I Kž-310/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-310/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Josipa Budinskog, mr. Branka Zmajevića, Katice Jelić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt.

V. V. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 9. ožujka 2000. godine br. K- 31/99, u sjednici održanoj 27. lipnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. V. V. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru je proglasio krivim opt. V. V. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ, i temeljem tog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. svibnja do 4. lipnja 1999. i od 9. ožujka 2000., pa na dalje.

Po čl. 80. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, tako da se od istog oduzima jedan metalni nož s plastičnom drškom, dužine oštrice 15 cm, kao predmet koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela.

Po čl. 132. st. 2. ZKP oštećenik N. Đ. upućuje se da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvariti u parnici.

Po čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 119. st. 1. i 2. toč. 6. i 1. optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka sudu u paušalnom iznosu od 700,00 kn, te troškove provedenog vještačenja u iznosu od 5.699,80 kn.

Protiv te presude žali se opt. V. V., po branitelju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa u smislu čl. 373. st. 1. ZKP u pisanom podnesku od 25. svibnja 2000. godine, br. DOKŽ-649/00 predložio je da se žalba optuženika odbije.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a onda u svezi s tim i pravilnosti primjene kaznenog zakona na tako utvrđeno činjenično stanje.

U okviru žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, optuženik ne tvrdi da bi kazneni zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje koje je utvrdio sud prvog stupnja ili da bi postojala koja druga povreda kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP, već navodnu povredu kaznenog zakona, veže uz činjenično stanje, koje bi po njemu trebalo drukčije utvrditi, pa to predstavlja prigovor utvrđenom činjeničnom stanju, a onda je to žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povreda kaznenog zakona, pa će u okviru tog žalbenog osnova biti i razmatrana.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi, podnesenoj putem njegovog branitelja ističe da on nije pokušao ubiti oštećenika na način kako je to opisano u izreci presude. "Oštećenik je bez ikakvog ozbiljnog povoda napao mene drvenim štapom i udario po glavi pa sam ja sav krvav pobjegao u dvorište. Točno je da sam se kasnije ponovo vratio na ulicu sa nožem dužine 15 cm navodi u žalbi, ali me je oštećenik ponovo napao, što sud nije imao u vidu prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja."

Stoga je sud trebao prihvatiti da je optuženik postupao u nužnoj obrani, kada je zadao udarac nožem oštećeniku.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka pravilnom analizom i pravilnom ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih provedenih drugih dokaza, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo, za koje je izrijekom pobijane presude proglašen krivim.

Naime, optuženik neosnovano ističe kako je u kritično vrijeme postupao u nužnoj obrani. Nije naime sporno, što je prvostupanjski sud u izreci presude posebno naglasio, da je oštećenik drvenim štapom udario optuženika po glavi ali prema zaključku ovog suda, kao drugostupanjskog, svi provedeni dokazi kao i obrana optuženika te način zadavanja deset uboda nožem, od koje se četiri ubodne rane u lijevu stranu prsnog koša, nedvosmisleno ukazuju da se optuženik nije nalazio u situaciji nužne obrane.

Naime, kada je optuženik, nakon stoga je oštećenik udario štapom po glavi, otišao u kuću po nož, napad je prestao. Optuženik se zatim vraća s nožem u ruci napadajući oštećenika i čak deset puta ubada nožem po raznim dijelovima tijela, koji tada u rukama nema ništa, pa ni štapa, za kojeg sam optuženik navodi da tada više motke u rukama oštećenika nije vidio (list spisa 25), pa prema tome, on pritom, od sebe ne odbija istodobni napad, jer napada, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, više nema.

Objektivni učin djela nije sporan jer je oštećenik zadobio deset uboda nožem i to četiri u predjelu lijeve nadlaktice, jednu ubodnu ranu desne slabine i jednu ubodnu ranu u lijevi pazuh, koje povrede su bile lake naravi i četiri ubodne rane u lijevu stranu prsnog koša..., koje povrede su bile teške i po život opasne ozljede, ali je život oštećenika spašen samo zahvaljujući hitnoj liječničkoj intervenciji.

Pravilna su zatim i ona utvrđenja suda prvog stupnja, koja se odnose na subjektivni element ovog kaznenog djela, jer je sud ispravno zaključio da je optuženik, s obzirom na sredstvo, nož dug 15 cm, mehanizam nastanka i način nanošenja tjelesnih ozljeda, postupao s izravnom namjerom budući da je htio zabranjenu posljedicu, ali je ta posljedica izostala zbog hitne liječničke intervencije.

Kako su zaključci prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama jasni, logični i utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka, to ih usvaja i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja, jer argumentima žalbe nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje.

Iz izloženog slijedi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su od značaja za ocjenu je li učinjeno predmetno kazneno djelo, iz kojih motiva, te je li optuženik kazneno odgovoran za počinjeno kazneno djelo, pa je otpala svaka potreba izvođenja daljnjih dokaza u ovoj kaznenoj stvari, poglavito ispitivanja svjedoka koje neosnovano predlaže optuženik u svojoj žalbi.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

Naime, pri odmjeravanje kazne optuženiku sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri uzeo je obzir sve olakotne okolnosti, a to je da isti do sada nije osuđivan, pri čemu je posebno cijenio doprinos i samog oštećenika, dok je kao otegotne okolnosti sud cijenio iskazanu upornost optuženika, koji je oštećeniku zadao deset uboda nožem, ubadajući ga sve dok nije pao na zemlju, a zatim ga teško ozlijeđenog ostavio, te na temelju savjesne ocjene tih okolnosti osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, koja kazna je dostatna, kako s aspekta generalne tako i specijalne prevencije.

Prema tome, kako razlozi žalbe optuženika nisu osnovani, a nisu nađene ni povrede zakona iz čl. 368. st. 1. ZKP, to je na temelju čl. 387. ZKP, trebalo presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. lipnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.