P-4232/2023-28 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4232/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Miljenki Balaško, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Miljenke Balaško, odvjetnice i punomoćnice tuženika NE, odvjetničke vježbenice, dana 15. travnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ĆE, iz [adresa], iznos u visini od 15.635,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 21,31 EUR tekuće od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 36,55 EUR tekuće od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,90 EUR tekuće od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 73,30 EUR tekuće od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 73,91 EUR tekuće od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,29 EUR tekuće od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 58,79 EUR tekuće od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,69 EUR tekuće od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 51,94 EUR tekuće od 15. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,29 EUR tekuće od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 46,85 EUR tekuće od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,07 EUR tekuće od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,94 EUR tekuće od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 51,84 EUR tekuće od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 50,90 EUR tekuće od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,82 EUR tekuće od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 77,04 EUR tekuće od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,83 EUR tekuće od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 84,98 EUR tekuće od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 103,59 EUR tekuće od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 107,58 EUR tekuće od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 129,46 EUR tekuće od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 128,72 EUR tekuće od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 174,07 EUR tekuće od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 147,65 EUR tekuće od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 153,76 EUR tekuće od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 180,17 EUR tekuće od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 182,69 EUR tekuće od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 172,61 EUR tekuće od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 178,72 EUR tekuće od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,04 EUR tekuće od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 197,65 EUR tekuće od 15. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 237,22 EUR tekuće od 15. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 282,25 EUR tekuće od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 325,49 EUR tekuće od 15. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 249,27 EUR tekuće od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 223,63 EUR tekuće od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR tekuće od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 228,88 EUR tekuće od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 251,00 EUR tekuće od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 257,66 EUR tekuće od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 250,41 EUR tekuće od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 249,31 EUR tekuće od 15. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 252,99 EUR tekuće od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 259,37 EUR tekuće od 15. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 251,41 EUR tekuće od 15. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 249,21 EUR tekuće od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 229,67 EUR tekuće od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 246,51 EUR tekuće od 15. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 254,36 EUR tekuće od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 249,15 EUR tekuće od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 242,89 EUR tekuće od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 240,74 EUR tekuće od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 238,52 EUR tekuće od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 254,07 EUR tekuće od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 231,19 EUR tekuće od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 227,45 EUR tekuće od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 229,68 EUR tekuće od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 227,33 EUR tekuće od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 235,71 EUR tekuće od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 241,12 EUR tekuće od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 243,77 EUR tekuće od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 253,20 EUR tekuće od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 243,68 EUR tekuće od 15. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 223,94 EUR tekuće od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 229,09 EUR tekuće od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 224,60 EUR tekuće od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 218,15 EUR tekuće od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 219,54 EUR tekuće od 15. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 224,15 EUR tekuće od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 227,82 EUR tekuće od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 228,76 EUR tekuće od 15. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 232,70 EUR tekuće od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 238,35 EUR tekuće od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 239,41 EUR tekuće od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 240,24 EUR tekuće od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 239,82 EUR tekuće od 15. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa u visini od 54,82 EUR sa zateznom kamatom i to tekućom od:

- na iznos od 2,22 EUR tekuće od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,60 EUR tekuće od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,17 EUR tekuće od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,45 EUR tekuće od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,41 EUR tekuće od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,16 EUR tekuće od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,65 EUR tekuće od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,54 EUR tekuće od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,03 EUR tekuće od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,91 EUR tekuće od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,03 EUR tekuće od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,64 EUR tekuće od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR tekuće od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,90 EUR tekuće od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,16 EUR tekuće od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,33 EUR tekuće od 15. studenog 2010. godine do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa u visini od 8.168,05 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 07. siječnja 2016. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ĆE, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.777,17 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu dana 11. travnja 2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 158.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su stranke konvertirale kredit. Navodi da je člankom 1. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula, te člankom 23. P) stranke su potvrdile da su upoznate s činjenicom da je kredit vezan uz valutnu klauzulu i da pristaju na sve rizike i učinke koje mogu nastati promjenom tečaja.

Navodi da u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu zauzeto je stajalište u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja odluka je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Tužiteljica ističe da je s osnova nepoštene primjene valutne klauzule tuženik bez valjane pravne osnove stekao nepripadnu korist koju je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici.

U odnosu na konverziju kredita tj. sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik ističe kako tužiteljica nije obeštećena sklapanjem sporazuma o konverziji i da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nisu otklonjene pravne posljedice ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Tužiteljica se poziva na odluke Suda Europske unije u kojim odlukama je zauzeto stajalište da sklapanje dodatka ugovoru ne može imati učinak na smanjenje zaštite potrošača. Navodi da s osnova nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) preplatila je iznose zbog promjene CHF tečaja koje potražuje zaključno s danom 30.09.2015. godine.

Nadalje, tužiteljica potražuje i isplatu s osnove razlike utvrđene glavnice prema simulaciji EUR kredita i one kakva je stvarno trebala biti utvrđena uzevši u obzir ništetnost valutne klauzule CHF. Navodi kako početna glavnica koja se uzimala u obzir prilikom konverzije kredita (kao ulaznog parametra) je pogrešno utvrđena (na štetu ovdje tužiteljice) i da iz ugovora o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu od dana 07.01.2016.g.) proizlazi da su odredbe o kamati iz tog konvertiranog ugovora nepoštene pa posljedično tome i ništetne jer su određene na isti način kao i u osnovnom ugovoru o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik.

Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužiteljici status potrošača, ističe prigovor zastare imajući vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik ističe kako je odlučna činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 07.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i da su tim Dodatkom ugovora o kreditu stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Nadalje ističe da je Dodatkom Ugovora o kreditu promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način na koji se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, ali i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Tuženik ističe da je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine i usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF i da je potpisivanju Dodatka sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije.

Navodi da je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, poslovni broj Gos 1/2019. Tuženik se poziva i na odluke Suda EU broj C-81/19 i broj C-243/20. Tuženik tvrdi kako konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Nadalje se tuženik poziva i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te ističe da je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 20. prosinca 2022. godine da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje:

ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Ističe da ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit.

Nadalje navodi da iz navedenog pravnog shvaćanja jasno je da tužiteljica kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO- a. Tuženik se poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Slijedom navedenog osporava tužiteljici pravni interes za vođenje ovog postupka. Navodi da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Tuženik se poziva na odluke Suda EU broj C-118/17 (Dunai) i broj C-567/20, broj C- 452/18 (XZ c/a Ibercaja Banco SA). Tuženik osporava tijek zateznih kamata na utuženi iznos. U odnosu na zahtjev za isplatom razlike glavnice navodi da iznos koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 16-23 spisa), promet po kreditu (list 24-32 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu (list 33- 39 spisa), podatke o visini kamatnih stopa, pregled promjena kamatnih stopa (list 40- 56 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU, odluke Županijskih sudova (list 78-110, list 124-136, list 138-148, list 152-247, list 252-260 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF te isplate razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 13. svibnja 2024. godine (list 268-275 spisa). Tužiteljica u bitnom ističe da propis koji regulira zaštitu potrošača nije samo Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis, već i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju potrošača kao ugovorne strane, uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili odnosa. Navodi u odnosu na slučajeve konvertiranih kredita unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka/sporazuma/aneksa kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo “dobrovoljnim”, bilo prisilnim. Tužiteljica ističe da potpisivanjem sporazuma o konverziji tuženik je morao tužiteljicu upozoriti na ništetnost valutne klauzule, koje sve financijske /matematičke posljedice nose tečajne razlike koje su ušle u obračun preostale neotplaćene glavnice u CHF, a kakve bi te posljedice bile da je ta odredba ništetna (anuliranje na početni otplatni plan). Osporava istaknuti prigovor zastare kao i navode tuženika kojim osporava tijek zatezne kamate na utuženi iznos.

Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.

6. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu dana 11. travnja 2008. godine na iznos od 158.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,70% na rok od 20 godina, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 16-23 spisa).

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 07.01.2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 33-39 spisa).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala stan za osobne potrebe, u to vrijeme je bila specijalizant ginekologije, nije joj bila velika plaća, otišla je u poslovnicu tuženika i tražila kredit u EUR. Navodi da joj je u banci djelatnica dala opciju za kredit u CHF i taj kredit je za nju bio povoljniji jer je bila niža rata kredita i niža je bila kamatna stopa. Ističe kako je djelatnica banke nije upozorila da bi postojao bilo kakav rizik za sklapanje ugovora o kreditu u CHF, niti joj je tumačila parametre na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa, da je dobila tipski ugovor o kreditu u banci i otišla je ovjeriti potpis kod javnog bilježnika koji joj isto tako nije tumačio ugovorne odredbe. Nadalje iskazuje da je osobno otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta, niti nekih drugih poslovnih aktivnosti. Tužiteljica navodi da je išla osobno u banku kako bi dobila ponudu za konverziju kredita i kada su sačinili izračun i dodatak ugovoru ona je to prihvatila i potpisala, nije se odricala svojih prava iz osnovnog ugovora niti je davala o tome neku zasebno izjavu. Nadalje iskazuje da je prilikom konverzije utvrđena preplata i taj iznos je korišten za otplatu budućih rata u eurskom kreditu. Navodi da je pročitala osnovni ugovor prije potpisivanja, ali da je ginekologinja po struci, da nema previše saznanja o nekakvim financijskim tokovima pa da bi mogla pretpostaviti da nešto nije u redu. Ističe da je imala povjerenja u svoju banku jer je njihov dugogodišnji klijent i da je bila svjesna da se može promijeniti tečaj, ali ne u tolikoj mjeri da joj se povisi rata tako da je ista iznosila između 6.500,00 do 7.000,00 kn, a početna je bila 4.900,00 kn.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 11. travnja 2008. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužiteljica kao korisnik kredita morala prihvatiti ponuđeno jer joj je bila visoka mjesečna rata kredita (iskaz tužiteljice). Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 105/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Sud je utvrdio kako tužiteljica ima status potrošača te se opravdano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su donesene u kolektivnom sporu. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice). Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 26. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

13. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 75.432,61 EUR, da je iznos preplate u visini od 61.542,18 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice (iskaz tužiteljice). Dakle ukupan iznos preplate u visini od 61.542,18 kn koristio se za buduće anuitete u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 2, čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope 5,36%, čl. 9.čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljna pristala na konverziju kredita.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

16. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 11. travnja 2008. godine kojima je bila regulirana primjena valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost.

Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4.

ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3.

čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Gos- 1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi da je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Sud je imao u vidu da odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije bila pravomoćna, ali je tuženiku zasigurno bio poznat sadržaj nepravomoćne odluke kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak jer je na istu uložio žalbu.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 11. travnja 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 158.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

22. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 15. srpnja 2024 godine (list 282- 296 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,70% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,70%. Vještak u mišljenju navodi da ukupno razlika s osnove promjenjive kamatne stope iznosi 3.594,63 kn, odnosno 477,08 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Nadalje vještak navodi da ukupna razlika s osnove valutne klsuzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 117.807,19 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 15.635,74 EUR. Nadalje vještak navodi da ukupna razlika između anuiteta zbog promjene kamatne stope (toč 1. Zaključka) i s osnove promjene valutne klauzule (toč 2. Zaključka) za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 121.401,82 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 16.112,82 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 47.116,37 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.253,42 EUR.

- iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 75.432,62 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 575.707,64 HRK.

- iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 118.227,08 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 528.591,26 HRK. Razlika između iznosa 575.707,64 HRK i iznosa 528.591,26 HRK je 47.116,37 HRK. Prema Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. (list 117 spisa) utvrđena je preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 61.542,18 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 8.168,05 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Predlaže da se vještak očituje kolika je ukupna preplata priznata tužiteljici (podnesak tužiteljice od 13.kolovoza 2024. godine). Tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka osim u dijelu matematičkog izračuna razlike preostale glavnice primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja. Ističe da je konverzija provedena sukladno zakonu, stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravom Europske unije i Ustavom Republike Hrvatske. Ostaje kod dosadašnjih navoda koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu kojem osporava osnov. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Franak.

23. Sud je dopunski saslušao vještaka na primjedbe tužiteljice i tuženika. Vještak Darko Prpić u dopunskom očitovanju navodi u odnosu na primjedbe tužiteljice da je u zaključku u točci 3. utvrdio pozitivne razlike s naslova promjene kamatne stope i valutne klauzule na stranici 14 u ukupnom iznosi 16.112,82 EUR, a s obzirom na zadatak da se iskaže i razlika glavnice primjenjujući preostalu glavnicu na dan 30.09.2015. godine po fiksnom tečaju na dan isplate kredita i obvezu koja prema dodatku ugovora o kreditu je zaključena kao obveza daljnjeg plaćanja bi proizlazila razlika od 6.253,42 EUR. Prilikom izračuna konverzije koji prileži u spisu (list 117) tuženik je utvrdio da je tužiteljica po izvršenim uplatama preplatila obvezu prema eurskom kreditu sukladno Zakonu o konverziji u iznosu od 61.542,18 HRK, a što bi u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosilo 8.168,05 EUR. Iz priložene kartice partije kredita je razvidno da je tuženik priznavao umanjenje obveze za utvrđenu preplatu iz konverzije. Nadalje na primjedbe tuženika na izračun razlike glavnice navodi da je izračunao razliku glavnice prema dokumentaciji koja prileži u spisu, a ista sigurno proizlazi jer tuženik koristi inicijalni otplatni plan bez umanjenja kamatne stope, 3,23 % od 01.01.2014.

Ovakvim dopunskim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tužiteljice i tuženika.

24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o namjenskom kreditu od11. travnja 2008. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule.

Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice ĆE, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 15.635,74 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

26. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

27. Tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 8.168,05 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2008. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine. Prvenstveno sud ističe kako je vještak utvrdio iznos preplate koja je priznata tužiteljici u iznosu od 8.168,05 EUR, a razliku glavnice je utvrdio u iznosu od 6.253,42 EUR. Budući sud odlučuje u okviru postavljenog tužbenog zahtjevu to je sud odlučivao o iznosu od 8.168.05 s osnova razlike glavnice kako to zahtjeva tužiteljica.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 118.227,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužiteljici nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 8.168,05 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

28. Tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od ukupno 23.858,54 EUR sa zateznim kamatama. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupan preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule iznosi 15.635,74 EUR (točka 2. Zaključka, stranica 11-12 Nalaza i mišljenja, list 292-293 spisa). Tužiteljica zahtjeva ukupan iznos u visini od 15.690,49 EUR s osnova preplaćenih iznosa uvećano za razliku glavnice u iznosu od 8.168,05 EUR, ukupno 23.858,54 EUR. Tužiteljica je zahtijevala preko iznosa od 15.635,74 EUR iznos od 54,82 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom II. pa kako je tužiteljica zahtijevala preko iznosa od 15.635,74 EUR koji je preplaćeni iznos vještak utvrdio s osnova ništetne valutne klauzule to je sud odbio tužiteljicu za iznos od 54,82 EUR kao prekomjerno zahtijevani iznos.

Tuženik navodi kako bi sud trebao imati u vidu priznatu preplatu tužiteljici. Tuženik tijekom postupka ne predlaže provođenje dokaznog postupka kako bi sud utvrdio visinu zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose od kojih bi sud odbio priznati iznos preplate. Slijedom navedenog sud nije umanjio tužbeni zahtjev za priznati iznos preplate imajući u vidu odredbu čl. 172. ZOO-a.

29. Tužiteljica je nakon provedenog dokaza vještačenjem uskladila tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe iz podneska od 03. siječnja 2025. godine (tužbeni zahtjev povišen za iznos od 1.611,03 EUR). Navodi da ističe prigovor zastare ukoliko bi sud dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva.

Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužiteljica u ovoj konkretnoj pravnoj stvari temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa ona time nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelja podnijela tužbu prije nastupa zastarnog roka. U odnosu na prigovor zastare sud je imao u vidu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

30. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 26.05.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.05.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.06.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.08.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 11.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.01.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 06.03.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 3.500,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 875,00 EUR, ukupno 4.375,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (31,52%) priznat je trošak u iznosu od 1.379,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, ukupno 1.777,17 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 15. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku