Rev-486/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-486/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. N.-Č. iz Š., zastupane po punomoćniku Ž. Č., odvjetniku u Š., protiv tužene K. J., žene M. iz Š., zastupane po punomoćniku Z. I., odvjetniku u Š., radi poništenja ugovora, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-189/95 od 26. lipnja 1995. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-657/94 od 3. studenog 1994. godine, u sjednici održanoj 11. listopada 2000.,

p r e s u d i o j e:

1. Revizija se prihvaća, preinačuje presuda Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 189/95 od 26. lipnja 1995. godine i presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-657/94 od 3. studenog 1994. godine i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Poništava se kao nezakonit ugovor zaključen između stranaka dana 14. siječnja 1993. godine kao i ugovor o kupoprodaji zaključen između stranaka 25. siječnja 1993. godine."

2. Dužna je tužiteljica naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.840,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-657/94 od 3. studenog 1994. godine poništenje kao nezakonit ugovor zaključen među strankama 14. siječnja 1993. godine kao i ugovor o kupoprodaji zaključen među strankama 25. siječnja 1993. godine te tužena obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak od 4.709,00 kn. Ujedno je odbačena tužba tužiteljice ukoliko je istom tražena uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na stanu u Šibeniku, a kakva je bila prije uknjižbe predmetnih kupoprodajnih ugovora.

Presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-189/95 od 26. lipnja 1995. godine potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te odlučeno o parničnim troškovima.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revidentica ne upire, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje kao nezakonitih: ugovora zaključenog između stranaka 14. siječnja 1993. godine te kupoprodajnog ugovora zaključenog između stranaka 25. siječnja 1993. godine.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenivši sporne ugovore zelenaškim i slijedom toga ništavim.

Takav zaključak nižestupanjski sudovi temelje na utvrđenju:

- da su stranke ugovorile da je tužena isplatila tužiteljici na ime kupoprodajne cijene spornog stana iznos od ukupno 7.227 DEM (kunska protuvrijednost 5.227 DEM + 2.000 DEM), a

- da tržišna cijena tog stana iznosi 41.914 DEM,

- da tužiteljica bila u teškom materijalnom stanju u vrijeme sklapanja spornih ugovora, a što

- da je tužena to znala i iskoristila za sklapanje spornih ugovora, te

- da je spornim ugovorima tužena ugovorila za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je ona dala i učinila tužiteljici.

Prema odredbi čl. 141. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) ništav je ugovor kojim netko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

U smislu citirane odredbe, da bi ugovor bio zelenaški potrebno je da su kumulativno ostvarene sljedeće pretpostavke: da je jedna od ugovornih stranaka znala za inferiorno stanje druge stranke (stanje nužde, teško materijalno stanje, neiskustvo, lakomislenost, zavisnost), da je jedna ugovorna stranka takvo stanje druge stranke iskoristila za ugovaranje sebi ili drugom koristi, te da je tako ugovorena korist u očitoj disproporciji s onim što je ona dala.

Iz rezultata postupka proizlazi da je tužiteljica kao nositelj stanarskog prava na stanu u Šibeniku, površine 46,96 m imala zakonsku mogućnost otkupa tog stana temeljem odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koje pravo da nije mogla ostvariti zbog toga što nije raspolagala potrebnim novčanim sredstvima. Upravo ova okolnost bila je povodom pregovorima te konačno postignutom sporazumu sa tuženom (sporni ugovori), a prema kojima je tužena faktično financirala otkup tog stana čiji kupac je formalno bila tužiteljica, te ga potom prodala tuženoj, time da je tužiteljica sa suprugom zadržala pravo besplatnog doživotnog stanovanja u tom stanu.

Točno je da tužiteljica nije raspolagala potrebnim novčanim sredstvima za otkup stana na kojem je bila nositelj stanarskog prava (niti za gotovinsko plaćanje niti ono u mjesečnim obrocima). No takvo stanje tužiteljice ne može se promatrati kao stanje nužde ili teškim materijalnim stanjem, a kod činjenice da u slučaju da tužiteljica nije otkupila sporni stan ona ne bi ostala stambeno nezbrinuta niti bi bila dovedena u bitno teži položaj od onog kojeg je do tada imala kao nositelj stanarskog prava. Ovo stoga što bi u tom slučaju tužiteljica stekla status zaštićenog najmoprimca kojoj osigurava Zakon o najmu stanova. Navedeno nepoznavanje prava tužiteljicu ne ispričava, tim više što je tužiteljica vezano za pregovore s tuženom glede zaključenja spornih ugovora te samog njihovog zaključenja kontaktirala odvjetnika, dakle stručnu osobu. Stoga se ne može govoriti ni o nedovoljnom iskustvu, lakomislenošću ili zavisnošću tužiteljice prilikom zaključenja spornih ugovora.

Točno je da je tržišna cijena predmetnog stana znatno veća od one ugovorene, tj. konačno isplaćene tužiteljici. No kod činjenice da predmet spornih ugovora nije bio useljivi stan, već naprotiv neuseljiv stan, opterećen teretom doživotnog, besplatnog stanovanja tužiteljice i njenog supruga, onda se kod ocjenjivanja srazmjera ugovorenih davanja i koristi iz spornih ugovora ne može poći od tržišne cijene stana, već naprotiv od otkupne cijene predmetnog stana određene ugovorom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kako je cijena stana ugovorena spornim ugovorom iznosila upravo onoliko koliko je to bila otkupna cijena tog stana, te kako je uz to tužena nesporno isplatila tužiteljici daljnjih 2.000 DEM, a uz to je ugovoreno besplatno stanovanje tužiteljice i njenog supruga u tom stanu doživotno, to se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da bi sporni ugovori predstavljali zelenaški ugovor, zbog čega isti i nisu nezakoniti.

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan, zbog čega je a temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. a u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 11. listopada 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.