Revr-563/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 563/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice J. T. iz K., koju zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. b. d.d. K., koga zastupa generalni punomoćnik J. J. odvjetnik u K., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 22. svibnja 2002. godine, br. Gž-853/02-3, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 6. prosinca 2001. godine, br. P-1256/00-50, u sjednici održanoj dana 13. studenog 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika K. b. d.d. kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev i suđeno je:

«Poništava se odluka tuženika K. b. d.d. K. od 12. listopada 1995. godine o prestanku rada tužiteljice T. J. iz K., poništava se odluka tuženika o odgađanju provedbe odluke o prestanku rada od 31. listopada 1995. godine kao i odluka tuženika od 30. studenog 1995. godine, kojom je potvrđena odluka o prestanku rada, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos i rasporedi je na radno mjesto referent likvidature u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Ujedno se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.445,00 kuna u roku od 8 dana.»

Tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi parnični trošak.

Na reviziju nije odgovoreno niti se nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija nije osnovana.

U dosadašnjem postupku je utvrđeno da je:

- tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu referenta mješovite likvidature u poslovnoj jedinici V. M. u K.,

- tuženik 10. listopada 1995. godine donio Program rješavanja tehnološkog viška na nivou cijele banke, u kojemu je tužiteljica označena kao tehnološki višak uz utvrđenje da ne postoji mogućnost raspoređivanja radnika koji su tehnološki višak na druga radna mjesta,

- prema staroj i novoj sistematizaciji radnih mjesta broj izvršitelja na radnom mjestu referenta mješovite likvidature ostao isti (15 izvršitelja u centrali banke i 8 u poslovnoj jedinici V. M.),

- tuženik donio 12. listopada 1995. godine odluku o prestanku rada tužiteljici, uz otkazni rok od 4 mjeseca, koji je počeo teći 1. prosinca 1995. godine, tako da je radni odnos tužiteljici prestao 1. travnja 1996. godine,

- tuženik primio u radni odnos na određeno vrijeme počam od 20. ožujka 1995. do 19. ožujka 1996. godine kao pripravnika R. M., na radno mjesto referenta mješovite likvidature i

- tuženik s R. M. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto referenta mješovite likvidature u centrali banke dana 20. ožujka 1996. godine.

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda osporena odluka tuženika o prestanku rada tužiteljice je nezakonita, jer u smislu odredbe čl. 23. st. 1. tada važećeg Zakona o radnim odnosima (Narodne novine 19/92 – pročišćeni tekst, 35/92; dalje ZRO) poslodavac je mogao utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od 6 mjeseci, što konkretno da nije slučaj, jer broj izvršitelja na radnom mjestu na koje je tužiteljica bila raspoređena nije bio smanjen, pa je tuženik umjesto tužiteljice zaposlio novog radnika.

Revident je istakao da je Programom trajnog rješavanja viška radnika utvrđena potreba smanjenja broja radnika, a da je autonomno pravo tuženika birati kvalitetnije izvršitelje i odrediti kriterije za odlučivanje za kojim je radnikom trajno prestala potreba. Uprava tuženika da je donijela novu sistematizaciju radnih mjesta i poslova, te da se tužiteljica našla kao višak i da je se nije moglo rasporediti na drugo radno mjesto. Okolnost što je tuženik primio na rad R. M. kroz vrijeme trajanja otkaznog roka tužiteljici u ovom sporu da nema značaja, jer se može eventualno raditi samo o prekršajnoj odgovornosti tuženika prema čl. 228. st. 1. toč. 54. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01). Uz to revident je naveo da R. M. nije zaposlen na radnom mjestu tužiteljice, jer to više nije bilo moguće zbog nove sistematizacije radnih mjesta i poslova. Stoga revident smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Odredbom čl. 23. st. 1. ZRO bilo je propisano da poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen, u vremenu dužem od šest mjeseci. Prema tome, zakonske pretpostavke su bile da bi tuženik mogao utvrditi da je trajno prestala potreba za radom tužiteljice, da je prestanak potrebe za njezinim radom bilo uzrokovano tehnološkim, organizacijskim i ekonomskim razlozima (čl. 20. st. 1. ZRO) i da joj se nije moglo osigurati obavljanje poslova na koje je bila raspoređena u vremenu dužem od šest mjeseci.

Suprotno tvrdnji revidenta, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je broj izvršitelja na radnom mjestu referenta mješovite likvidature u poslovnici u kojoj je radila tužiteljica, kao i u centrali ostao neizmijenjen i nakon donošenja nove sistematizacije radnih mjesta i poslova u odnosu na staru sistematizaciju, tako da se eventualne organizacijske promjene kod tuženika nisu odnosile na radno mjesto tužiteljice. Zbog okolnosti da je R. M. u vrijeme donošenje Programa trajnog rješavanja viška radnika kao pripravnik obavljao poslove referenta mješovite likvidature, tako da je kroz vrijeme njegovog pripravničkog staža ovaj posao obavljao jedan izvršitelj više od broja predviđenog sistematizacijom, tuženik nije mogao tužiteljicu utvrditi trajnim tehnološkim viškom, jer je ugovor o radu na određeno vrijeme R. M. isticao 19. ožujka 1996. godine, pa je tuženik mogao tužiteljici osigurati obavljanje poslova na koje je bila raspoređena u okviru roka od šest mjeseci. Stoga je osporena odluka tuženika o prestanku rada tužiteljice nezakonita, jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz citiranih odredbi čl. 20. st. 1. i 23. st. 1. ZRO za utvrđenje da je prestala potreba za radom tužiteljice, kako je pravilno zaključio drugostupanjski sud.

S obzirom na iznesene razloge nezakonitosti osporene odluke tuženika o prestanku rada tužiteljice, u ovom se sporu ne postavlja pitanje kriterija za utvrđivanje za kojim je radnicima trajno prestala potreba u smislu odredbe čl. 25. st. 3. ZRO, niti zakonitosti zasnivanja radnog odnosa s R. M..

Budući da u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99; dalje ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno revizija tuženika odbijena je kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. studenoga 2003. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.