Revr-2146/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2146/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz S. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-588/15-2 od 29. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P- 471/2011-33 od 28. siječnja 2015., u sjednici održanoj 18. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo tužitelju isplatiti iznos od 98.083,72 kuna bruto po osnovi prekovremenog rada s pripadajućom zateznom kamatom te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih građana u njegovoj primjeni. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu dodatka na plaću po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od srpnja 2007. do 1. listopada 2009.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOS) i čl. 97. st. 5. ZSOS, čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) koji je bio na snazi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. srpnja 2008. i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08) koji je na snazi od 31. srpnja 2008. do 2. kolovoza 2012. i tuženici naložili da tužitelju za razdoblje od srpnja 2007. do 1. listopada 2009. isplati iznos od 98.083,72 kuna bruto s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed citiranih odredbi ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se, posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u ispitivanje osnovanosti izvanredne revizije.

Revidentica je u reviziji postavila materijalnopravno pitanje:

„Da li djelatne vojne osobe imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad za rad na terenu, straži, dežurstvu i sl. i u kojem opsegu, ukoliko su već na ime ostvarenih takvih sati koristili slobodne dane, dakle, ukoliko su iste osobe u smislu odredbe čl. 35. st. 3. Zakona o radu imale i koristile preraspodjelu radnog vremena, te da li imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad na terenu, straži i dežurstvu za sate koje stvarno nisu efektivno radili (priprema i odmor), te za razdoblje za koje ne postoje podaci o provedenom radu?“. Obrazlažući razloge važnosti postavljenog materijalnopravnog pitanja revidentica se pozvala na presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1476/11 od 25. siječnja 2012., broj Gž-712/12 od 30 svibnja 2012., broj Gž-1222/12 od 12 rujna 2012, broj Gž-2767/11 od 5. prosinca 2012. te na presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3516/12od 14. veljače 2013. i broj Gž-2844/12 od 14. veljače 2013.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. Iako je revidentica u reviziji postavila određeno materijalnopravno pitanje za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prema ocjeni revizijskog suda navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na dio pitanja vezanog za pravo na prekovremeni rad i njegov opseg ako su korišteni slobodni dani valja reći da iz nižestupanjskih odluka proizlazi da je vještak u nalazu i mišljenju od ukupnog broja prekovremenih sati odbio slobodne dane koje je koristio tužitelj, dok u odnosu na dio pitanja vezanog za korištenje preraspodjele radnog vremena valja reći da je prvostupanjski sud utvrdio, što je prihvatio i drugostupanjski sud, da tuženica nije dokazala da je u utuženom razdoblju postojala preraspodjela radnog vremena.

Iz navedenog proizlazi da je činjenično stanje koje je utvrđeno tijekom postupka drugačije od onog na kojem tuženica temelji materijalnopravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji. Zato materijalnopravno pitanje koje je tuženica postavila u izvanrednoj reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga, ovdje treba navesti da je pobijana drugostupanjske presuda utemeljena na istom pravnom shvaćanju na kakvom su utemeljene i odluke na koje se tuženica poziva u reviziji budući da je u revizijom pobijanoj odluci, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, kao i u odlukama na koje se tuženica pozvala u reviziji, utvrđeno da 8 sati otpada na dnevni odmor, da prekovremeni sati nisu bili u cijelosti kompenzirani slobodnim danima te da su prilikom izračuna naknade za prekovremeni rad oduzeti korišteni slobodni dani.

U odnosu na dio pitanja koji se odnosi na razdoblje za koje ne postoje podaci o provedenom radu treba navesti da iz odluke na koju se tuženica poziva u reviziji (presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2844/12 od 14. veljače 2013.) proizlazi da tužitelj nije dokazao da je u određenom razdoblju doista i radio prekovremeno jer nije priložio nikakve isprave niti je predložio druge dokaze npr. izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ili tužitelja, u situaciji kada u evidencijama tuženika nije bilo podataka o tome da je tužitelj radio prekovremeno.

Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda u kojoj je na okolnost tužiteljevog prekovremenog rada proveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka na temelju čega je vještak napravio procjenu broja prekovremenih sati za razdoblje za koje ne postoji evidencija rada (razdoblje od srpnja 2007. do 31. ožujka 2008.).

Budući da je postojanje prekovremenih sati tužitelj u ovom predmetu dokazao dokazima izvedenim tijekom postupka (saslušanjem svjedoka i tužitelja) te da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, činjenično stanje u ovom postupku je drukčije od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku u kojem je donesena odluka na koju se tuženica poziva u reviziji jer u tom postupku tužitelj nije dokazao da je radio prekovremeno. Stoga niti dio postavljenog pravnog pitanja u predmetnoj izvanrednoj reviziji koji se odnosi na evidenciju prekovremenog rada tužitelja kod tuženice nije važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.