Rev-1026/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1026/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz Z., zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. Ž., Z., radi zaštite prava, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. prosinca 1995. godine br. Gž-440/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1994. godine br. Pr-4837/91, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. prosinca 1995. godine br. Gž-440/95 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1994. godine br. Pr-4837/91 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Poništava se konačna odluka tuženika br. 77/93 od 30. rujna 1993. g. kojom je odbijen prigovor tužiteljice i potvrđena odluka organa prvog stupnja o prestanku radnog odnosa br. 1023 od 5. kolovoza 1993. g. te je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na njezino radno mjesto s danom 4. studenoga 1993. g., sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.760,00 K u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinače i odbije tužbeni zahtjev podredno da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji izjasnio. Revizija je osnovana.

Pobijanim presudama poništena je odluka tuženika kojom se utvrđuje prestanak radnog odnosa tužiteljici s danom 4. studenoga 1993. godine, a nakon proteka roka iz čl. 21. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - ZOPRO).

Iz stanja spisa proizlazilo bi da je tužiteljica ranijom odlukom tuženika od 5. 11. 1991. godine br. 5054 (l. 12 spisa) utvrđena viškom zbog organizacijskih i tehnoloških unapređenja i upućena na čekanje na rok od najduže dvije godine uz isplatu zajamčene plaće, a temeljem tada važećih Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 19/90 - ZRO) i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - ZOPRO).

S obzirom na navedeno upravo primjenom propisa tih zakona treba ocijeniti i pravne učinke statusa tužiteljice kao radnika na "čekanju" na tijek i prestanak radnog odnosa, što su nižestupanjski sudovi propustili učiniti.

Ovo stoga što Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 19/92) koji je stupio na snagu 10. 4. 1992. godine ne propisuje što se zaštite prava djelatnika tiče njegovu primjenu na djelatnike koji su prema ranijim propisima utvrđeni viškom zbog tehnoloških i organizacijskih unapređenja, već dapače temeljem odredbe 37. noveliranog Zakona o radnim odnosima upućuje se na raniji propis.

Stoga radni odnos djelatnika na čekanju prestaje istekom roka na koji je na čekanje upućen (dakako u koliko u međuvremenu nije osigurano neko drugo pravo i slično koje utječe na njegov status), a odluka poduzeća koja ovo donosi u pogledu prestanka radnog odnosa ima samo deklarativni karakter (čl. 75. st. 2. toč. 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).

Prema zauzetom stajalištu u nižestupanjskim presudama proizlazi da je poništena odluka o prestanku radnog odnosa iz razloga što tuženik nije postupio u smislu odredbe čl. 21. st. 1. ZOPRO, a imao je mogućnost rasporediti tužiteljicu na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, na što da ukazuje činjenica što je zaposlio druge dvije radnice i to D.Š. i N.Š. na poslove koje je mogla obavljati tužiteljica.

S osnovom tuženik ističe da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP budući o činjenicama na kojima sud temelji svoju odluku postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprava i samih tih isprava.

Naime, iz priloženog programa osiguranja prava radnika za čijim je radom prestala potreba (od srpnja mjeseca 1991. godine) proizlazi da je tuženik razmatrao mogućnosti osiguranja jedno od prava radnicima iz odredbe čl. 21. st. 1. ZOPRO, kao i čl. 25. tada važećeg ZRO, pa tako i tužiteljici koja je utvrđena (tehnološkim viškom), pa joj je osigurano pravo u smislu odredbe čl. 21. st. 2. ZOPRO. Nadalje proizlazilo bi i to iz priloženih rješenja na koje se obje odluke nižestupanjskih sudova pozivaju da su N.Š. i D.Š. također zaposlenice tuženika u vrijeme donošenja programa, pa je N.Š. bila utvrđena viškom i privremeno raspoređena na radno mjesto referenta za opće poslove do povratka s porodiljskog dopusta odsutne zaposlenice, dok je D.Š. raspoređena ranije na mjesto arhivara (16. 1. 1991. godine), koje radno mjesto i nije istovjetno s radnim mjestom tužiteljice (administrator) prema Pravilniku o sistematizaciji.

Na učinjenu bitnu povredu revident detaljno upućuje u svojoj reviziji, a ranije ju je istakao u žalbi, ali je drugostupanjski sud nije sankcionirao, pa kako se zbog označene bitne povrede, ne mogu obje nižestupanjske presude ispitati, valjalo je temeljem odredbe čl. 391. ZPP vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti označenu bitnu povredu, no prvenstveno s obzirom na ranije istaknuti pravni stav valja utvrdi da li su sudovi bili u mogućnosti uopće se upustiti u ocjenu zakonitosti razloga zbog kojih je tužiteljica utvrđena tehnološkim viškom (na što bi upućivali razlozi nižestupanjskih odluka) ocjenjujući pravilnost i zakonitost odluke kojom je tužiteljici prestao radni odnos, kada bi iz stanja spisa proizlazilo da odluku kojom je tužiteljici kao tehnološkom višku priznato pravo iz čl. 21. st. 2. ZOPRO tužiteljica nije ni pobijala (iskaz tužiteljice, l. 25 spisa).

U Zagrebu, 17. prosinca 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.