Rev-2526/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj:Rev 2526/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u gradansko- pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz J., H. L. iz J. i N. V. iz J., sve zastupane po M.-B. Đ., advokatu iz J., protiv tužene M. B. iz Z., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužiteljica protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. lipnja 1990. br. Gž-367/90-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 6. IX 1989. broj P- 143/89-7, u sjednici održanoj dana 15. prosinca 1992. godine

r i j e š i o j e :

Ukida se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 12. lipnja 1990. br. Gž-367/90-2 i presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 6. IX 1989. br. P-143/89-7, te se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 12. lipnja 1990. br. Gž-367/90-2 odbijena je žalba tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Jastrebarskom br. P 143/89-7 od 6. IX 1989. kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dijelu pod II. kojim su odbijene tužiteljice sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

Utvrđuje da nekretnine upisane u z.k.ul.br. 1136 k.o. D. i to čk. br. 20/lc kolosjek šuma u površini od 200 čhv, čk. br. 22/lb šuma C. u površini od 330 čhv., čk.br. 86/lb šuma P. u površini od 335 čhv., čk. br. 87/3b livada P. u površini od 89 čhv. i voćnjak u površini od 44 čhv. ne spadaju u ostavinsku masu iza pok. B. F., već su vanknjižno vlasništvo B. P..

Tužena je dužna naknaditi tužiteljicama parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, kao i pod toč. III gdje je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno su izjavile reviziju tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložile da se revizija usvoji, da se nižestepene presude preinače i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

Na reviziju tužiteljica nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.

Revizija tužiteljica je osnovana.

Tužiteljice su u tužbi i u toku postupka isticale da sporne nekretnine ne ulaze u ostavinsku imovinu iza pok. B. F. budući da je B. F. te nekretnine još 1966. godine usmenim darovnim ugovorom darovala predniku tužiteljice B.

V., a nakon njegove smrti da je te nekretnine nesmetano nastavila posjedovati B. P. majka tužiteljica,te da su tako zajedno sa prednicima tužiteljice bile u neprekidnom posjedu preko 20 godina.

Budući da su se tužiteljice pozvale na neprekidni posjed od preko 20 godina, sud je bio dužan ovaj spor raspraviti u smislu odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima u kojem se kaže da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

Za ocjenu da li je u konkretnom slučaju nastupila dosjelost sud je bio dužan ispitati da li su tužiteljice zajedno sa svojim prednicima bile u neprekidnom posjedu više od 20 godina. Za dosjelost prema citiranom čl. 28. st. 4. potrebno je samo protek vremena od 20 godina i savjestan posjed koji se pretpostavlja (čl. 72. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima).

Budući da se savjesnost posjeda pretpostavlja, tužiteljice nisu dužne dokazivati da su one i njihovi prednici bili u savjesnom posjedu, već teret dokaza da posjed nije bio savjestan leži na tuženoj.

Pogrešno je stajalište pobijane drugostepene presude da tužbeni zahtjev nije osnovan zato.što tužiteljice nisu dokazale da je njihovom predniku učinjeno darovanje spornih nekretnina (zakonitost posjeda) i da tužiteljice nisu dokazale da su bile u savjesnom posjedu.

U slučaju kada se stranka poziva na stjecanje dosjelošću protekom roka od 20 godina, nije potrebno ispitivati zakonitost posjeda. Zakonitost posjeda, kao jedan od uvjeta za dosjelost, potrebna je kada posjednik nepokretnu stvar posjeduje više od 10 godina a manje od 20 godina (čl.28.st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima).

To što tužiteljice nisu dokazale savjesnost posjeda ne može biti razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, kako to pogrešno smatra drugostepeni sud, jer se savjesnost posjeda pretpostavlja.

Tužiteljice nisu dokazale postojanje i pravnu valjanost usmenog ugovora o darovanju, ali ta činjenica nije odlučna za ovaj spor, jer ako bi tužiteljice mogle dokazati valjanost i postojanje darovnog ugovora onda ne bi bilo niti potrebe da se pozivaju na stjecanje vlasništva dosjelošću posjedom od preko 20 godina.

Prvostepeni sud je suvišno ograničio svoje ispitivanje u pravcu da li je sačinjen usmeni darovni ugovor i da li je taj ugovor valjan, a propustio je utvrditi važne činjenice za rješenje ovog spora u smislu čl. 28. t. 4.

Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, pa je slijedom toga temeljem čl. 395. st.2. Zakona o parničnom postupku valjalo usvojiti reviziju i ukinuti nižestepene presude, te predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će utvrditi kako dugo su tužiteljice zajedno sa svojim prednicima bile u posjedu spornih nekretnina. Ako tužena stavi prigovor nesavjesnosti posjeda onda je ona dužna dokazivati da su tužiteljice odnosno njihovi pravni prednici bili nesavjesni jer prema citiranom zakonskom propisu čl. 72. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima savjesnost posjeda se pretpostavlja, pa teret dokaza leži na onome tko tvrdi suprotno.

Nakon što potpuno i pravilno utvrdi sve odlučne činjenice za rješenje ovog spora u smislu citiranih zakonskih propisa Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, prvostepeni sud će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu,15. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.