I Kž-248/2000-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-248/00-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Josipa Budinskog, Katice Jelić i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. siječnja 2000. godine broj K- 11/99, u sjednici održanoj 14. lipnja 2000. godine, u nazočnosti odvjetnika S. D. branitelja opt. Ž. Š. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. Ž.Š. i opt. I.M. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivim za kazneno djelo zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ, pa su po tom zakonskom propisu osuđeni na kazne zatvora u trajanju i to: opt. Ž.Š. od jedne godine i šest mjeseci, a opt. I.M., uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ, u trajanju od sedam mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to Ž.Š. od 17. listopada 1998. godine, pa nadalje, a I.M. od 21. prosinca 1998. godine do 21. srpnja 1999.godine.

Po čl. 76. st. 1. KZ opt. Ž.Š. izrečena je sigurnosna mjera obavezenog liječenja o ovisnosti, po čl. 173. st. 7. KZ oduzeta mu je opojna droga heroin u količini od 0,33 g i pribor za spravljanje opojne droge, a po čl. 80. st. 1. KZ predmeti namijenjeni počinjenju kaznenog djela, dok su oba optuženika oslobođeni naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbu optuženici i državni odvjetnik.

Opt. Ž.Š. po branitelju S.D., odvjetniku iz Z., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Žalbom izjavljenom po branitelju D.K., odvjetniku iz Z., presudu prvostupanjskog suda opt. I.M. pobija iz osnova bitne povrede materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se preinači donošenjem oslobađajuće presude ili izricanjem blaže sankcije. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženicima izrekne zatvorska kazna u duljem trajanju.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je po branitelju opt. Ž.Š. predloživši da se žalba kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda zbog netočno utvrđenog činjeničnog stanja ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje.

U smislu čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Postupajući na zahtjev istaknut u žalbi opt. Ž.Š. o sjednici vijeća uredno je obaviješten odvjetnik S.D., koji je pristupio i bio nazočan sjednici uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Opt. Ž.Š. obavijest o sjednici dostavljena je na adresu iz spisa na kojoj se on više ne nalazi, a kako nije obavijestio sud o promjeni boravišta, sjednica je održana u smislu čl. 374. st. 4. ZKP u njegovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. I.M. kada ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona navodeći, da je presudom Županijskog suda u Zagrebu pod brojem K-9/99 proglašen krivim i osuđen na uvjetnu osudu za posjedovanje iste droge iz istog događaja, pa da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu materijalnog prava osudivši ga za isto djelo.

Istina je da je prema odredbi čl. 368. toč. 3. ZKP kazneni zakon povrijeđen ako je stvar već pravomoćno presuđena.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud je provjerio žalbene navode i utvrdio da je opt. I.M. doista u predmetu pod brojem K-9/99 osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, ali zbog toga što je 11. studenog 1998. godine posjedovao 3,97 g heroina u manjim paketićima, pa se očito radi o drugom događaju budući da se u ovom predmetu tereti da je od točno neutvrđenog dana u ožujku 1998. godine pa do 17. listopada 1998. godine u Z. opt. Ž.Š. od njega kupovao opojnu drogu heroin. Prema tome, sud prvog stupnja pobijanom presudom nije ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP kako se to prigovara u žalbi opt. I.M. jer se u ovom predmetu radi o drugom kaznenom djelu počinjenom nakon 17. listopada 1998. godine.

Neosnovano oba optuženika u svojim žalbama ističu i osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, sud prvog stupnja je određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, te savjesno i kompleksno analizirajući navode obrana optuženika i stavivši ih u međusobnu relaciju, te konfrontirajući ih s izvedenim dokazima, pravilnom ocjenom rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i logikom povezivanja u cjelinu pouzdano je zaključio, da su optuženici počinili inkriminirane im radnje na način kako ih se tereti izrekom pobijane presude.

Činjenice i okolnosti koje se žalbom opt. I.M. osporavaju polazeći od aspekta, da mu djelo nije dokazano, već su tijekom postupka bile poznate sudu prvog stupnja, pa su i svestrano razmotrene i sud je o njima iznio opširne razloge te da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja na njih se upućuje ovaj žalitelj. U pogledu osporenog iskaza svjedoka M.I. u žalbi opt. Ž.Š. valja reći, da je sud prvog stupnja naveo sadržajne i logične razloge zbog čega prihvaća taj iskaz, te i ovaj sud drugog stupnja zaključuje, da se kao prvo ne može dovesti u pitanje mišljenje liječnika psihijatara, naročito vještaka dr. M.B., o sposobnosti iskazivanja navedenog svjedoka bez obzira na stanje njegove bolesti kroničnog psihoorganskog sindroma, jer je vještak raspolagao sa svim podacima u spisu i kompletnom medicinskom dokumentacijom, a bio je i nazočan ispitivanju svjedoka u njegovoj kući od strane predsjednika vijeća prvostupanjskog suda.

Budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na str. 8, 9 i 10 opsežno reproducirao nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, te dao razloge o njegovoj vrijednosti to se na dio navedenog obrazloženja upućuje i žalitelj. Međutim, prema ocjeni i ovog drugostupanjskog suda svjedok M.I. tijekom višekratnog saslušanja uvjek je davao jednake iskaze u pogledu svih relevantnih okolnosti, a iznoseći niz složenih i diferentnih informacija uvjek ih je uredno postavljao i razumski povezivao u vremenu i prostoru, a što ukazuje na njegovu očuvanu orjentaciju i funkciju sjećanja čega ne bi bilo da nije imao sposobnost sudjelovanja u postupku i shvaćanja značaja svog iskaza, kako se to insinuira u žalbi sa stajališta subjektivne ocjene žalitelja koja nije prihvatljiva.

Tvrdnja u žalbi opt. Š. da njegov branitelj nije bio prisutan ispitivanju svjedoka M.I. jer nije uredno pozvan nije točna, budući da prema podacima u spisu branitelj je uredno primio poziv za saslušanje svjedoka u istrazi dana 4.11.1998. godine (list 41 i u svjedokovoj kući 5. siječnja 2000. godine (list 173). Također prigovor žalbe da je vještakov nalaz nepotpun bez osnova je, budući da nakon saslušanja dr. V.H. koji je tretirao svjedoka M.I. nove elemente svjedokove bolesti koje je liječnik iznio, a što se pripisuje progresiji psihoorganskog sindroma, vještak dr. M.B. je uzeo u obzir, ali prema njegovom mišljenju ti novi elementi nisu doveli u pitanje sposobnost davanja iskaza, te sud prvog stupnja temeljeći svoju presudu na osporenom iskazu svjedoka M.I. nije pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Usvajajući prema tome kao pravilne zaključke na kojima je utemeljena pobijana presuda ovaj sud drugog stupnja ocijenio je, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženike proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ koje im se optužnim aktom stavlja na teret, pa su obje žalbe u tom pogledu neosnovane.

Državni odvjetnik i opt. I.M. žale se i zbog odluke o kazni dok žalba opt. Ž.Š. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prema čl. 382. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Ovaj drugostupanjski sud razmatrajući odluku o kazni zaključio je, da je prvostupanjski sud pravilno imao u vidu svrhu kažnjavanja i da je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i visine kazne, pa da izrečene kazne nisu prestroge niti preblage.

Respektirajući utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, a imajući pritom u vodu i one otežavajuće, pravilno primjenivši i odredbe o ublažavanju kazne prema opt. I.M., sud prvog stupnja prema ocjeni ovog Vrhovnog suda izrekao je adekvatne kazne društvenoj opasnosti djela i opsegu krivnje optuženika, pa će takve kazne uz zakonito uzrečnu sigurnosnu mjeru liječenja od ovisnosti prema opt. Ž.Š. i druge mjere sigurnosti realizirati sve svrhe kažnjavanja predviđene zakonom tako da su sve žalbe u tom pravcu neosnovane.

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, a sve u smislu čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 14. lipnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.