I Kž-462/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-462/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Damira Kosa, Milana Gudelja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Đ. O., zbog kaznenog djela iz čl. 90. i dr. KZ, odlučujući o žalbi opt. Đ. O. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 4. ožujka 2002. godine, br. K-91/98., u sjednici održanoj dana 6. studenoga 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, p r e i n a č u j e s e prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci kaznenih djela tako da se izriče da se djelatnost optuženika iz toč. 1. izreke pobijane presude, označeno kao kazneno djelo iz čl. 90. u svezi čl. 37. st. 1. KZ, pravno označava kao kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. OKZRH, a djelatnost optuženika iz toč. 2. izreke pobijane presude, označeno kao kazneno djelo iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, pravno označava kao kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH.

II. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, p r e i n a č u j e s e prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 37. st. 1. OKZRH, na temelju istih zakonskih propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od deset (10) godina, a za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 2. OKZRH, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet (5) godina, pa se optuženik, uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest (13) godina.

III. Žalba opt. Đ. O. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim opt. Đ. O. i to pod toč. 1. izreke pobijane presude, radi kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 37. st. 1. KZ, za koje mu je, na temelju istih zakonskih propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a pod toč. 2. izreke pobijane presude radi kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ, za koje mu je djelo, na temelju čl. 90. u svezi čl. 33. st. 2. KZ, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, pa je opt. Đ. O., uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Na temelju čl. 90. st. 4. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o krivičnom postupku, optuženik se oslobađa naknade troškova krivičnog postupka i ovi padaju na teret državnog proračuna.

Na osnovi čl. 100. st. 2. Zakona o krivičnom postupku ošt. A. Š. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje se na parnicu.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, kojemu je suđeno u odsustvu, po branitelju V. O., odvjetniku iz V. iz svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv te presude žalbu je podnio i državni odvjetnik žaleći se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženik osudi na strožu kaznu.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u smislu čl. 337. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine”, broj 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02., u daljnjem tekstu ZKP), nakon dužnog razgledavanja spisa, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, povodom izjavljenih žalbi, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je povrijeđen zakon na štetu opt. Đ. O., a u odnosu na podnesene žalbe da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni).

Obrazlažući razloge zbog kojih drži da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka branitelj optuženika navodi da sud ne obrazlaže zbog čega nije prihvatio njegovu završnu riječ, te da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva i u suprotnosti s njenim obrazloženjem.

Ističući prigovor da prvostupanjski sud nije naveo razloge zbog kojih ne prihvaća njegovu završnu riječ, branitelj optuženika u stvari prigovara činjeničnom utvrđenju kakvog je našao prvostupanjski sud, pa će ovom prigovoru biti riječi u nastavku ove presude, u dijelu koji se odnosi na žalbene razloge zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno žalbenim tvrdnjama da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva i u suprotnosti sa njezinim obrazloženjem, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva i u cijelosti korespondira sa njezinim obrazloženjem. Izreka pobijane presude sadrži sve sastojke iz čl. 359. st. 3., 4. i 5. ZKP, a u obrazloženju presude sud je dao iscrpne, jasne, logične i zato uvjerljive razloge, za svaku točku presude, koje razloge kao ispravne, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih, osobito one navedene na str. 7., 8. i 9. pobijane presude, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje žalitelja.

Kako, dakle, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, to je ovaj drugostupanjski sud ispitao prvostupanjsku presudu, u smislu odredbe čl. 389. st. 1. toč. 1. ZKP, i utvrdio da nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je dužan paziti drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Ispitujući pak, u smislu odredbe čl. 389. st. 1. toč. 2. ZKP, je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, ovaj drugostupanjski sud našao je da je taj zakon povrijeđen. Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju sud je pogrešno djelatnosti optuženika pravno označio kao kaznena djela iz čl. 90. u svezi čl. 37. st. 1. KZ (toč. 1. izreke pobijane presude), odnosno kao kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH (toč. 2. pobijane presude) s obzirom da se, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. KZ, prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a to je bio Krivični zakon Republike Hrvatske, odnosno Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a taj je Kazneni zakon ujedno i blaži za počinitelja.

Iako je zakonodavac za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH i za kazneno djelo iz čl. 90. KZ zapriječio istu vrstu kazne i u jednakom rasponu najniže i najviše kazne zatvora, ipak je za optuženika u konkretnom slučaju blaži Krivični zakon Republike Hrvatske, odnosno Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske s obzirom da je ovim zakonom propisan opći minimum kazne zatvora od 15 dana, dok je KZ propisao opći minimum kazne zatvora u visini od 30 dana. Slijedom izloženog ovaj je sud drugog stupnja po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, djelatnosti optuženika za koje je pobijanom presudom proglašen krivim pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. OKZRH (toč. 1. pobijane presude), odnosno kao kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH (toč. 2. pobijane presude).

Nije u pravu žalitelj kada presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj navodi da u provedenom dokaznom postupku nije utvrđeno da li je ošt. A. Š. mogla iz prostorije podruma vidjeti gdje je stajala ošt. M. V. kada je ubijena, radi čega je trebalo provesti rekonstrukciju događaja, a isto tako da ošt. A. Š. nije mogla vidjeti tko je na nju pucao, s obzirom da je leđima bila okrenuta mjestu sa kojeg se pucalo i jer je bježala.

Suprotno tvrdnjama iz žalbe, prvostupanjski sud je potpuno ispravno utvrdio sve odlučne činjenice za utvrđivanje krivnje optuženika u odnosu na kriminalnu djelatnost optuženika, kako mu je ona stavljena na teret optužbom.

Prvostupanjski sud u cijelosti je prihvatio iskaz ošt. A. Š. kao istinit i zato je dao logične i uvjerljive razloge, koje kao ispravne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Naime, suprotno žalbenim tvrdnjama, ošt. A. Š. određeno je iskazala da je podrum u kojem se ona, zajedno sa M. V. i njezinom majkom A. V., nalazila kritičnog događaja građen tako da se s njegovog prozora, koji se nalazi iznad razine dvorišta, jasno vidi sve što se na tom dvorištu događa i jer se u toj podrumskoj prostoriji može normalno stajati. Nadalje, ošt. A. Š. iskazuje kako je vidjela da je opt. Đ. O. imao poluautomatsku pušku s bubnjem, a s njim da je bio i neki, njoj nepoznati mladić, koji je u rukama držao dugačku pušku. Ne samo da je vidjela sve što se na dvorištu događalo, nego je i čula da je optuženik u jednom času, nakon što je M. V., po zahtjevu optuženika morala izaći u dvorište i tu stajala, naredio tom mladiću "udri". Odmah potom taj je mladić pucao u M. V., koja je pala i usmrćena ostala ležati u svom dvorištu. Ispitani svjedok V. H. iskazao je da je kritičnog događaja u prijepodnevnim satima čuo dva hica ispaljena iz vatrenog oružja, a nakon od prilike 10-ak minuta u njegovo je dvorište došao D. V.1 koji je rekao da je M. V. ubijena. Isti svjedok naveo je da je ranije k njemu u dvorište više puta dolazio optuženik i tjerao ga da stane uz zid s jasnom namjerom da ga strijelja, ali da ga je uvijek od takvih namjera optuženika spašavao susjed D. V.1 . U zapisniku sastavljenog dana 27. lipnja 1998. godine, povodom eshumacije posmrtnih ostataka hrvatskih branitelja i civila smrtno stradalih tijekom agresije na Republiku Hrvatsku navodi se da su pronađeni posmrtni ostaci M. V.. Iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka dr. M. M. proizlazi da je M. V. umrla nasilnom smrću uslijed strijelne ozljede glave.

Ošt. A. Š. nadalje iskazuje da je, nakon što su optuženik i taj njoj nepoznati mladić, otišli iz dvorišta nakon usmrćenja M. V., otišla kod susjeda V. H. i zamolila ga da je primi u svoju kuću i zaštiti je od optuženika, no ovaj je to otklonio jer je i sam bio izložen optuženikovim namjerama da ga usmrti. Ona se vratila nakon nekog vremena u dvorište kuće usmrćene M. V. i tamo je zatekla optuženika i onog mladića koji je usmrtio M. V. i vidjela je kako su na dvorištu iz podruma iznijete njihove stvari. Kada ju je opazio optuženik uperio je pušku u nju i počeo pucati, pa se je ona okrenula i dala u bijeg, osjetivši da je ranjena u nogu. Dok je bježala dozivala je u pomoć, a daljnje pucanje optuženika za njom spriječili su vojnici koji su se u blizini nalazili. Ti su je vojnici odnijeli u dvorište D. V.1 , koji ju je previo i dao otpremiti najprije u N., a zatim u bolnicu u N. S.. Svjedok D. V.1 u svom iskazu potvrdio je da je pružio pomoć ranjenoj ošt. A. Š. i otpremio je u N., te je iskazao da je on išao u "štab" i zatražio da se pokopa M. V., te da su iz "štaba" poslali D. i S. koji su M. V. pokopali. On također potvrđuje da je optuženik sa puškom u rukama jednom prilikom V. H. te njegovu punicu i suprugu postrojio uza zid, ali da je on svoju pušku uperio u optuženika tražeći od ovog da ostavi H. i njegovu obitelj na miru. Da je optuženik imao u svom posjedu puške proizlazi iz njegove obrane, a također i iz iskaza svjedoka D. V.1 , te iz iskaza svjedoka D. V. 2 koji je određeno rekao da je kod optuženika vidio automatsku pušku, poluautomatsku pušku i karabin. Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka sudsko medicinske struke dr. J. Š. proizlazi da je ošt. A. Š. zadobila šest strijelnih rana lijeve natkoljenice, lijeve strane debelog mesa i lijevo slabinski.

Slijedom izloženog opravdano je prvostupanjski sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu ošt. A. Š., a otklonio obranu optuženika kao i završnu riječ njegovog branitelja, te kao nevažni prijedlog (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP) odbio prijedlog branitelja optuženika za djelomičnom rekonstrukcijom događaja.

Kako je dakle, prvostupanjski sud, nasuprot navodima žalbe, ispravno utvrdio sve odlučne činjenice, za što je dao i valjane razloge, to se žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom. Međutim, kako je već ranije navedeno, s obzirom na primjenu blažeg zakona prema počinitelju, to je djelatnosti optuženika valjalo pravno označiti na način kako je to učinio ovaj drugostupanjski sud u toč. I. izreke ove presude.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Zalažući se za strože kažnjavanje optuženika državni odvjetnik ne osporava postojanje utvrđenih olakotnih okolnosti, ali smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti optuženiku kao otegotno, a nije, upornost, ustrajnost i veliku količinu kriminalne volje pri počinjenju djela pod toč. 1. izreke pobijane presude, te izrazitu besšćutnost pri počinjenju djela pod toč. 2. izreke pobijane presude, dok s druge strane, optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kazna.

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a ne žalba optuženika.

Unatoč pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti, ovaj sud drugog stupnja imao je u vidu da je optuženik, koristeći se tadašnjim političkim prilikama u naseljima sa nacionalno miješanim stanovništvom, kakvo je bilo i V. i zahtjevima Srba da se naoruža "vascelo srpstvo", bio naoružanjem i prisutnošću tzv. JNA, koja je dodatno štitila naoružano srpsko stanovništvo, nadmoćan u odnosu na M. V. i ošt. A. Š.. Zaštićen spomenutim okolnostima bez ikakvog povoda i ne izazvan bilo kojom aktivnosti M. V. optuženik hladnokrvno naređuje da se ova usmrti, ne pružajući joj bilo kakvu šansu da se spasi bježanjem, a isto tako bešćutno puca iz puške za ošt. A. Š. koja je došla vidjeti što je sa majkom ubijene M. V., gotovo stogodišnjom staricom A., a od smrti se ošt. A. Š. spasila bijegom te intervencijom vojnika koji su se nalazili u blizini događaja. Stoga je sud, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika, preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni. Tako je sud opt. Đ. O. za kazneno djelo ubojstva poticanjem iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 21. st. 1. OKZRH počinjenog u odnosu na M. V. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinjenog u odnosu na ošt. A. Š., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Pri tome je sud imao u vidu da je mogućnost blažeg kažnjavanja za kazneno djelo u pokušaju predviđeno samo kao fakutativna mogućnost. Nakon ovako utvrđenih pojedinačnih kazni sud je, primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju, opt. Đ. O. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina.

Ovaj Vrhovni sud smatra da se upravo ovako utvrđenim pojedinačnim kaznama, te jedinstvenom kaznom mogu postići sve svrhe kažnjavanja kako to predviđa zakon, a vodeći pri tome računa o svim okolnostima koje su važne za odmjeravanje kazne.

S obzirom na izloženo trebalo je, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 6. studenoga 2003.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.