Croatian Supreme Court allows appeal, overturns lower court rulings on contract validity and profit distribution.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appellant's appeal and vacated the judgments of the High Commercial Court and the District Court in Slavonski Brod. The lower courts failed to properly assess the validity of a 1992 settlement agreement and a subsequent confirmation letter, ignoring evidence of a separate oral agreement regarding profit distribution. Consequently, the Supreme Court found a significant procedural violation and an error in applying substantive law due to an incomplete factual record, ordering the case returned for retrial.
Legislator headnote
AI generatedČl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a; Čl. 395. st. 2. ZPP-a: When lower court findings contradict the file or fail to address key evidence regarding contract validity, the Supreme Court must accept the appeal, vacate the judgment, and remand the case for a new trial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev-205/00-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz V., zastupanog po B. B. odvjetniku u V., protiv tužene D. d.o.o. iz S. B., te M. i J. D. iz S. B., zastupanih po D. P., odvjetniku u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 01. prosinca 1998. br. Pž-3043/96, kojom je potvrđena djelomična presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 03. listopada 1996., br. P-460/95, u sjednici vijeća održanoj 28. studenog 2002. godine
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 01. prosinca 1998. br. Pž-3043/96 i Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 03. listopada 1996. br. P-460/95 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Djelomičnom prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 03. listopada 1996. br. P-460/95 odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom protiv I-tužene D. d.o.o. S.B.za isplatu glavnice od 296.000 DEM, kamata za 1992., 1993. i 1994. godinu u iznosu od 90.437 DEM, kamata na oba iznosa po stopi od 11,5% godišnje od 01. siječnja 1995. do plateža, kao i sa tužbenim zahtjevom za isplatu dijela dobiti za 1990., 1991. i 1992. godinu u iznosu od 700.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog godišnjeg iznosa do plateža, dok je odluka o istom tužbenom zahtjevu prema II. i III. tuženima M. i J.D. ostavljena za konačnu presudu.
Drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 01. prosinca 1998. br. Pž-3043/96 navedena presuda je potvrđena.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu drugostupanjskog suda ocijeniti žalbene navode tužitelja, kao i u nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama i suprotnosti iznijetih razloga s ispravama u spisu. Naročito upire na potvrde o isplatama nakon zaključenja ugovora o reguliranju međusobnih odnosa od 24. veljače 1992., koje upućuju na ocjenu da je taj ugovor bio simulirani pravni posao, u čemu nalazi pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se na razrješenje pravnih odnosa između stranaka trebaju primijeniti odredbe Trgovačkog zakona Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1875. godine, budući da sadašnji Zakon o trgovačkim društvima nije primjenjiv na ovaj slučaj, jer je u primjeni od 01. siječnja 1995.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.
Revizija tužitelja je osnovana.
Predmet spora je potraživanje tužitelja temeljeno na njegovom istupanju iz trgovačkog društva C.1 d.o.o. S.B., kojim traži isplatu u društvo unijete imovine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 296.00 DEM, kamata na taj iznos od 1992. do 1994. godine u iznosu od 90.437 DEM, te na ime dobiti društva za dio 1990., cijelu 1991. i dio 1992. godine iznos od 700.000 DEM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
U postupku je utvrđeno da su tužitelj i njegov brat M.D., ovdje II-tuženi, osnovali 31. listopada 1990. trgovačko društvo C.1 d.o.o. S.B., uglavnom za prženje i mljevenje kave i to kao suvlasnici u jednakim dijelovima. Tužitelj tvrdi da je u društvo unio strojeve i vozila u vrijednosti od 527.000 DEM a II-tuženik da su njihovi udjeli bili jednaki, a sve strojeve i vozila nabavljali su tijekom rada društva, osporavajući time tužitelju unos strojeva i vozila navedenih u tužbi. Nakon što je već 07. siječnja 1991. u trgovačkom registru izvršena promjena osobe direktora, tako da je brisan tužitelj, a za direktora imenovana supruga II- tuženog, ovdje III-tužena J.D., a što je tužitelj saznao tek u veljači 1992., došlo je do sukoba među braćom, nakon čega su 24. veljače 1992. zaključili ugovor o reguliranju međusobnih odnosa, kojim se tužitelj odrekao svih potraživanja prema poduzeću C.1 , budući da je 20. veljače 1992. potpisao izjavu o istupanju iz društva. Ipak je, suprotno tom ugovoru, II-tuženik tužitelju tijekom 1992. i 1993. isplatio 150.000 DEM na ime tužiteljeva udjela u društvu, od kojeg iznosa je odbijeno 4.000 DEM na ime naknade za štetu koju je tužitelj počinio na kući tužitelja razbijanjem prozora i vrata, pa je među strankama nesporno da je tužitelju isplaćeno u gotovom 146.000 DEM. Tuženik, doduše, tvrdi da je tužitelju prilikom zaključenja ugovora 24. veljače 1992. odmah isplatio 100.000 DEM, ali tužitelj poriče da je taj iznos primio. Sudovi su djelomičnom presudom odbili tužbeni zahtjev prema I-tuženom trgovačkom društvu D. d.o.o. kao pravnom sljedniku C.1 , temeljeći svoju odluku na ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa od 24. veljače 1992., kojom tužitelj izrijekom ništa ne potražuje od tvrtke C.1 , kao i na potvrdi od 21. prosinca 1993. o primitku iznosa od 50.000 DEM, u kojoj je navedeno da je isplata izvršena radi razrješenja imovinsko-pravnih odnosa s tvrtkom C.1
Ocjene nižestupanjskih sudova o pravnoj snazi ugovora o reguliranju međusobnih odnosa kao i potvrde od 21. prosinca 1993, revizijskim su navodima ozbiljno dovedene u sumnju. Naime, ugovorom o reguliranju međusobnih odnosa od 24. veljače 1992. sporazumijevaju se tužitelj i I. tuženi da su izmirene sve njihove međusobne obveze, kao i obveze tvrtke C.1 prema tužitelju, pa se tužitelj odriče bilo kakvih potraživanja, da bi sam I- tuženik saslušan kao stranka iskazao kako je tužitelju istog dana ipak isplatio iznos od 100.000 DEM, a tijekom te i slijedeće godine još 146.000 DEM, te tužiteljevoj tvrtki C.2 u Njemačkoj još 105.000 DEM. Ako je tome tako, onda je ugovor od 24. veljače 1992. prividan, pa prema tome bez pravnog učinka među ugovornim strankama, kako to propisuje odredba članka 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljem tekstu: ZOO-a), jer je prikrivao drugi – usmeni ugovor o visini tužiteljevih potraživanja. Na takav zaključak upućuje i tvrdnja tužitelja da je prilikom sačinjenja navedenog ugovora bila zapravo ugovorena isplata iznosa od 300.000 DEM i to istog dana nakon potpisa spornog ugovora, koja doduše nije uslijedila, ali su izvršene stvarne isplate po I-tuženiku u slijedeće dvije godine u iznosu od 150.000,00 DEM tužitelju i 105.000,00 DEM tužiteljevoj tvrtki C.2 u Njemačkoj.
Ni ocjena potvrde od 21. prosinca 1993. ne može se za sada prihvatiti pravilnom, jer sud prvog stupnja nije dovršio rečenicu kojom ocjenjuje pravni značaj te potvrde, a sud drugog stupnja ocijenio je da je tom potvrdom tužitelj u cijelosti namiren u svojim potraživanjima. Takvo što iz sadržaja potvrde ne proizlazi, budući da se u potvrdi navodi da se isplata iznosa od 50.000 DEM odnosi na istupanje tužitelja iz C.1 i razrješenje imovinsko- pravnih odnosa u vezi s tim, dakle ne spominje se da bi tužitelj tom isplatom bio u cijelosti namiren u svojim potraživanjima.
Sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni pravne valjanosti ugovora od 24. veljače 1992. i potvrde od 21. prosinca 1993. nisu utvrdili stvarni sadržaj usmenog ugovora o isplati tužiteljevog potraživanja, pa tako nije saslušan odvjetnik na kojeg su tuženici uputili tužitelja radi isplate 300.000 DEM, niti su saslušane osobe koje su bile nazočne zaključenju spornog ugovora, kao i potvrde od 21. prosinca 1993., nije saslušana ni III-tužena koja je bila direktor C.1 1 od 07. siječnja 1991. godine. Time su ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Ostvaren je i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, jer su utvrđenja nižestupanjskih sudova suprotna stanju spisa.
Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet sudu I. stupnja na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud detaljnije saslušati sve stranke, svjedoke nazočne sačinjenju ugovora od 24. veljače 1992. i potvrde od 21. prosinca 1993, odvjetnika na kojeg se poziva tužitelj, kao i druge dokaze. Pri tome će ocijeniti inače točne opservacije tužitelja o njegovom pravu na dobit iz društva pozivom na odredbu čl. 105. Trgovačkog zakona Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1875, ali uz primjenu odredbe čl. 187. a. st. 3. Zakona o poduzećima (“Narodne novine” br. 53/91), kojom je propisano da se međusobni odnosi poduzeća nastalih statusnim promjenama uređuju ugovorom, a upravo su takav ugovor, prema navodima samog tužitelja, stranke sklopile u usmenom obliku, te će ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.
U Zagrebu, 28. studenog 2002.
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.