I Kž-516/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-516/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B. zbog kaz. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. srpnja 1997. br. K- 78/97, u sjednici održanoj 26. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. M.B. je proglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. ožujka do 10. srpnja 1997. godine, a izrečena mu je i sigurnosna mjera oduzimanje predmeta iz čl. 64. OKZRH.

Protiv te presude podnijeli su žalbe i državni odvjetnik i optuženik osobno i po branitelju R.A., odvjetniku iz O.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku izrekne strožu kaznu.

Optuženik se žali "iz svih žalbenih razloga", a zapravo zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe po branitelju, odnosno, još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, prema osobno podnesenoj žalbi, i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, podržao je žalbu državnog odvjetnika, a za optuženikovu žalbu je predložio da se odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kaznenim sankcijama i troškovima postupka.

Neosnovana je ova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalitelj, naime, tvrdi da je prvostupanjskom presudom ostvarena bitna postupovna povreda označena u čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP (prečišćeni tekst u "NN" br. 34/93), sada predviđena u odredbi čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku ("NN" br. 110/97, dalje u tekstu: ZKP/97), jer da je izreka presude u pogledu prethodnog verbalnog kontakta između optuženika i oštećenika proturječna obrazloženju presude izloženom na njenoj devetoj stranici.

Međutim, ta tvrdnja ne stoji.

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje izrekom presude da je oštećenik, prethodno, u gostioni B. dabacio optuženiku riječi "Dobro ti se žena j...", ali i u razlozima presude izloženim na str. 8. zaključuje da je oštećenik dobacio te riječi optuženiku i u tom dijelu prihvaća njegovu obranu, a ne iskaz ošt. M.K., koji je to porekao, i neovisno od činjenice da te riječi nisu čuli svjedoci M.Ž. i T.P. Pa, upravo zbog te dobačene uvrede, koja je razljutila optuženika, sud prvog stupnja nalazi i razlog za kasniju optuženikovu agresiju prema oštećeniku. S druge strane, kada sud prvog stupnja analizira sam napad optuženika na oštećenika, kasnije, u dvorištu oštećenika, tada zaključuje da "između njih prethodno nije bilo nikakvog razgovora", ali tu, kod kuće oštećenika i to osnovano zaključuje upravo na temelju optuženikove obrane i iskaza ošt. M.K. Dakle, govora nema o proturječju između izreke presude i njenih razloga, pa onda ni o postojanju bitne postupovne povrede na koju ukazuje žalitelj.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, nisu nađene ni druge bitne postupovne povrede iz čl. 354. ni povrede Kaznenog zakona iz čl. 355. ZKP/93, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U stvari, žalitelj ne osporava objektivni učin djela, već prigovara činjeničnom zaključku prvostupanjskog suda koji se odnosi na optuženikov umišljaj na lišenje života oštećenika, pri čemu se ponavlja obrana, napose u osobno podnesenoj žalbi optuženika, i tvrdi da optuženik nije postupao po namjerom da oštećenika liši života, jer da je to htio, onda bi djelo i dovršio. On da je imao namjeru samo zaplašiti oštećenika, pa se onda može raditi, po njegovom stanovištu, eventualno o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede. Nepotpuno, pak, utvrđenje činjeničnog stanja optuženik vidi u tome što nije saslušan u svojstvu svjedoka njegov mlt. sin (N.B.), a na okolnosti kako se oštećenik ranije ponašao prema njegovoj supruzi, o čemu je to, inače, ona i iskazivala.

Suprotno tvrdnjama i potpunoma nekritičnim stanovištima ovog žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, iznimno savjesnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio upravo kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

Naime, kada optuženik, iznenada, pred kućom oštećenika, ovoga napada, udara ga najprije šakom u predjelu glave, a potom ga tri puta ubada nožem duljine oštrice 18 cm u predjelu trbuha (stomaka) i pri tome mu nanaša opsežne i teške tjelesne povrede, koje su bile opasne po život, onda nema govora o nekakvom zastrašivanju, o nekom drugom kaznenom djelu. Jer, iz samog takvog postupanja optuženika treba zaključiti da on postupa sa ciljem na lišenje života oštećenika, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud i taj svoj zaključak valjano i logično obrazložio. Pri tome, nije odlučno to što se je oštećenik ranije, u gostioni, nepristojno ponio, odnosno, što je još znatno ranije bio nekorektan prema optuženikovoj supruzi, kako to nalazi utvrđenim prvostupanjski sud, a na temelju iskaza svjedokinje P.B., jer su to samo olakšavajuće okolnosti. Upravo iz tog razloga i nije bilo potrebno saslušavati mlt. N.B., dijete staro tek jedanaest godina (i to u vrijeme suđenja), a posebno ne iz razloga što je sud prvog stupnja raspravio i u dostatnoj mjeri utvrdio i razloge za netrpeljive odnose između optuženika i oštećenika, pa onda i motivirano postupanje optuženika na izvršenje inkriminiranog djela. Dakako, pri tome nije odlučno ni to što optuženik djelo nije dovršio, što je ono ostalo u pokušaju, ali samo iz razloga što je oštećeniku pružena hitna i adekvatna liječnička pomoć.

Stoga, kada je sud prvog stupnja pravno označio optuženikovu djelatnost kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, prema zakonima koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja djela, onda je tu djelatnost ispravno pravno označio, jer se u postupanjima optuženika i stječu sva bitna obilježja upravo tog kaznenog djela.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženika još zbog sigurnosne mjere i odluke o troškovima kaznenog postupka.

Nisu u pravu ni državni odvjetnik ni optuženik kada se žale zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, a u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH, pa kako se radi listom o olakšavajućim okolnostima, koje i nisu sporne, onda je neosnovano zalaganje državnog odvjetnika za izricanje oštrije kazne, ali nije osnovano ni stanovište optuženikove žalbe, koje se razabire iz njenog sadržaja, da bi mu trebalo izreći još blažu kaznenu sankciju.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, izrečena kazna zatvora u trananju od jedne godine i šest mjeseci u svemu je adekvatna i dovoljna, ali i potrebna za ostvarenje svih vidova svrhe kažnjavanja predviđenih u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Ovaj sud je ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanje predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH (čl. 369. ZKP/93) i pri tome našao da je i ta odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita.

Stoga su neosnovane žalbe stranaka zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, jer je on proglašen krivim i prema odredbi čl. 90. st. 1. ZKP/93 dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka, a jer je to i u mogućnosti, s obzirom na imovno stanje (l. 39), kao i činjenicu da je on mlad i fizički zdrav čovjek, koji je u stanju i zaraditi potrebita sredstva.

Iz izloženih razloga trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 26. veljače 1998. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.