Rev-2853/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2853/1993-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.K. iz K., koga zastupa A.B., odvjetnik iz R., protiv tužene Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 12. svibnja 1993. godine broj Gž-2097/92-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 8. srpnja 1992. godine broj P-258/92-11, na sjednici održanoj dana 15. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Okružni sud u Rijeci, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 12. svibnja 1993. godine broj Gž-2097/92-2 preinačio presudu Općinskog suda u Rijeci od 8. srpnja 1992. godine broj P-258/92-11, kojom je poništeno rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske od 27. svibnja 1991. godine broj 511-01-55-23514/2-90, i naloženo tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos, odnosno na radno mjesto inspektor-mlađi i prizna mu sva prava, koja mu pripadaju po osnovi tog radnog odnosa, te da nadoknadi tužitelju parni trošak u svoti od 10,28 kn (10.288 HRD).

Prije spomenuta prvostupanjska presuda od drugostupanjskog suda je preinačena na način da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom i naloženo mu je da tuženome nadoknadi parnični trošak u svoti od 9,60 kn (9.600 HRD).

Protiv te drugostupanjske presude izjavio je reviziju tužitelj, kako navodi iz svih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP. Revident tvrdi da je s tužiteljem zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i taj radni odnos nije mogao prestati poništenjem rješenja o zasnivanju radnog odnosa tj. pobijanim rješenjem. Proteklo je 14 mjeseci od dana zasnivanja radnog odnosa, pa do dostave pobijanog rješenja. Zbog toga predlaže da sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno potvrdi presudu prvostupanjskog suda.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je također revizija dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) se očitovao na sadržaj revizije predlažući da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu. Državni

odvjetnik smatra da nisu ostvareni razlozi za reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio, da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije, što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja same revizije, a navod da se revizija izjavljuje zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP je stavljen općenito bez temelja u sadržaju revizije.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj rješenjem tužene od 14. studenog 1990. godine broj 511-01-55-23514/170 primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske i raspoređen na radno mjesto operativnog radnika sa zvanjem inspektor ili mlađi inspektor. Rješenjem tuženoga od 27. svibnja 1991. godine broj 511-01-55-23514/2-90 poništeno je prije spomenuto rješenje o eno da je tužitelj proglašen krivim i primanju u službu, budući da je naknadno utvrđ

pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Rijeci od 3. travnja 1984. godine broj K- 1249/84 za kazneno djelo iz čl. 50. st. 1. KZ Republike Hrvatske, koje djelo može počiniti službena osoba, koja u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja drugog zlostavi, uvrijedi, ili uopće prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 3. travnja 1984. godine broj K-1249/84 tužitelj je za to djelo kažnjen kaznom zatvora u trajanju od dva mjeseca uvjetno na godinu dana. Tijekom postupka je također utvrđeno da se tužitelj obratio tuženome s molbom za primanje u službu dana 10. svibnja 1990. godine, ali je odbijen, te iz sadržaja dopisa od 24. srpnja 1990. godine broj P- 511-01-53-8967/2-90 proizlazi da je tužitelj odbijen s molbom za primanje u službu zbog toga što je proglašen krivim i osuđen prije spomenutom presudom, pa ne ispunjava posebne uvjete za zasnivanje radnog odnosa u Ministarstvu unutrašnjih poslova, jer je među tim uvjetima taj da ne smije biti osuđivan za kazneno djelo protiv službene dužnosti i javnih ovlasti.

U postupku je nadalje utvrđeno da je tužena rješenjem od 27. svibnja 1991. godine broj 511-01-55-23514/2-9 poništila prije spomenuto rješenje o primanju u službu, odnosno o zasnivanju radnog odnosa pozivajući se na prije spomenutu apsolutnu zapreku iz čl. 51. st. 1. toč. 1. tada važećeg Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", broj 55/89).

Obzirom na ovakovo činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo preinačujući presudu prvostupanjskog suda na način da je tužitelja s tužbenim zahtjevom odbio. Naime, u smislu čl. 51. st. 1. tada važećeg Zakona o unutarnjim poslovima osoba koja je bila pravomoćno osuđivana za kazneno djelo izvršeno iz koristoljublja ili drugo kazneno djelo izvršeno iz niskih pobuda nije mogla zasnovati radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dakle, postojala je apsolutna zapreka za zasnivanje radnog odnosa između tužitelja i tužene. Zbog toga nije u pravu prvostupanjski sud, kada okolnost da je tužena znala, da je tužitelj proglašen krivim i kažnjen, pa je unatoč toga zasnovala radni odnos, otklanja pravne posljedice u odnosu na zasnovani radni odnos, koje pravne posljedice proizlaze iz činjenice proglašenja krivim i osuđivanja tužitelja.

U smislu čl. 75. st. 1. toč. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) radniku prestaje radni odnos bez suglasnosti, ako nadležno tijelo utvrdi u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa, da je radni odnos zasnovan suprotno odredbi zakona, općeg akta, odnosno kolektivnog ugovora. Nema dvojbe da je prijeporni radni odnos zasnovan suprotno odredbi zakona, pa on očito treba prestati bez suglasnosti tužitelja, odnosno jednostranom odlukom tuženoga, a to je prijeporno rješenje. Prijeporno rješenje donijeto je unutar roka od jedne godine iz čl. 75. st. 1. toč. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, pa na njegovu zakonitost ne može utjecati okolnost da je ono, i ako je to bilo, dostavljeno tužitelju nakon proteka roka od jedne godine. Da bi došlo do prestanka radnog odnosa na temelju čl. 75. st. 1. toč. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa potrebno je samo da nadležno tijelo odnosno poslodavac utvrdi u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa, da je taj pravni odnos zasnovan suprotno odredbi zakona. U ovom slučaju s obzirom na navedeni propis Zakona o unutrašnjim poslovima je to nedvojbeno. Znanje poslodavca da postoji zapreka za osnivanje radnog odnosa, odnosno pravomoćna kaznena presuda ne može otkloniti pravne posljedice pravomoćne kaznene presude na radni odnos, već bi se moglo samo postaviti pitanje odgovornosti osobe odnosno tijela poslodavca koje je u ime poslodavca unatoč toga zasnovalo radni odnos sa tužiteljem.

Prema tome, pobijano rješenje tužene je na zakonu osnovano.

Dakle, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje revident. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 15. veljače 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Otpremne pisarnice:

Štefica Klepac