II Kž-232/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 232/10-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Iris Juzbašić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. Ž., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 15. veljače 2010. broj K-48/08, o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon nepravomoćno izrečene presude, u sjednici održanoj 09. travnja 2010.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se djelomično žalba optuženog A. Ž., preinačuje se pobijano prvostupanjsko rješenje, tako da se pritvor protiv optuženika produljuje iz osnove u članku 102. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon izrečene nepravomoćne presude, kojom je optuženi A. Ž. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07 – dalje u tekstu: KZ) za što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, uz opozivanje uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Splitu Kml-164/04, pravomoćne 08. studenog 2004., zbog kaznenog djela iz članka 217. stavak 1. KZ-a kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, produljen je pritvor protiv optuženika iz osnova u članku 102. stavak 1. točka 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP).

Protiv tog rješenja podnio je žalbu optuženik putem branitelja B. T. M., odvjetnika iz S., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženiku ukine pritvor. Žalba je djelomično osnovana.

Protivno žalbenim navodima, u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da protiv optuženika postoje razlozi za daljnju primjenu mjere pritvora iz te osnove, međutim sud prvog stupnja nije u pravu kada utvrđuje postojanje posebno teških okolnosti djela iz članka 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a.

II Kž 232/10-3

One okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti kod optuženika proizlaze iz činjenice da je optuženik do sada u tri navrata osuđivan i to 27. rujna 2004. zbog kaznenog djela iz članka 217. stavak 1. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uvjetno na dvije godine, 08. studenog 2004. ponovno zbog kaznenog djela iz članka 217. stavak 1. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine uvjetno na četiri godine te 22. ožujka 2007. godine zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 1. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju od trideset dana. No, ove ga okolnosti očigledno nisu poučile o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, budući se optuženik pojavljuje kao počinitelj novog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Obzirom da je inkriminirano kazneno djelo počinio u vrijeme provjeravanja iz ranije presude Općinskog suda u Splitu od 08. studenog 2004. broj Kml-164/04 kojom mu je izrečena uvjetna osuda, to je ista opozvana te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Stoga ranija osuđivanost, između ostalog za istovrsno kazneno djelo, koja govori u prilog neprihvaćanju zakonskih normi, činjenica da je predmetno kazneno djelo kako se optuženiku stavlja na teret počinjeno u vrijeme kušnje iz ranije presude, uz nezaposlenost istog, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, predstavljaju one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženik boravkom na slobodi nastavio s činjenjem novih, istovrsnih ili sličnih kaznenih djela. Zbog toga je osnovano protiv njega produljen pritvor iz osnove u članku 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a.

Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nisu ostvareni razlozi za pritvorsku osnovu iz članka 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a, odnosno u konkretnoj situaciji nisu ostvarene posebno teške okolnosti djela. Naime, unatoč tome što je predmet inkriminacije, za koju je optuženik nepravomoćno osuđen, opojna droga marihuana u količini od 1660,74 grama, iz koje se količine nedvojbeno može napraviti veći broj pojedinačnih doza za jednokratnu uporabu i daljnju prodaju i tako ugroziti zdravlje većeg broja ljudi, ove konkretne okolnosti u svojoj ukupnosti ne predstavljaju posebno teške okolnosti djela koje bi opravdavale navedenu pritvorsku osnovu. Ovo osobito kada se uzme u obzir da je prvostupanjski sud, prigodom odlučivanja o kazni koja bi bila primjerena za ovog optuženika, istog osudio na minimalnu kaznu zapriječenu za ovo kazneno djelo, što dodatno upućuje na zaključak da se u konkretnoj situaciji ne radi o posebno teškim okolnostima djela.

U žalbi optuženik prvenstveno analizira provedene dokaze te upire na njihovu nezakonitost kao i da bi prije odlučivanja o pritvoru valjalo iste ispitati. Međutim, ovi žalbeni navodi su potpuno neosnovani s obzirom da se u žalbi na rješenje kojim je odlučeno o pritvoru može samo pobijati odluka o pritvoru, a ne i nepravomoćna presuda i u njoj izrečena odluka o kaznenoj sankciji.

Niti žalbeni navod kojim se poziva na načelo razmjernosti, isticanjem dosadašnjeg vremena koje je proveo u pritvoru, nije osnovan. Naime, dosadašnjim boravkom u pritvoru u trajanju od ukupno četrnaest mjeseci, spomenuto načelo nije ugroženo, jer pri ocjeni povrede ovog načela, osim vremena provedenog u pritvoru, valja imati na umu i razmjer između konkretne težine kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćno osuđen, kazne u trajanju tri godine koja mu je izrečena za to djelo, kao i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

II Kž 232/10-3

Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi koji upiru na okolnost da je za ranije osude protiv optuženika nastupila rehabilitacija po zakonu, da ta djela nemaju nikakve veze s ovim kaznenim djelom, kao i da činjenica ranije osuđivanosti ne može sama po sebi biti dovoljan razlog za produljenje pritvora. Naime, svako pravomoćno kažnjavanje optuženika govori o njegovoj neusklađenosti s pravnim poretkom, koja u kombinaciji s drugim okolnostima u svojoj ukupnosti onda predstavlja opasnost od ponavljanja kaznenog djela, a žalitelju se posebno skreće pozornost kako rehabilitacija nije nastupila, obzirom na propisane uvjete u članku 85. KZ-a.

Slijedom navedenog, na temelju članka 398. stavak 3. ZKP-a, riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 09. travnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Iris Juzbašić, v.r.

Damir Kos, v.r.