Rev-1716/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1716/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja V.M. iz Z., koga zastupa punomoćnik Ž.A., odvjetnik iz K., protiv tuženika Z.V. iz K., B., koga zastupa punomoćnik dr Z.M., odvjetnik iz G., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, te u povodu protutužbe Z.V. protiv V.M. radi raskida kupoprodajnog ugovora i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991.g. br. Gž 10281/ 1991-2, kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Kutini od 14. lipnja 1991.g. br. P 163/1991, u sjednici održanoj 25. studenoga 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e:

Prvostepenom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je on tražio da se utvrdi kako je na temelju privremenog kupoprodajnog ugovora (od lipnja 1990.g.) stekao pravo vlasništva nekretnine koje su bile predmetom tog ugovora (upisane u k.o. Z.) i da mu je tuženik dužan izdati tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva i naknaditi parnični trošak. Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev tuženika te je razvrgnut kupoprodajni ugovor i tužitelj je obvezan da nekretnine iz tog ugovora preda u posjed tuženiku koji se obvezuje da vrati primljeni dio kupovnine od 7.000 HRD a tužitelj mu je dužan naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.030 HRD.

Žalba tužitelja odbio je drugostepeni sud.

Protiv drugostepene presude tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

U pismenom odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se ista odbije.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno je i nije sporno slijedeće činjenično stanje:

- stranke su zaključile "kupoprodajni ugovor" (bez datuma) kojim je tuženik prodao tužitelju predmetne nekretnine upisane u k.o. Z. za ugovorenu cijenu od 42.000 dinara uz plaćanje odmah iznosa od 3.500 (kapara) dinara do 20. lipnja 1990.g. ugovoreno je plaćanje još iznosa od 3.500 dinara, a "ostatak novca obavezuje se isplatiti do 31.XII.1990.g.". U ugovoru su stranke ugovorile da "ukoliko dođe do pada vrijednosti dinara isplaćuje se prema inflaciji". Kupac je ušao u posjed nekretnina, isplatio je prodavaocu 7.000 dinara, a nije isplatio razliku dopune ugovorene cijene - dakle još 36.000 dinara. U toku ovog postupka, na prijedlog stranaka odgođena je glavna rasprava na ročištu od 9. travnja 1991.g. zbog mogućnosti "da tužitelj isplati cijelu kupoprodajnu ugovorenu cijenu" ali do nagodbe nije došlo pa je nastavljen postupku i u nastavku je tuženik ustao protutužbom radi raskida kupoprodajnog ugovora.

Sudovi su odlučili da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a usvoji protutužbeni zahtjev tuženika radi raskida ugovora, temeljem odredbe čl. 126. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZOO, jer dužnik (tužitelj) nije ispunio obvezu (platio u cijelosti ugovorenu cijenu) ni u naknadnom roku (nakon što je odgođena glavna rasprava pred sudom).

I iz navoda tužitelja u reviziji proizlazi da je on "prihvatio" da će isplatiti tuženiku ostatak kupoprodajne cijene, ali da to nije učinio jer je tuženik tražio povrh svega još 2.000 HRD a da je dolazio kod njega nekoliko puta, dao mu novac, što tužitelj nije htio prihvatiti.

Tek polaganjem dugovane stvari (novca) kod nadležnog suda dužnik se oslobađa obveze u času kada je izvršio polaganje (čl. 328. i 331. ZOO).

Ovakovim postupkom stranaka a posebno tužitelja, ostvarile su se pretpostavke za primjenu odredbe iz čl. 126. st. 2. i 3. ZOO i došlo je do raskida ugovora o samom zakonu u skladu s odredbom čl. 125. st. 1. ZOO.

Time što je tužitelj nudio tuženiku da plati iznos do pune ugovorene cijene nije se oslobodio svoje obveze i duga prema tuženiku iz kupoprodajnog ugovora i kako nije platio dug i po tuženiku mu datom roku (o kojem su se stranke dogovorile) došlo je do raskida ugovora zbog čega je tužitelj dužan vratiti posjed nekretnina tuženiku uz obavezu ovoga da vrati primljeni dio ugovorene odnosno plaćene cijene.

Slijedom toga nije bio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, ni za utvrđenje prava vlasništva nekretnina ni za izdavanje tabularne isprave.

Nisu dakle sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, a nije ostvarena ni bitna nog postupka koju revident ističe ali posebno ne obrazlaže, pa ni ona povreda odredaba parnič

na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP), zbog čega je revizija odbijena kao neosnovana i presuđeno je kao u izreci u smislu čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 25. studenoga 1992.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin, v.r.