Revr-1217/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1217/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz O., protiv tužene S. d.d. iz O., zastupane po punomoćniku D. Š., odvjetniku u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja i o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž- 4090/2013-3 od 11. prosinca 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-402/2012-30 od 26. travnja 2013., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-4090/2013-3 od 11. prosinca 2014. u dijelu u kome je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-402/2012-30 od 26. travnja 2013. pod stavkom I, stavkom II i stavkom III izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužene protiv iste drugostupanjske presude u dijelu u kome je potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom IV i stavkom VI izreke se prihvaća i ukida se drugostupanjska presuda u tom dijelu i prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom IV i VI izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tužitelja protiv iste drugostupanjske presude, odbacuje se kao nedopuštena.

III. Odluka o zahtjevu tužene za naknadu troška revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika S. d.d. O., ..., o otkazu ugovora o radu tužitelju J. J. iz O., ..., od 15.10.2010. nezakonita i nedopuštena.

II/ Raskida se ugovor o radu br. 241/08 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 14. veljače 2008. g., s danom 10.02. 2011. g.

III/ Nalaže se tuženiku da prizna tužitelju kontinuitet radnog odnosa od dana nezakonitog otkaza ugovora o radu 15.10.2010. do 10.02.2011. g., kao i sva prava iz radnog odnosa, uključujući i isplatu plaće za navedeno razdoblje u iznosu od 4.050,00 kn bruto mjesečno sa zz kamatom od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate u visini eskontne stope HNB uvećane za pet postotnih poena, u roku 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu 18 prosječnih plaća isplaćenih 3 mjeseca prije prestanka rada, u visini 4.050,00 kn mjesečno, što ukupno iznosi 72.900,00 kn, u roku 8 dana.

V/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu preko dosuđenog i to za sudski raskid ugovora o radu od 10.02.2011. g. do zaključenja glavne rasprave, te za kontinuitet radnog odnosa i plaće od 10.02. 2011. g. do zaključenja glavne rasprave.

VI/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalba tužitelja i žalba tužene te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. II, st. III, st. IV i st. V izreke, reviziju je u smislu odredbe 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. I, st. II, st III, st IV i st. VI izreke, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP podnijela tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tužene osporava osnovanost te revizije.

Revizija tužene dijelom je osnovana, a dijelom je neosnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizija tužene protiv drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. I, st. II i st. III izreke, nije osnovana.

Odlučujući o zahtjevima naznačenim pod st. I, st. II i st. III izreke prvostupanjske presude, u postupku pred nižestupanjskim sudovima, nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nižestupanjske presude u tom dijelu nemaju nedostatke radi kojih se ne mogu ispitati. Izreke tih presuda u tom dijelu nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitim i nedopuštenim otkazom ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 15. listopada 2010., zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, zahtjev za priznanje tužitelju kontinuiteta radnog odnosa od nezakonitog otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu uz isplatu plaće za to razdoblje te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu od 72.900,00 kn. Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme,

- da je tužena odlukom od 15. listopada 2010. otkazala ugovor o radu tužitelju osobno uvjetovanim otkazom, te

- da se tužena prije otkazivanja ugovora o radu nije savjetovala sa radničkim vijećem na način propisan odredbom čl. 149. st. 1. i odredbom čl. 149. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR) jer radničkom vijeću nije dostavila podatke važne za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu i sagledavanje utjecaja te odluke na položaj tužitelja, već je samo radničko vijeće obavijestila o namjeravanoj odluci o otkazivanju ugovora o radu.

Suprotno revizijskim navodima tužene, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjeve naznačene pod st. I, st. II i st. III izreke prvostupanjske presude.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika.

Prema odredbi čl. 149. st. 3. alineja 2. ZR važnim odlukama iz st. 1. toga članka smatra se osobito (između ostalog) odluka o planu te razvoju i politici zapošljavanja, premještaju i otkazu.

Prema odredbi čl. 149. st. 4. podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

Prema odredbi čl. 149. st. 12. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama toga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.

Kada tužena pri donošenju pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nije provela savjetovanje sa radničkim vijećem na način da sve potrebne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj tužitelja dostavi radničkom vijeću, već je samo radničko vijeće obavijestila o namjeri da tužitelju otkaže ugovor o radu, onda je tužena postupila protivno odredbama čl. 149. st. 1. i st. 4. ZR, pa je uslijed toga pobijana odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR), a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Stoga nije u pravu tužena kada smatra da je u tom dijelu ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski navodi tužene, a u čemu se revizija tužene u znatnom dijelu sadržaja iscrpljuje, a koji se odnose na pokušaj dovođenja u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, predstavlja pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužene nisu uzeti u razmatranje.

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

Revizija tužene protiv drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. IV i VI izreke je osnovana.

Odlučujući o zahtjevu za isplatu naknade štete (zbog sudskog raskida ugovora o radu) u postupku pred nižestupanjskim sudovima ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, nižestupanjski sudovi visinu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu vežu uz pravo tužitelja na isplatu otpremnine, odnosno nižestupanjski sudovi visinu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu vežu uz odredbu čl. 80. st. 1. ZR ispuštajući pri tome iz vida odredbu čl. 117. st. 1. ZR.

Takav pravni pristup nižestupanjskih sudova spornom odnosu stranaka je pogrešan. Prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje 3, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna 3 mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Dakle, odlučujući o zahtjevu za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu bilo je potrebno visinu te naknade utvrditi imajući u vidu prosječnu mjesečnu plaću tužitelja isplaćenu u prethodna tri mjeseca, imajući u vidu trajanje radnog odnosa tužitelja kod tužene, imajući u vidu starost tužitelja te imajući u vidu obveze uzdržavanja koje terete tužitelja, a što su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili učiniti.

Radi nepravilnosti odluke nižestupanjskih sudova o zahtjevu za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao nepravilna ukazuje se i odluka nižestupanjskih sudova o zahtjevu tužene za naknadu parničnog troška.

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao pod st. I izreke ovog rješenja.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će nakon što raspravi i utvrdi činjenice na koje mu je ukazano ovim rješenjem ponovno odlučiti o zahtjevu za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te o zahtjevu tužene za naknadu parničnog troška.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 91. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.

Prema st. 2. istog zakonskog članka iznimno od st. 1. toga članka, stranka može podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama toga ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

Prema st. 3. istog zakonskog članka stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz st. 2. toga članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

Kako je tužitelj sam podnio predmetnu reviziju, kako tužitelj nije odvjetnik, kako uz reviziju nije priložio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravnom ispitu te kako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u ovom postupku to je predmetnu reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i st. 2. ZPP te odlučiti kao pod st. II izreke ovog rješenja.

Odluka o zahtjevu tužene za naknadu parničnog troška podnošenja revizije osniva se na čl. 166. st. 3. ZPP (st. III izreke ovog rješenja).

Zagreb, 24. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.