Rev-1976/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1976/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, mr. Jasne Brežanski i Stanka Hautza, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika A.V. iz S., kojega zastupa punomoćnik M.Š. odvjetnik u S., protiv tuženika - protutužitelja I.J. iz S., privremeno na adresi P. otok U., kojega zastupa punomoćnik A.L. odvjetnica u S., radi izvršenja ugovora o zamjeni stana te radi utvrđenja da je ugovor o zamjeni stanova raskinut, rješavajući reviziju tuženika - protutužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 17. travnja 1992. godine, posl. br. Gž-1177/92. kojom je odbijena žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 6. veljače 1992. godine, posl. br. P-834/91., u sjednici održanoj dana 9. svibnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika - protutužitelja I.J. odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tužitelja - protutuženika za naknadu troška odbora na reviziju odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Splitu od 6. veljače 1992. godine, posl. br. P-836/91. suđeno je:

"I. Dužan je tuženik - protutužitelj I.J. u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja tužitelju - protutuženiku A.V. u posjed slobodan od osoba i stvari predati stan u S., uz istodobnu obvezu tužitelja - protutuženika da preda tuženiku - protutužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari stan u Z.

II. Dužan je tuženik - protutužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja nadokanaditi tužitelju - protutuženiku iz osnova parničnog troška iznos od 26.750.- HRD.

III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja koji glasi: "Raskida se ugovor o zamjeni stanova od 1. ožujka 1991. godine kojeg su zaključili A.V. i I.J.." Presudom Okružnog suda u Splitu od 17. travnja 1992. godine posl. br. Gž-1177/92. odbijena je žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove prvomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik - protutužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da su reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev iz tužbe i prihvati tužbeni zahtjev iz protutužbe te naloži tužitelju - protutuženiku da revidentu nadoknadi trošak parničnog postupka.

Podredno revident predlaže da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

Prvovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika - protutužitelja sud prvog stupnja dostavio je pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tužitelju - protutuženom i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužitelj - protutuženik u odgovoru na izjavljenu reviziju pobija osnovanost revizijskih navoda i predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu te revidentu naloži da nadoknadi tužitelju - protutuženiku trošak revizijskog postupka.

Državno odbvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka kako je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa (argumentum a contrario o odredbi čl. 386. ZPP) jedino kada se revident na takve povrede u reviziji određeno poziva.

Tuženik - protutužitelj ne navodi niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka pa ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdanja revidenta da su pobijane presude nižih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zbog toga ostvaruje revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojeg proizlazi:

- da je tužitelj - protutuženik nositelj stanarskog prava na stan u Z.,

- da je tuženik - protutužitelj nositelj stanarskog prava na stan u S.,

- da su stranke zaključile ugovor o zamjeni stanova od 1. ožujka 1991. godine,

- da je davatelj stana na korištenje za stan u kojem je tuženik - protutužitelj nositelj stanarskog prava kao suglasnost za zamjenu stana 11. 3. 1991. godine,

- da je davatelj stana na korištenje za stan na kojem je tužitelj - protutuženik nositelj stanarskog prava dao suglasnost za zamjenu stana dana 19. 3. 1991. godine,

- da je nakon pribavljenja suglasnosti davatelja stana na korištenje tuženik - protutužitelj izvršenje ugovorne obveze iz ugovora o zamjeni stanova uvjetovao plaćanjem iznosa od 25.000 DEM od strane tužitelja - protutuženika što je ovaj odbio,

- da za useljenje u stan u Z., nije bilo zapreke, dok je u stanu u S., stanovao podstanar koji se iselio 15. svibnja 1991. godine,

- da je tužitelj - protutuženik bio podstanar u S., jer da je u travnju i svibnju poduzeo niz radnji radi realizacije ugovora o zamjeni te između ostalog nabavio namještaj za stan u S. u koji je trebao u ispunjenju ugovora o zamjeni stanova useliti,

- da je tužitelj - protutuženik preko svog punomoćnika uputio tuženiku - protutužitelju dopis od 25. travnja 1991. godine kojim ga ponovno pozivaju na realizaciju ugovora i ujedno ga opozoravaju da će biti prisiljen pokrenuti spor kod suda što je i uslijedilo 10. svibnja 1991. godine.

Na takvo utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev iz tužbe i neosnovanim tužbeni zahtjev iz protutužbe.

Prije svega valja navesti da revident navodima revizije pobija činjenična utvrđenja nižih sudova glede odlučne okolnosti - razloga zbog čega tužitelj - protutuženik nije uselio u stan u koji je trebao useliti temeljem ugovora o zamjeni stanova pri čemu gubi iz vida da se revizija, prema čl. 385. st. 3. ZPP, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 i 73/91 - dalje ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Tuženik je ugovorom o zamjeni stanova preuzeo obvezu zamjenu stanova izvršiti ju na način da će u stan koji je predmet tužbenog zahtjeva useliti tužitelja a u stan iz točke II ugovora da će useliti tuženik. Kako tuženik ne želi ispuniti dobrovoljno ugovorom o zamjeni stanova preuzetu obvezu to je tužitelj kao stranka iz ugovora osnovano zahtijevao da sud naloži tuženiku ispunjenje ugovorne obveze s tim da je sud pošitvajući pravilno ispunjenja sadržan u odredbi čl. 122. st. 2. ZOO naložio tuženiku da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju obvezu.

Revident neosnovano smata da u ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni čl. 70. st. 3. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86 i 37/88 - dalje ZSO).

Ovo iz razloga što se prema navedenoj odredbi smatra, između ostalog simuliranim ugovorom ugovor o zamjeni stana ako jedna od ugovornih strana bez opravdanog razloga ne useli u stan u roku od 30 dana od dobivene suglasnosti, u koji se zamjenom imala useliti.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je poduzimao sve potrebne radnje da useli u stan u koji je trebao useliti u ispunjenju ugovora o zamjeni no to nije uspio zbog ponašanja tuženika (jer je u stanu bio podstanar tuženika a osim toga tuženik je neosnovano ispunjenje ugovora uvjetovao zahtjevom za isplatu 25.000 DEM).

Prema navedenom poizlazi da je tužitelj imao opravdan razlog zbog kojeg unatoč obavljenim pripremama i kupnji namještaja za sporni stan te unatoč traženju da tuženik ispuni svoju obvezu nije mogao useliti u sporni stan.

Zbog navedenih su razoga niži sudovi pravio primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev iz tužbe.

Neosnovano revident smatra da je nastupio uvjet za prestanak ugovora zbog činjenice da ugovor nije realiziran u zakonskom roku od 30 dana. Ovo iz razloga što je do neizvršavanja ugovora došlo krivnjom samog tuženika kao dužnika (uvjetovanje ispunjenja obveza i isplatom tuženiku od strane tuženika iznos od 25.000 DEM i propuštanje da stan oslobodi od podstanara i njegovih stvari i isti preda tužitelju).

Zbog navedenih razloga tuženiku, kao dužniku koji nije ispunio ugovornu obvezu, ne pripada pravo da raskine ugovor u smislu odredbe čl. 124. ZOO.

Rok od 30 dana propisan odredbom čl. 70. st. 3. ZSO nije rok kakav ima u vidu odredba čl. 125. st. 1. ZOO (rok koji predstavlja bitni sastojak ugovora) već je propisani rok jedna od više pretpostvki čijim kumulativnim ispunjenjem se ugovor smatra po samom zakonu simuliranim pa se u ovoj pravnoj stvari ne radi o slučaju raskida ugovora primjenom čl. 125. ZOO.

Zbog navedenih su razloga niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev iz protutužbe neosnovanim.

Kako se, dakle, zbog navedenih razloga nije u ovoj pravnoj stvari ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji to je revizija tuženika - protutužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju nije osnovan jer ta procesna radnja, po ocjeni ovoga suda, nije bila ni potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 9. svibnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.