Su IV-293/2005 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Su: IV-293/05

ZAPISNIK

Sa četvrte sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 02. prosinca 2005. godine s početkom u 9,00 sati

Marijana Divković, Jasna Drezga

Odsutni viši sudski savjetnik: Vihor Kušpilić

Odsutni suci: mr.sc. Jasna Brežanski, Davorka Lukanović- Ivanišević, Vjera Delić Predsjednik građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dr. Ivo Grbin otvorio je sjednicu i predložio slijedeći

D N E V N I R E D:

1. Rasprava o slijedećim materijalima za sastanak predsjednika i predstavnika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske te predstavnika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji će se održati 05. i 06. prosinca 2005:

a) Tumačenje i primjena odredbe članka 165. stavak. 1. Zakona o radu (materijal je pripremio Županijski sud u Osijeku, koreferat je pripremio Županijski sud u Karlovcu )- izvjestitelj Stanko Jesenković b) Odgoda ovrhe na prijedlog ovrhovoditelja prema Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj 173/03 i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj 88/05 (materijal je pripremio Županijski sud u Varaždinu)- izvjestitelj Petar Milas

c) O nekim otvorenim pravnim pitanjima vezanim za primjenu članka 116. Zakona o radu – sudski raskid ugovora o radu (materijal je pripremio Županijski sud u Zagrebu)- izvjestitelj Marijana Divković d) Primjena članka 40. stavak 1. Zakona o najmu stanova (materijal je pripremio Županijski sud u Zagrebu) – izvjestitelj Jasna Drezga

e) Neka pitanja u vezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu (materijal je pripremio Županijski sud u Velikoj Gorici) – izvjestitelj Katarina Buljan

2. Stranke u postupku poništenja izbora za članove radničkog vijeća (da li je postupak poništenja izbora za članove radničkog vijeća parnični ili izvanparnični) - Izvjestitelj Marijan Ramušćak

2. Ad. 1. a) Tumačenje i primjena odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o radu

Sadržaj referata Županijskog suda u Osijeku i sadržaj koreferata Županijskog suda u Karlovcu ukratko je izložio Stanko Jesenković. Istaknuo je da referat nije zauzimao stavove, već su u njemu iznesene neke dileme u postupku donošenja odluke povodom zahtjeva za poništenje izbora za radničko vijeće.

S obzirom da je odredbom čl. 165. st. 3. ZR u vezi čl. 227. ZR propisana hitnost u odlučivanju (odluka se u prvom stupnju mora donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja tužbe, a odluka o žalbi u roku od pet dana od dana dostavljanja prvostupanjskog predmeta), prva dilema referata se odnosi na pitanje postojanja roka za podnošenja tužbe radi poništenja izbora za radničko vijeće. Naime, kako ZR ne sadrži odredbe o roku za podnošenje tužbe za poništenje izbora, kao ni Pravilnik o provođenju izbora za radničko vijeće, u referatu se postavlja pitanje analogne primjene odredbe čl. 133. st. 1. ZR (pročišćeni tekst). Međutim, imajući na umu stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda broj Gž 13/05, da spor kojim se osporava pravilnost provedenih izbora za radničko vijeće nema karakter radno-pravnog spora na relaciji radnik – poslodavac, odnosno da se takav spor ne može podvesti pod onaj čija sudska zaštita je regulirana odredbom čl. 133. st. 2. ZR, referat smatra da stoga nema ni mogućnosti primjene prekluzivnog roka iz te odredbe, kao niti mogućnosti odbačaja tužbe.

U nastavku izlaganja Stanko Jesenković je istaknuo da se Županijski sud u Osijeku već susreo s ovom problematikom odlučujući u konkretnoj pravnoj stvari, radi poništenja izbora za radničko vijeće (predmet broj P 2/05). U navedenom predmetu je već zakazivanjem ročišta "probijen" rok za donošenje odluke od četiri dana od dana podnošenja tužbe, ali je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da se radi o instruktivnom roku imajući pritom na umu odredbu čl. 165. st. 3. ZR kojom je propisano da se rokovi za donošenje odluke o poništenju izbora utvrđuju odgovarajućom primjenom odredbi čl. 227. ZR. U referatu se navodi da ta sintagma "odgovarajuća primjena" u kontekstu citirane odredbe uključuje hitnost, ali da ta hitnost ne bi trebala imati apsolutni prioritet u odnosu na razumno vrijeme potrebno za zakonito provođenje postupka i donošenje presude.

U okviru razmatranja problematike pasivne legitimacije, izvjestitelj je napomenuo da je prvostupanjski sud u spomenutom predmetu zauzeo stajalište da radničko vijeće nije pasivno legitimirano s obzirom da u smislu čl. 158. st. 1. ZR može biti tuženo samo na temelju obveza utvrđenih ZR, zaključivši da nije tuženo na temelju takvih obveza. Međutim,

čko vijeće

u ukidnom rješenje Vrhovnog suda broj Gž 10/05 izraženo je stajalište da radni sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZR ima stranačku sposobnost.

Na kraju svog izlaganja izvjestitelj je istaknuo da su u referatu korištene konkretne sudske odluke, pa se tako referat poziva i na odluku Vrhovnog suda broj Gž 22/05 u kojoj je izraženo stajalište da kršenje zakonskih odredbi koje uređuju provođenje izbora, same po sebi nemaju za posljedicu poništenje izbora za radničko vijeće, nego je potrebno da su rezultati izbora zbog toga drukčiji od onih kakvi bi bili da tih povreda nije bilo. Obzirom da za poništenje izbora za radničko vijeće moraju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke, tj. da su pri provođenju izbora teško kršene odredbe ZR i da je to utjecalo na rezultate izbora, referat smatra da ovakva zakonska koncepcija dovodi tužitelja u vrlo tešku situaciju, jer mora dokazivati da je to teško kršenje odredaba ZR doista utjecalo na rezultate izbora.

Zaključno u referatu se naglašava da je složenost dokaznog postupka prouzročena činjenicom što je zakonska koncepcija odredbe čl. 165. st. 1. ZR "hibridno" rješenje - mješavina dvaju različitih postupaka, pošto je izborni postupak upravno pravnog karaktera, a važećom zakonskom koncepcijom je podvrgnut pravilima parničnog postupka.

Sadržaj koreferata Županijskog suda u Karlovcu također je izložio Stanko Jesenković. Istaknuo je da koreferat smatra da se u slučajevima iz čl. 165. ZR trebaju poštivati ostali rokovi predviđeni odredbama ZR u postupcima koji se vode pred prvostupanjskim sudom, kako u pogledu podnošenja tužbe, tako i glede roka u kojem prvostupanjski sud dužan donijeti odluku. Zaključak je koreferata da primjena rokova iz čl. 227. ZR ne dolazi u obzir. U odnosu na dokazni postupak u slučaju iz čl. 165. ZR, kad se traži poništenje izbora za radničko vijeće, koreferat također smatra da se radi o složenoj situaciji, u kojoj se isprepliću dvije vrste postupka, upravnog i parničnog i da je ista situacija i u ostalim slučajevima čl. 165. st. 2. ZR pa koreferat smatra da bi trebalo skrenuti pozornost i na st. 2. čl. 165. ZR, pošto se radi o istom problemu.

U daljnjem izlaganju izvjestitelj je napomenuo da se i Županijski sud u Karlovcu susreo sa sličnom problematikom koja je obrađena u referatu Županijskog suda u Osijeku, ali u vezi primjene st. 2. čl. 165. ZR. U koreferatu je naglašeno da iako se radi o specifičnim sporovima koji zahtijevaju hitnost u rješavanju, stav je Županijskog suda u Karlovcu identičan stajalištu referata Županijskog suda u Osijeku da je za donošenje zakonite odluke potrebno razumno vrijeme da se provede glavna rasprava i donese odluka.

Zaključno se u koreferatu ističe da će sudska praksa dati odgovor na dileme koje postoje glede primjene st. 1. i 2. čl. 165. ZR, glede rokova za donošenje odluke, postupanje sudova i stranaka, glede pitanja tko može biti tužitelj, a tko tuženik, kao i pitanja što se u postupku mora dokazivati.

U otvorenoj raspravi o ovoj temi Jakob Miletić je istaknuo u odnosu na pitanje postojanja roka za podnošenje tužbe za poništenje izbora za radničko vijeće, da nema osnova za analognu primjenu odredbe čl. 133. st. 1. ZR (pročišćeni tekst), jer ne postoji rok za podnošenje tužbe, već tužba može biti podnesena sve dok postoje ovlaštenja radničkog vijeća koje je formirano kršenjem nečijeg izbornog prava.

Raspravljajući o ovoj temi Gordana Matasić-Špoljarić smatra da iz sadržaja i smisla odredbe čl. 165. ZR proizlazi da tužena strana može biti svatko tko krši obveze ZR. U odnosu na pitanje stranačke sposobnosti dr. Ivo Grbin je istaknuo da izborni odbor nema stranačku sposobnost, ali on je može imati ako mu zakon priznaje stranačku sposobnost ili mu je prizna parnični sud (čl. 77. ZPP). Naime, stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba (čl. 77. st. 1. ZPP), ali i ona kojoj je sud priznao svojstvo stranke. Slijedom izloženog, dr. Ivo Grbin smatra da nema zapreke da sud bilo kome tko krši obveze ZR prizna ius standi in iuditio – nastupanje pred sudom (čl. 77. st. 3. ZPP).

Ivica Crnić također smatra da bi trebalo zauzeti stav da se svakom za koga se tvrdi da krši obveze Zakona o radu prizna ius standi in iuditio sukladno odredbi čl. 77. st. 3. ZPP.

Nakon provedenog glasovanja jednoglasno je zauzeto slijedeće mišljenje:

Sud može u smislu odredbe čl. 77. st. 3. Zakona o parničnom postupku priznati stranačku sposobnost svakom za koga se tvrdi da krši obveze Zakona o radu (ius standi in iuditio).

Ad. 1. b) Odgoda ovrhe na prijedlog ovrhovoditelja prema Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona – NN br. 173/03 i prema Zakonu o izmjenama i dopunama

Ovršnog zakona – NN br. 88/05

Referat Županijskog suda u Varaždinu iznio je Petar Milas. Referat uspoređuje zakonska rješenja kojima se regulira odgoda ovrhe na prijedlog ovrhovoditelja prema propisima važećim do donošenja Ovršnog zakona iz NN 173/03 (dalje: OZ/03) kao i prema Zakonu o izmjenama i dopunama OZ iz NN 173/03. Odredbom čl. 62. navedenog Zakona propisano je, da će na ovrhovoditeljev prijedlog sud odgoditi ovrhu u svako doba i to za vrijeme koje je ovrhovoditelj predložio, dok je odredbom čl. 66. st. 2. propisano da će na ovrhovoditeljev prijedlog sud nastaviti ovrhu i prije proteka roka na koji je odgođena ako prestanu razlozi za odgodu ili ako ovrhovoditelj da jamčevinu. Referat iznosi problem u situaciji kada ovrhovoditelji predlažu odgodu ovrhe, dok su u tijeku zakonski rokovi, a sudovi često ne postupaju odmah po tom prijedlogu, nego po isteku zakonskih rokova za poduzimanje radnji ovrhovoditelja, obustavljaju ovrhu ne obazirući se na podneseni prijedlog. Mišljenje je referata da, kad je dispozicija ovrhovoditelja jedina procesna pretpostavka za odgodu, rješenje o odgodi ovrhe ima deklaratoran karakter. Problem je međutim kada nastupa odgoda odnosno kako ona utječe na zakonske rokove koji su u tijeku. Stav je referata da odluka suda ima deklaratoran karakter, te da u trenutku podnošenja prijedloga sudu prestaju teći svi zakonski rokovi prema ovrhovoditelju. Ujedno se usporedno analizira i rješenje predviđeno novelom OZ iz 2005. godine, prema čijoj će odredbi čl. 62. st. 1.sud odgoditi ovrhu na prijedlog ovrhovoditelja ako provedba ovrhe nije započela, a ako je provedba ovrhe započela, a ovršenik se usprotivi odgodi, sud će prijedlog odbiti. Čl. 64. b st. 3. navedenog Zakona propisano je da se odgoda ovrhe na prijedlog ovrhovoditelja ograničava na najduže 6 mjeseci, a st. 4. navedenog članka ovrhovoditelj je obvezan prije isteka roka na koji je predložio odgodu ovrhe predložiti njezin nastavak, jer će u protivnom sud obustaviti ovrhu. Stoga referat zaključuje da sada ovrhovoditelj treba voditi računa da ne propusti zakonske rokove za poduzimanje radnji za nastavak ovrhe, a da nakon odluke suda o odgodi ovrhe po odredbama OZ iz 2005. nastaje prekid postupka i zakonskih rokova analogno situaciji iz čl. 215. a u vezi čl. 214. ZPP i oni nakon nastavljanja ovrhe teku iznova.

U raspravi koja je uslijedila zaključeno je da je osnovni problem pravna narav odluke o odgodi ovrhe, te posljedice u odnosu na zakonske rokove kada do odgode dođe.

Dr. Ivo Grbin istaknuo je da je teza referata da, u situaciji kad zakon propisuje da će sud donijeti odluku na prijedlog ovrhovoditelja, kao što je to predviđeno odredbom čl. 62. OZ/03, smatra se da je dan podnošenja prijedloga ujedno i dan od kad odgoda počinje teći, te da se radi o deklaratornoj odluci.

Dr. Grbin naprotiv smatra da je odluka suda konstitutivne naravi, ali da sud, budući da nisu predviđeni drugi uvjeti osim prijedloga ovrhovoditelja, ne može drugačije odlučiti. Jednaka je pravna situacija i kod prekida postupka prema odredbama ZPP, gdje se također radi o konstitutivnoj odluci iako ona mora biti donesena. Smatra da je teško odredbu čl. 62. OZ/03 tumačiti na način da bi to bila deklaratorna odluka, jer ovrhovoditelj koji podnosi prijedlog za odgodu ne može disponirati datumima, već samo vremenskim razdobljem za koje traži odgodu. Stoga ne bi bilo moguće odgodu odrediti unatrag za ranije razdoblje.

Ivica Crnić također smatra da se radi o konstitutivnoj odluci, no da je problem zakonskog rješenja u tome što nije određen rok na koji se ovrha odgađa, pa bi postupak teorijski mogao trajati beskonačno dugo.

Jakob Miletić naveo je da se radi o konstitutivnoj odluci, jer suprotnim tumačenjem ovrha bi mogla biti odgođena a da to ovršenik niti ne zna, a radi se o odluci kojom se rješava i o njegovim pravima.

U izjašnjavanju koje je zaključno provedeno svi su suci jednoglasno prihvatili mišljenje da se radi o konstitutivnoj odluci.

Ad. 1. c) O nekim otvorenim pravnim pitanjima vezanim za primjenu čl. 116. Zakona o radu – sudski raskid ugovora o radu.

Sadržaj referata Županijskog suda u Zagrebu ukratko je izložila Marijana Divković. Istaknula je da se u uvodnom dijelu referata navodi da je institut sudskog raskida ugovora o radu uređen odredbom čl. 116. ZR, ali da tom odredbom nije propisano s kojim danom prestaje ugovor o radu, odnosno s kojim se danom taj ugovor raskida. Napomenula je da se u referatu pogrešno navodi da Vrhovni sud o tom pitanju nije zauzimao stajalište, jer je Vrhovni sud o ovom pitanju već zauzeo stav u presudi broj Revr 784/02, prema kojem se danom prestanka radnog odnosa tužitelja smatra dan zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, pošto se zahtjev za sudski raskid ugovora o radu može prihvatiti tek ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a to je tek učinjeno presudom prvostupanjskog suda.

U odnosu na prvo pitanje referata s kojim danom u slučaju sudskog raskida ugovora o radu prestaje ugovor o radu, referat smatra da odgovor na to treba dati sudska praksa, ali da su mogući odgovori, da sud odredi dan prestanka radnog odnosa:

a) na dan prestanka ugovora o radu iz nedopuštenog otkaza ugovora o radu, b) na dan podnošenja zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu,

c) na dan zaključenja glavne rasprave,

d) na dan donošenja, odnosno objave sudske odluke,

e) na dan pravomoćnosti sudske odluke i

f) na neki drugi dan koji odredi sud.

U referatu su iznijeti i detaljno obrazloženi pravni razlozi za prihvaćanje, odnosno za ne prihvaćanje predloženih varijanti, kao i kritika svakog pojedinog stajališta.

Izvjestiteljica je naglasila da se referat zalaže za varijantu (f), tj. da bi u slučaju sudskog raskida ugovora o radu radni odnos prestao s danom koji odredi sud, s time da bi pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud trebao uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.

U odnosu na drugo pitanje referata, da li u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, sud dosuđuju naknadu štete po službenoj dužnosti i bez zahtjeva za naknadu štete, referat smatra da se takvo tumačenje ne može prihvatiti, jer bi značilo suđenje izvan zahtjeva, odnosno da ne postoje okolnosti zbog kojih bi sud o pravu radnika na naknadu štete odlučivao bez zahtjeva stranaka. Na kraju izlaganja izvjestiteljica je napomenula da se referat zalaže za teleološko tumačenje st. 3. u vezi st. 1. i 2. čl. 116. ZR, prema kojem ovlaštenik prava na naknadu štete u slučaju sudskog raskida je samo radnik, pa bi samo on imao pravo podnijeti zahtjev za naknadu štete, a ne i poslodavac, pošto poslodavac može biti samo obveznik naknade. Imajući na umu sadržaj prava na sudski raskid ugovora o radu i sadržaj prava na naknadu štete, referat smatra da ta dva prava nisu u procesnom smislu povezana, pa da stoga radnik može zahtjev za naknadu štete staviti i u samostalnoj parnici.

U otvorenoj raspravi o ovoj temi Ljubica Munić polazi od teze da sud ne raskida ugovor o radu, nego samo određuje dan prestanka radnog odnosa, tj. sudska odluka se odnosi na dan određivanja prestanka radnog odnosa, a ne na raskid ugovora o radu. Naime, ona smatra da se radi o prestanku radnog odnosa voljom radnika, pa sud ne raskida ugovor o radu, nego samo određuje dan prestanka radnog odnosa, na prijedlog radnika. Ujedno smatra da je institut sudskog raskida ugovora o radu vrlo sličan sporazumnom prestanku radnog odnosa. Slaže se sa stajalištem referata da mora biti postavljen zahtjev i za sudski raskid i za naknadu štete, jer ne postoje okolnosti zbog kojih bi sud o pravu radnika na naknadu štete odlučivao bez zahtjeva.

Raspravljajući o ovoj temi Gordana Gasparini upozorila je na primjenu odredbe čl. 103. ZR, odnosno čl. 110. ZR (pročišćeni tekst) koja odredba regulira načine prestanka ugovora o radu, pa smatra da bi valjalo odredbu čl. 116. ZR povezati s tom odredbom. Također smatra da nema prestanka ugovora o radu izvan odredbe čl. 110. ZR, osim ako to nije l. 110. ZR zakon taksativno nabraja načine prestanka ugovora o otkaz sui generis. Naime, u č

radu, pa bi se u ovom slučaju radilo o zahtjevu da sud donese odluku o prestanku ugovora o radu, tj. radni odnos prestaje sudskom odlukom.

U nastavku diskusije Jakob Miletić je istaknuo da radnik može disponirati svojim pravom i tražiti da radni odnos prestane i prije zaključenja glavne rasprave.

Ivica Crnić polazi od sadržaja i smisla odredbe čl. 116. ZR, te smatra da je cilj instituta sudskog raskida da se urede i odrede odnosi između radnika i poslodavca. Sud bi trebao imati određenu slobodu da odredi dan prestanka radnog odnosa, ali bi trebao voditi računa i o razlozima nedopuštenog otkaza.

U odnosu na prvo pitanje referata, provedenim glasovanjem sa 16 glasova za i 1 suzdržanim glasom prihvaćen je prijedlog referata Županijskog suda u Zagrebu (varijanta f), te je zauzeto slijedeće mišljenje:

U slučaju sudskog raskida ugovora o radu (čl. 123. Zakona o radu – pročišćeni tekst) radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, s time da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.

U odnosu na drugo pitanje referata, provedenim glasovanjem sa 14 glasova za i 3 suzdržana glasa zauzeto je slijedeće mišljenje:

Zahtjev za naknadu štete u smislu odredbe čl. 123. st. 3. Zakona o radu (pročišćeni tekst) radnik može postaviti samo u istoj parnici, a ne može ga postaviti u samostalnoj parnici.

Ad . 1 d) Primjena članka 40. stavak 1. Zakona o najmu stanova

Sadržaj referata Županijskog suda u Zagrebu izložila je Jasna Drezga.

Istaknula je da se referat bavi pitanjem kako postupati i na koji način primjenjivati odredbu čl. 40. st. 1. podstavak 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96 i dr. - dalje ZNS ) koja upućuje na odredbu čl. 21. st. 1. ZNS, prema kojoj najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme pored razloga iz čl. 19. ZNS, ako u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati nakon što je Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 40. st. 2. ZNS, te nakon što je ta odredba prestala vrijediti po isteku roka od 6 mjeseci, a prema kojoj je u opisanoj situaciji najmodavac mogao otkazati ugovor o najmu stana samo ukoliko je najmoprimcu osigurao drugi useljiv stan pod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji za najmoprimca.

U referatu se iznosi stajalište da odredba čl. 40. stavak 1. podstavak 1. ZNS, nakon što je prestala vrijediti ukinuta odredba čl. 40. st. 2. ZNS nije u skladu s odredbom čl. 14. st. 2. Ustava RH („Narodne novine“ br. 56/90, 135/90, 113/00 i 28/01) prema kojoj su svi pred zakonom jednaki, niti s ustavnim određenjem Republike Hrvatske kao socijalne države (čl.1. st. 1. Ustava RH). Ovo prvenstveno stoga, što treba imati na umu da je odgovarajućim odredbama ZNS pravni položaj zaštićenog najmoprimca ZNS konstituiran kao model kojim se određenoj kategoriji građana (bivši nositelji stanarskog prava), osigurava trajno rješenje stambenog pitanja, pa je stoga neprihvatljivo da opstojnost prava zaštićenog najmoprimca na korištenje stana ovisi isključivo o pukoj namjeri najmodavca (vlasnika stana) da useli u stan sam ili da useli svoje roditelje, potomke itd., jer to nije bila namjera koju je zakonodavac imao prilikom donošenja ovog propisa, što naročito i jasno proizlazi iz činjenice da je položaj zaštićenog najmoprimca bio zaštićen ukinutom odredbom čl. 40. st. 2. ZNS.

To također proizlazi i iz činjenice da je Ustavni sud, ukidajući tu odredbu, odlučio da ista prestaje vrijediti tek protekom roka od 6 mjeseci od dana objave odluke, te je pritom u obrazloženju iste odluke naveo da u roku od 6 mjeseci „zakonodavac može na odgovarajući način urediti pretpostavke za otkaz u smislu odredbe čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS“ iz čega očito proizlazi da je stajalište Ustavnog suda RH kako ta odredba sama za sebe ne uređuje na odgovarajući način pretpostavke za otkaz zaštićenom najmoprimcu.

U referatu se nadalje zaključuje, da bi, s obzirom na značaj prava zaštićenog najmoprimca na korištenje stana , razlozi za prestanak tog prava morali biti takvi da se ne ugrožava ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom, jer sadašnja zakonska regulativa, odnosno odredba čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS ne osigurava provedbu tog ustavnog načela s obzirom na činjenicu da afirmira interese samo jedne grupe građana (najmodavaca-vlasnika stanova) bez osiguranja mehanizama za ublažavanje štetnih posljedica koje u takvoj situaciji nastaju za najmoprimce.

Stoga se predlaže razmotriti mogućnost postupanja prema odredbi čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 99/99 i 29/02) odnosno mogućnost podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti odredbe čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS.

U protivnom, u referatu se zaključuje da na sudovima ostaje obveza primjene te odredbe na način koji proizlazi iz gramatičkog i teleološkog tumačenja, drugim riječima da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana „ako u taj stan namjerava useliti…“, bez obzira na razloge zbog kojih namjerava useliti u stan.

U raspravi o izloženoj temi izvjestitelj Jasna Drezga ukazala je na odluku Ustavnog suda od 1. travnja 2004. broj U-III/3673/2003. U navedenoj je odluci izraženo pravno stajalište, da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme pored razloga iz čl. 19. ZNS-a, iz razloga navedenih u članku 21. stavku 1. Zakona, ako u taj stan namjerava useliti sam ili svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati, ako sam nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a temeljem posebnog propisa ima pravo na stalnu socijalnu pomoć ili ima više od 60 godina.

Nenad Perin istaknuo je, da je pri rješavanju navedenog pitanja nužno gledati kontekst u kojem se ono rješava, tj. činjenicu da je po zakonima koji su vrijedili prije donošenja Zakona o najmu stanova stanarsko pravo imalo prednost pred pravom vlasništva, dok je nakon toga prednost dobilo pravo vlasništva. Zakon je predviđao, u članku 40., dvije različite situacije, koje su regulirane podstavcima 1. i 2., od kojih je Ustavni sud svojom odlukom od 31. ožujka 1998. godine U-I-762/1996 ukinuo odredbu članka 40. stavak 2. Time su se u težoj poziciji našli oni koji su lošijih socijalnih prilika, što je nelogično. Postavio je pitanje svrhe ukidanja st. 2., te izrazio mišljenje da je odluka Ustavnog suda od 1. travnja 2004. godine, kojom je prihvaćeno stajalište da uvjeti za otkaz ugovora o najmu iz čl. 40. st. 1. ZNS moraju biti ispunjeni kumulativno, pogrešna jer je ta odredba uvijek tumačena drugačije tj. da se radi o alternaciji, a ovaj način tumačenja doveo bi do toga da bi drugi stan uvijek morala osigurati lokalna samouprava, iako to iz daljnjeg teksta propisa ne slijedi.

Gordana Gasparini navela je da je, s obzirom da je Ustavni sud odgodio ovrhu u predmetu Općinskog suda u Opatiji broj P-297/99, a radi ukinute odredbe stavka 2. čl. 40. ZNS, potrebno ili pokrenuti ocjenu ustavnosti ili, kao što je Ustavni sud učinio u citiranoj odluci od 1. travnja 2004. godine, tumačiti uvjete postavljene u čl. 40. st. 1. kumulativno, kako bi se zaštitili najmoprimci, jer se ta kategorija ne može ostaviti bez zaštite. Tome potporu daje i citirana odluka Ustavnog suda.

S tim se nije složio Ivan Mikšić, koji se založio za prijedlog referata Županijskog suda u Zagrebu da se propis tumači restriktivno, donosno da se dopusti useljenje najmodavca radi zadovoljavanja do sada neriješenih stambenih potreba najmodavca ili drugih osoba iz čl. 21. ZNS. U protivnom, kumulativnim tumačenjem uvjeta za iseljenje najmoprimca najmodavac bi bio u nepovoljnijem položaju nego prije ukidanja čl. 40. st. 2., a cilj je tog ukidanja bio upravo suprotan tome.

Dr. Ivo Grbin iznio je mišljenje da je čl. 40. st. 1. podstavak 1. ostao lex imperfecta, koji sam za sebe ne može doći do primjene, te da, dok se ne utvrde uvjeti za to, sudovi ne mogu prihvaćati zahtjeve za iseljenje zaštićenih najmoprimaca.

Ad. 1 e) Neka pitanja u vezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu

Sadržaj referata Županijskog suda u Velikoj Gorici ukratko je izložila Katarina Buljan. Referat analizira odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s posebnim naglaskom na činjenicu da je tim zakonom uspostavljena jedna vrsta prava vlasništva, pa referat ukazuje na različit sadržaj prava koja su postojala na nekretninama u društvenom vlasništvu što je ovisilo o nositeljima tih prava, odnosno ponajprije o namjeni pojedinih nekretnina, imajući na umu da su postojali različiti režimi za poljoprivredno zemljište, šumsko zemljište, stanove, poslovne prostorije i sl.

Uspostavljanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu ostvareno je pretvorbom prava na stvarima u društvenom vlasništvu u pravo vlasništva ili pretvorbom njihovih nositelja i denacionalizacijom, tj. vraćanjem prava vlasništva prijašnjem vlasniku

Također se ukazuje da su u smislu odredbe čl. 362. st. 3. ZV Vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva, glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu a niti za kojeg ne djeluje predmnijeva upisa prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, odnosno prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, a tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati.

Predmet pretvorbe u pravo vlasništva su najšire prava na nekretninama u društvenom vlasništvu: pravo upravljanja, pravo korištenja, i pravo raspolaganja, koja su pripadala društvenopravnim osobama, kao i određena prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, koja su pripadala fizičkim i pravnim osobama.

Ukazuje i na odgodu primjene pravila o stjecanju prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige što je između ostalog uvjetovano raskorakom između zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog stanja glede nekretnina upisanih na dan stupanja na snagu ZV 01. siječnja 1997. godine , te ujedno ukazuje i na odredbu čl. 388. st. 5. ZV kojim je do 01. siječnja 2007. godine odgođena primjena načela istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga.

Referat se bavi povijesnom analizom i značenjem instituta prava upravljanja, prava korištenja i prava raspolaganja, te napominje kako je prema sadašnjem pravnom poretku pravo upravljanja, pravo korištenja i pravo raspolaganja ne samo subjektivno imovinsko pravo već i ekvivalent prava vlasništva.

U načelu, nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu koje se do stupanja na snagu ZV nije pretvorilo u prava vlasništva prema Zakonu o pretvorbi, stupanjem na snagu ZV, a temeljem odredbe čl. 360. st. 1., 2., 3. ZV uzimaju se kao da su nositelj prava vlasništva, jer se smatra (predmnijeva) da je vlasnik nekretnine ona osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Dakle, upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja uzimaju se kao upisi prava vlasništva temeljem zakona.

Referat se nadalje bavi tumačenjem instituta dosjelosti, odnosno analizira dosjelost kao osnovu stjecanja društvenog vlasništva, te budući da je pravo raspolaganja predstavljalo ekvivalent pravu vlasništva, zaključuje se da se i ono stjecalo pod općim pretpostavkama zakonom propisanim za stjecanje prava vlasništva dosjelošću .

I zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u bivšem čl. 388. st. 4. ZV , bilo je izričito propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću , računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ta odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda od 17. 11.1999. te je istom propisano da se “u rok za stjecanje…… ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 08. listopada 1991“.

Razlozi za takvu odluku Ustavnog suda obrazloženi su činjenicom da je odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje ZOVO) bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, pa bez obzira na činjenicu što je ta odredba stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO kojom su sve nekretnine došle pod opći režim ipak treba smatrati da posjednici stvari za koje su znali da se izričitom zakonskom odredbom ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću ne mogu steći to pravo.

U tom smislu upućuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1803/97 od 03. travnja 2001. u kojoj se navodi da se vrijeme od 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991. ne može računati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu, jer kroz to razdoblje nije bilo propisano da se dosjelošću može steći pravo vlasništva na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu.

U zaključku se ukazuje na probleme koji će se otvoriti u sudskoj praksi imajući na umu s jedne strane zakonske predmnjeve u korist bivših nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja kao da su ta prava bila pravo vlasništva, dok s druge strane neki instituti, kao npr. rok za stjecanje dosjelošću nekretnina ne primjenjuju se na iste te odnose, što može odvesti do daljnjih nepravednih situacija.

Nakon izlaganja referat je bez rasprave primljen na znanje.

2. Stranke u postupku poništenja izbora za članove radničkog vijeća (da li je postupak poništenja izbora za članove radničkog vijeća parnični ili izvanparnični) - Izvjestitelj Marijan Ramušćak

Izvjestitelj sudac Marijan Ramušćak iznio je sadržaj referata sačinjenog povodom odluke Gž-26/05 od 24. listopada 2005., u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da o zahtjevima za poništenje izbora za članove radničkog vijeća sud odlučuje u izvanparničnom postupku. Služba evidencije vratila je navedenu odluku uz primjedbu da je u drugim istovrsnim predmetima, u kojima je odlučivano o zahtjevima za poništenje izbora za radničko vijeće u skladu s odredbom čl. 165. Zakona o radu (pročišćeni tekst NN 137/04 – dalje: ZR) odlučeno u parničnom postupku te je u svakoj od navedenih odluka (Gž-26/05, Gž-9/05, Gž-10/05, Gž- 11/05, Gž-17/05, Gž-24/05, Gž-7/04 izražavano i stajalište o tome tko bi mogao biti tuženik u takvoj vrsti postupka.

Stav je referata, da se u postupcima poništenja izbora za članove radničkog vijeća ne radi o sporu, već o postupku sui generis radi zaštite izbornog prava, pa o zahtjevu ovlaštene stranke sud odlučuje po pravilima izvanparničnog postupka. Isto obrazlaže dosadašnjom praksom o zaštiti izbornog prava u sudskoj nadležnosti, a prema Zakonu o izboru i opozivu odbornika i zastupnika (NN 7/90), prema kojoj se ne radi o sporu koji bi se rješavao tužbom po pravilima parničnog postupka. Naglašava da odredba članka 165. st. 1. ZR ne određuje vrstu postupka za poništenje izbora, te uzimajući u obzir dosadašnju praksu suda u primjeni nekih drugih propisa (Zakona o nasljeđivanju, Zakona o stambenim odnosima) kada je također, iako nije bila propisana vrsta postupka u smislu čl. 1. ZPP, odlučivano u izvanparničnom postupku.

Prihvaćanjem navedenog shvaćanja izbjegle bi se daljnje dvojbe o pasivnoj legitimiranosti, imajući posebno na umu da je u citiranim presudama Vrhovnog suda izraženo mišljenje da je u postupcima iz čl. 165. ZR uvijek pasivno legitimirano samo radničko vijeće, a da je zakonom izričito predviđeno da i radničko vijeće može podnijeti zahtjev, pa se postavlja pitanje tko će tada biti pasivno legitimiran jer je očito da radničko vijeće ne može biti tužitelj i tuženik. Izrazio je i sumnju da bi radničko vijeće uopće moglo teško kršiti zakonske odredbe o izboru članova radničkog vijeća, s obzirom da ono nema takvu ulogu kojom bi moglo utjecati na provođenje tih izbora. Stoga je predložio da se na sjednici odjela prihvati slijedeće pravno shvaćanje:

„O zahtjevima za poništenje izbora za članove radničkog vijeća odlučuje se u izvanparničnom postupku“.

U raspravi koja je uslijedila dr. Ivo Grbin istaknuo je, da problem nije u stranačkoj sposobnosti budući da sam Zakon o radu u čl. 165. st. 1. određuje stranačku sposobnost, odnosno daje ius standi in iuditio raznim oblicima organiziranja.

Nenad Perin naveo je, da je sporna u svim predmetima, pa i ovom konkretnom, pasivna legitimacija, kod čega smatra da odredba čl. 165. st. 1. ZR određuje i stranačku sposobnost i legitimaciju. Nadalje je istaknuo da, iako se ne radi o radnom sporu već o postupku radi zaštite izbornog prava, ne podržava stajalište da bi se izborno pravo štitilo analogno Zakonu o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, jer je taj zakon regulirao o kojoj se vrsti postupka radi i u kojim se situacijama primjenjuje. Ako bi se prihvatilo stajalište da se radi o izvanparničnom postupku, trebalo bi razriješiti dvojbu je li taj postupak jednostranački ili dvostranački, te tko je zainteresiran protiviti se rezultatima izbora.

Gordana Gasparini podržala je stav referata, te istaknula da je cilj propisa zaštita izbornog prava, a prema dikciji citiranih odredbi zaštita se može ostvariti u izvanparničnom postupku. Odredba čl. 165. st. 1. ZR naime određuje sudsku nadležnost za poništenje izbora ali ne i vrstu postupka.

Mr. sc. Andrija Eraković naveo je da iz dikcije propisa proizlazi da bi se radilo o parničnom postupku.

Jakob Miletić iznio je da se radi o radnom sporu koji je izraz ustavnog prava sudjelovanja radnika u odlučivanju, te da je odredbom čl. 158. ZR radničkom vijeću dana stranačka sposobnost, dok je čl. 165. uređena pasivna legitimacija. Isto proizlazi iz činjenice da ta odredba predviđa da i kandidat može zahtijevati zaštitu, a to je fizička osoba koja ima stranačku sposobnost po odredbama ZPP.

Ivica Crnić istaknuo je da je, sukladno odredbi čl. 1. ZPP, parnični postupak redovni put pravne zaštite, te da bi se ostvarivanje te zaštite u izvanparničnom postupku stoga moralo izričito propisati. Intencija propisa je da dvije strane štite sukobljene interese.

Gordana Gasparini primijetila je da i u izvanparničnom postupku mogu sudjelovati dvije suprotstavljene strane.

Dr. Ivo Grbin naglasio je da se problem stranačke sposobnosti i pasivne legitimacije ne može rješavati kroz vrstu postupka.

Marijan Ramušćak naglasio je da, ako gramatički tumačimo odredbu čl. 1. ZPP, tako treba tumačiti i čl. 165. ZR, a takvim tumačenjem ne možemo odrediti da su pasivno legitimirani svi kojima je tom odredbom dana aktivna legitimacija, što ostavlja otvorenim problem pasivne strane u postupku.

Gordana Gasparini navela je da prvo treba riješiti pitanje da li se radi o sporu, a potom da li odredbe čl. 158. i čl. 165. ZR treba tumačiti povezano ili odvojeno, radi čega bi trebalo razmotriti i druge slučajeve kad radničko vijeće štiti prava koja su mu dana zakonom, osim izbornog prava.

Gordana Matasić-Špoljarić smatra da se radi o parničnom postupku, analogno tumačenju odredbi čl. 225., 226. i 227. ZR kojima je uređen postupak zabrane štrajka, a u kojima se ne propisuje protiv koga se postupak vodi već samo propisuje sudska nadležnost. Jakob Miletić naveo je da sud priznavao stranačku sposobnost radničkom vijeću i izvan situacija kad je to izričito predviđeno u zakonu, a Ljubica Munić istaknula je da je zakon u tom dijelu nedorečen, ali da vjerojatno postojeće radničko vijeće može pobijati izbor novog radničkog vijeća.

Marijan Ramušćak povukao je paralelu s izbornim postupkom, u kojem se podnosi prigovor vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no Jakob Miletić napomenuo je da je to bilo po Zakonu o upravnom sporu, pa se ne radi niti o parničnom niti o izvanparničnom postupku.

Dr. Ivo Grbin naveo je da nije moguće teorijski razgraničiti parnični od izvanparničnog postupka, te je zato odredbom čl. 1. ZPP provedeno razgraničenje na način da je parnični postupak propisan kao redovni put pravne zaštite.

Gordana Gasparini istaknula je da bi se kroz izvanparnični postupak moglo pružiti zaštitu svakom kršenju izbornih prava a što jest cilj Zakona.

Potom je provedeno glasovanje o pravnom shvaćanju predloženom u referatu koje glasi:

„ O zahtjevima za poništenje izbora za članove radničkog vijeća odlučuje se u izvanparničnom postupku.“

Navedeno shvaćanje podržala su tri suca, dok je četrnaestoro sudaca bilo protiv navedenog shvaćanja.

Stoga je zaključeno da se o zahtjevima za poništenje izbora za članove radničkog vijeća odlučuje u parničnom postupku.

Ujedno je, u raspravi o tome tko bi mogao biti pasivno legitimiran u postupku, zaključeno da bi to mogao biti svatko tko krši izborno pravo.

3. Razno

Kako nije bilo pitanja niti daljnjih prijedloga, predsjedavajući je zahvalio prisutnima na sudjelovanju u raspravi i zaključio sjednicu Građanskog odjela.

Dovršeno u 13.00 sati

Zapisničar:

Predsjednik Građanskog odjela:

Marijana Divković, dipl. iur.

dr. Ivo Grbin

Jasna Drezga, dipl. iur.

Gordana Bošković Majerović, dipl. iur.