Legislator Case Law & Legislation
Revr-1729/2014-2 AI generated

Revr-1729/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Revr-1729/2014-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Rješenje

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1408/14-2 od 13. kolovoza 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2643/13 od 28. ožujka 2014., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

Legislator headnote

AI generated

Revr-1729/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Slijedom navedenog valjalo je reviziju u pogledu odluke o glavnoj stvari odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1729/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1408/14-2 od 13. kolovoza 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2643/13 od 28. ožujka 2014., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice D. B. protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 1408/14-2 od 13. kolovoza 2014. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2643/13 od 28. ožujka 2014. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 19.404,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže označene u izreci presude (točka 1. izreke), naloženo je tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna (točka 2. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom više zatraženog parničnog troška u iznosu od 500,00 kuna (točka 3. izreke).

Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1408/14-2 od 13. kolovoza 2014. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja:

„Da li se Pravilnik o objedu (NN 130/09) primjenjuje na službenike i namještenike raspoređene u Ministarstvo obrane?“

a čiju važnost nalazi u tome što o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Tužiteljica ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu L. protiv H. od 20. svibnja 2010. (zahtjev br. 55555/08), te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., kao i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. i U-III-2153/2005 od 19. rujna 2005. Tužiteljica je predložila ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje ili preinačiti drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova sastava revizije u iznosu 1.875,00 kuna.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora jest isplata naknada štete zbog uskrate prava na besplatan objed, u razdoblju od 1. lipnja 2010. pa do 31. studenog 2013., u ukupnom iznosu 19.404,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Obzirom na utvrđenja:

- da je tužiteljica od 1. srpnja 2004. namještenik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, Uprava za gospodarenje, Odjel za gospodarenje S., Područni odsjek Z. s mjestom rada u H. I. te

- da tužiteljica nije bila u službi u oružanim snagama,

polazeći od odredbi Pravilnika o objedu („Narodne novine“, broj 130/09) koji je stupio na snagu 1. studenoga 2009., nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužiteljica nema pravo na organiziranu prehranu, odnosno pravo na besplatni objed zbog čega da u postupanju tužene kao poslodavca nema protupravnosti odnosno da uskrata besplatnog objeda tužiteljici nije štetna radnja zbog čega nisu ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, a zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev.

Revidentica je pokušala osporiti pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova pozivom na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu L. protiv H. od 20. svibnja 2010. (zahtjev br. 55555/08), te pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., kao i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. i U-III-2153/2005 od 19. rujna 2005..

Predmet odlučivanja u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 1412/10 bila je naknada štete u visini neisplaćene plaće i božićnice, a u predmetima Ustavnog suda broj U-III-2153/05 od 19. rujna 2005. i broj U-III-3228/04. od 14. veljače 2005. predmet ocjenjivanja je bila nedopuštenost otkaza i isplata.

U predmetu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu L. protiv H. predmet odlučivanja je bio zahtjev tužitelja, kao zaposlenika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, za isplatu dnevnica a koje potražuje na temelju odluke Ministra obrane od 18. rujna 1995. kao upravnog akta. U tom predmetu bilo je sporno pitanje zastare potraživanja.

Suprotno navodima tužiteljice činjenični supstrat ovog predmeta nije jednak onome iz predmeta na koje se referiraju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, te presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu L. protiv H., a na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja. Pobijana presuda polazi od utvrđenja da se na tužiteljicu, kao namještenika pri MORH-u ne odnosi Pravilnik o objedu, jer je tim Pravilnikom regulirano pitanje organizirane prehrane pripadnika OSRH, te kako tužiteljica nije bila u službi u OSRH, to ona nema pravo na organiziranu prehranu, odnosno pravo na objed. U odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja, predmet spora je bio zahtjev za naknadu štete u visini neisplaćene plaće, te zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza.

Budući da se pobijana drugostupanjska presuda temelji na činjeničnim utvrđenjima koja su različita od utvrđenja u odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja, proizlazi da pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju u pogledu odluke o glavnoj stvari odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

U odnosu na reviziju tužiteljice u dijelu kojim ona osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

Stoga niti glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je valjalo i u tom dijelu odbaciti reviziju tužiteljice.

Zagreb, 19. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.