Rev-2072/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2072/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.M., Đ.M. iz G. … te B.M. iz D., … , svi zastupani po punomoćniku D.I., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika M.M. iz K., … , zastupanog po punomoćnicima Lj.Č. i I.Z., odvjetnicama iz B., radi činidbe i predaje u posjed, rješavajući revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 12. ožujka 1992. pod posl. br. Gž- 392/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 9. srpnja 1991. pod posl. br. P-371/91, u sjednici održanoj dana 16. rujna 1993. godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Bjelovaru od dana 12. ožujka 1992. godine pod posl. br. Gž-392/92 na način da se odbija žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đurđevca od dana 9. srpnja 1991. godine pod posl. br. P-371/91.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja usvojen je zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Tuženik M.M. iz K., … , dužan je na nekretninama upisanim u z. k. ul. broj 3007 k. o. D. i to čkbr. 4578/11 kuća broj 1210 u P. sa 155 čhv., odnosno kućno mjesto u Pjeskima sa 155 čhv., a produžetku svojih gospodarskih zgrada, sagraditi prizemni objekt dimenzije 4 x 8 m. na betonskim temeljima zidan ciglom, sa dvije prostorije, stropovima i pokriven dvostrešnim kosim krovom sa crijepom, prostorije ožbukati u nutra te uvesti električnu i vodovodnu instalaciju i isti predati u posjed i na korištenje tužiteljima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 11.000 dinara u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Sud drugog stupnja preinačio je presudu prvostupanjskog suda na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Protiv ove pravomoćne pesude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Reviziju je izjavio i tuženi pobijajući odluku suda drugog stupnja u odnosu na parnični trošak. Prvostupanjski sud je u smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) revizije dostavio na odgovor koji je izostao, a izostalo je i izjašnjenje nadležnog državnog odvjetnika.

Revizije stranaka su osnovane.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 385. st. 1. t. 1. i 2. ZPP) revidenti odredjeno ne ukazuju.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava od strane suda drugog stupnja je ostvaren. Sudovi su utvrdili:

Tužitelji su stanovali u zgradi koja je postala vlasništvo tuženika 1989. g. Tužitelj i tuženik zaključili su ugovora "dvostrano obvezni neimenovani ugovor", kako to ukazuje sud drugog stupnja, kojim su tužitelji preuzeli obvezu da se isele iz kuće u kojoj su do tada stanovali, a tuženik obvezu da će izgraditi drugi stambeni objekt dimenzije, položaja i kvalitete kako je to navedeno u citiranom dispozitivu prvostupanjske presude.

Tuženik se obvezao izvršiti ovu svoju ugovorom preuzetu obavezu kroz vrijeme od 6 mjeseci kroz koje je tužiteljima platio stanarinu nakon iseljenja iz starog objekta (1990. g.).

U novom objektu koji je trebao biti izgradjen tuženik se obvezao tužiteljima omogućiti stanovanje.

Ni jedna od stranaka u reviziji ne dovodi u pitanje iznesena utvrdjenja.

Prvi sud kod utvrdjenja "pogodbe medju strankama te neispunjenja preuzete obveze od strane tuženika" usvaja zahtjev tužitelja.

Sud drugog stupnja pak odbija zahtjev tužitelja jer da tužitelji nisu stekli niti su mogli steči stvarno- pravno ovlaštenje na budućoj stvari, a "zbog nedopuštene osnove i zbog prvobitne objektivne nemogućnosti tuženikove činidbe ugovor koji su zaključile stranke ništav, i zato nije mogao biti pravna osnova (titulus juris) za prihvaćanje tužbenog zahtjeva".

Prema stanovištu ovog revizijskog suda materijalnopravni pristup suda prvog stupnja je valjan. Sud prvog stupnja s pravom ne analizira da li su i ako jesu temeljem kojeg pravnog osnova tužitelji imali na staroj zgradi koja je pripala u vlasništvo tuženika pravo stanovanja. Sud utvrđuje da su stranke izjavom volja, slobodno i ozbiljno ugovorile svoja prava i obaveze. Tužitelji koji su izvršili svoje ugovorom preuzete obveze - iselili iz stare kuće i dozvolili njeno rušenje, osnovano upravo temeljem tog "neimenovanog ugovora" od tuženika traže izvršenje njegove ugovorom preuzete obveze, izgradnju prizemnog objekta u produžetku svojih gospodarskih zgrada dimenzije 4x8 metara, sa betonskim temeljima zidane ciglom, sa dvije prostorije, stropovima i pokrivenim dvostrešnim kosim krovom sa crijepom, koje prostorije treba ožbukati iznutra te uvesti električnu i vododnu instalaciju i predaju u posjed i na korištenje tog prizemnog objekta tužiteljima. Nije u pravu sud drugog stupnja kada smatra da tužitelji u ovom obveznopravnom odnosu nisu ovlašteni tražiti samu stvar "jer to može samo stvarnopravni ovlašteni a vjerovnik u obveznopravnom odnosu u slučaju neispunjenja može zahtijevati samo isplatu vrijednosti i naknadu štete, a ne može zahtijevati predaju u posjed stvari na koje nije stekao stvarnopravno ovlaštenje". Naime, upravo sadržaj ugovornog odnosa među strankama i preuzete obveze od strane tuženika - izgradnja i obveza predaje u posjed i na korištenje, daju tužiteljima legitimaciju tražiti izvršenje činidbe - izgradnju objekta i predaju u posjed i na korištenje izgrađenog objekta. Kakav će biti odnos između stranaka s obzirom na taj novi prizemni objekt nije sada bitno u ovom sporu. Za sada je u pitanju obveznopravni odnos, a da li će na novosagrađenom prizemnom objektu biti stečeno stvarno pravo (služnost) na strani tužitelja nije sada od značaja. Stoga je raspravljanje suda drugog stupnja o (ne) postojanju stvarne služnosti - habitacio na budućem objektu suvišno za presuđenje.

Nadalje nije za prihvatiti zauzeti pravni stav drugostupanjskog suda da bi se tuženik time što se obvezao izvršiti izgradnju prizemnog objekta, obavezao postaviti kosi krov sa crijepom, prostorije ožbukati iznutra te uvesti električnu i vodovodnu instalaciju, obvezao na činidbu koja je nemoguća, zbog čega da je ugovor ništav.

Istina je da se u smislu odredbe iz čl. 47. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 te "Narodne novine", br. 53/91 i 73/91, u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor smatra ništavim ukoliko je predmet obveze nemoguć.

Okolnost da je spomenutim ugovorom tuženik preuzeo izgradnju prizemnog objekta u kojeg treba uvesti električnu i vodovodnu instalaciju ne dovodi do ništavosti ugovora.

Naime, radnje koje je ugovorom preuzeo izvršiti tuženik nisu po zakonu, a ni po prirodi stvari osobne naravi. Ove radnje nije obvezan izvršiti osobno tuženik kao dužnik ovog obveznopravnog odnosa, već to umjesto njega može izvršiti netko treći. Pravilnost izvršenja ove obvezne radnje nije uvjetovana osobnim karakteristikama tuženika kao dužnika već kao, što je to napijed istaknuto, njegova radnja može biti zamijenjena i odgovarajućom radnjom treće osobe.

Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o ništavosti ugovora zbog nemogućnosti izvršenja obveze od strane tuženika.

Zbog svega što je naprijed izloženo, iz razloga pogrešno pravnog pristupa drugostupanjskog suda reviziju tužitelja je valjalo prihvatiti te uspostaviti prvostupanjsku presudu.

Nadalje se ukazuje da su revizijski prigovori tužene stranke osnovani.

Naime, u smislu odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek odlučit će i o troškovima cijelog postupka.

Sud drugog stupnja je stoga kada je preinačio presudu suda prvog stupnja trebao odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška. Taj zahtjev je tuženik određeno naveo nakon zaključenja glavne rasprave (str. 45 spisa) opredijeljeno navodeći troškove za koje traži naknadu (čl. 164. ZPP).

Međutim kako se kao što je istaknuto revizija tužitelja prihvaća i ukida presuda suda drugog stupnja, a uspostavlja presuda suda prvog stupnja kojom su tužitelji u cijelosti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevom, tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak (čl. 154. st. 1. ZPP) a odluka o parničnom trošku u povodu izjavljene revizije na strani tužitelja je izostala iz razloga što tužitelji u tom pravcu nisu postavili zahtjev (čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 164. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 16. rujna 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.