
Kraj takvog stanja stvari, doista nije bilo nikakvog razloga za ponovno pozivanje i ispitivanje svjedoka M. J. i M. L., a što se tiče svjedoka B. B., njega državni odvjetnik, kao niti optuženik i njegov branitelj nisu ni predlagali za ispitivanje na glavnoj raspravi, sve do završetka dokaznog postupka, a žalitelj sada u žalbi u smislu čl. 365. st. 4. ZKP-a nije opravdao ispitivanje tog svjedoka. Svjedok B. B. je doduše ispitan tijekom istrage (list 28 do 29 spisa), ali taj iskaz prvostupanjski sud opravdano nije ocjenjivao u razlozima svoje presude.
Konačno ne radi se ni o povredi iz čl. 367. st. 1. toč. 3. ZKP-a, zbog toga što svjedoci M. J., M. L. i B. B. nisu pozvani na glavnu raspravu od 4. veljače 2003. godine, jer se ne radi o osobama čija je prisutnost na glavnoj raspravi neophodna (čl. 304., čl. 305. i čl. 306. ZKP- a). Neprisustvovanjem svjedoka nije ostvarena povreda iz citiranog propisa, već to može biti samo razlog za pobijanje potpunosti ili pravilnosti činjeničnog stanja, što se žalbom i čini, između ostalog, i iz tih razloga – nepozivanja istaknutih svjedoka, a o čemu će nastavno biti još govora.
Nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prvostupanjski sud je u ovom kaznenom predmetu proveo sve potrebne i raspoložive dokaze i njihovom pravilnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik počinio djela na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci pobijane presude.
Ovakvo utvrđenje nesumnjivo proizlazi iz obrane optuženika date u predistražnom postupku (pred redarstvenim vlastima), a koju obranu je prvostupanjski sud opravdano prihvatio, s pravom nalazeći da su kasnije izmjene obrane usmjerene na otklanjanje kaznene odgovornosti.
Ispitivanje optuženika pred redarstvenim vlastima provedeno je na zakonom propisani način, u nazočnosti izabranog branitelja, a na kraju zapisnika konstatirano je da je zapisnik pročitao i da nema primjedbi, te ga je zajedno sa braniteljem potpisao. U toj obrani optuženik je uz mnoštvo pojedinosti opisao okolnosti i način počinjenja djela, a koje su samo njemu kao počinitelju mogle biti poznate, pa je osnovano prvostupanjski sud ocijenio da se njegova izmijenjena obrana s glavne rasprave ne može prihvatiti. Osim puke tvrdnje da je od strane redarstvenih vlasti bio prisiljen iskazivati onako kako je to sadržano u zapisniku o njegovom ispitivanju, optuženik te svoje tvrdnje nije ničim potkrijepio, niti su on ili njegov branitelj stavili bilo kakve primjedbe na zapisnik.
Stoga je i po stajalištu ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je neprihvatljiva izmijenjena obrana optuženika s glavne rasprave, a u prilog tome govori i
I Kž 278/03-3
činjenica da su kod njega pronađena i oduzeta dva paketića opojne droge marihuane (11,2 gr i 4,4 gr), zatim okolnost da u vrijeme događaja nije bio zaposlen, a obzirom na vrijednost oduzete opojne droge očito da ista nije bila namijenjena samo za njegovu osobnu uporabu, već i za daljnju prodaju.
Prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka M. J. i M. L., jer su oni iskazivali suprotno od optuženikove obrane u predistražnom postupku, gdje je on izričito naveo da je zajedno s njima u nekoliko navrata uživao opojnu drogu marihuanu, a obzirom na to da ih je dobro poznavao, bio je svjestan činjenice da se radi o maloljetnim osobama. Zbog toga je u svemu pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su iskazi svjedoka M. J. i M. L. u suprotnosti s rezultatima cjelokupno provedenog postupka, te nespornom činjenicom da je prema tim svjedocima vođen postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, upravo zbog uživanja opojne droge s optuženikom, te da su im izrečene odgojne mjere i da su oni svojim iskazima u ovom postupku pokušali pogodovati optuženiku odnosno ublažiti njegovu kaznenu odgovornost.
Nema osnova ni za blažu pravnu oznaku djela. Naime, iz provedenog postupka nedvojbeno slijedi da se je u ovom slučaju radilo o počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a, iz razloga koje je prvostupanjski sud opširno i uvjerljivo iznio u razlozima svoje presude, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ne samo o posjedovanju opojne droge iz čl. 173. st. 1. KZ-a, za što pledira žalba.
Kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te pravilno primijenjen kazneni zakon, nema potrebe da se na novoj glavnoj raspravi preispituju utvrđene činjenice, odnosno da se ponovno ispitaju svjedoci M. J. i M. L., te ispita svjedok B. B. i djelatnici iz Policijske postaje Đ..
Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP- a, ovaj drugostupanjski sud je našao da je na kazneno djelo optuženika iz čl. 173. st. 2. KZ-a potrebno primijeniti blaži kazneni zakon i to čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), jer je za to kazneno djelo sada propisana samo kazna zatvora u trajanju od jedne do 12 godina, dok je alternativno propisana kazna dugotrajnog zatvora brisana.
Bez osnova je i žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.
Imajući na umu svrhu kažnjavanja i sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom tih okolnosti, uz primjenu propisa o ublažavanju izrekao optuženiku kaznu za koju i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je primjerena i da nema uvjeta za još blaže kažnjavanje optuženika, bez obzira što je sada osuđen za kazneno djelo s blaže zapriječenom kaznom zatvora.
Bez opravdanja je i žalbeni prigovor da su prema optuženiku nepravilno primijenjene odredbe općeg kaznenog prava, a da su, obzirom da je on u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik, bili ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi Zakona o sudovima za mladež.
I Kž 278/03-3
Prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o sudovima za mladež primjena maloljetničkih sankcija nije obvezatna, već ovisi o vrsti kaznenog djela i načinu njegovog izvršenja, te kriminološkoj prognozi – da će se svrha sankcija postići izricanjem odgojnih mjera ili kaznom maloljetničkog zatvora.
U ovom, pak, slučaju prvostupanjski sud je pravilno primijenio opće kazneno pravo, jer se nisu ispunili uvjeti iz citiranog člana. Naime, iz vrste kaznenog djela i načina njegovog izvršenja može se zaključiti da je ono odraz životne dobi osoba starijih od 21 godinu.
Trebalo je stoga zbog svih iznesenih razloga presuditi i odlučiti kao u izreci (čl. 384. st. 1. ZKP-a).
U Zagrebu, 16. kolovoza 2006. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ivan Protković, v.r.
Josip Budinski, v.r.