Supreme Court revokes lower court rulings on inheritance dispute and remands case for contract interpretation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appellant's revision and revoked the final judgments of the District and Municipal Courts in Split. The lower courts had dismissed the claim for a verbal will and confirmed the municipality's ownership of real estate based on a 1985 support agreement. The court found the lower courts failed to adequately interpret the support contract regarding the transfer of real estate versus movable property, necessitating a remand for further fact-finding.
Legislator headnote
AI generatedZakon o obveznim odnosima čl. 122.; Zakon o parničnom postupku čl. 394. st. 1.: When a support contract ambiguously defines the transfer of real estate versus movable property, the court must interpret the entire agreement to determine if the parties intended an immediate transfer of title to the support provider or a future inheritance arrangement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2432/1992-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja 1. K.J. pok. I. i 2. K.P. žene J., oboje iz S., . . ., koje zastupa A.M., odvjetnik iz S., protiv tužene Općine Kaštela, radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 24. siječnja 1992.g. br. Gž 3377/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 19. lipnja 1991.g. br. P 915/89, nakon dana 26. siječnja 1993.g.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Okružnog suda u Splitu od 24. siječnja 1992.g. br. Gž 3377/91 i presuda Općinskog suda u Splitu od 19. lipnja 1991.g. br. P 915/89, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Okružnog suda u Splitu od 24. siječnja 1992.g. br. Gž 3377/91 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P 915/89 od 19. lipnja 1991.g. kojom je pod I odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ostaviteljica pok. L.M. pok. L. izjavila svoju posljednju volju usmenom oporukom pred svjedocima u svojoj kući u K. . par dana prije smrti, koja je svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu ostavila u nasljedstvo tužiteljima K.J. i K.P., s tim da je ta usmena oporuka ostaviteljice istinita, zakonita i pravno valjana, te da je dužna tužena naknaditi tužiteljima parnični trošak."
Pod II presude suda prvog stupnja usvojen je protutužbeni zahtjev te utvrđeno da ostavinu iza pok. L.M. iz K. . sačinjavaju slijedeće nekretnine: čest. zem. 1428/3, z.u. 1760, čest. zem. 1836/12, 1836/24 i 1904/3, sve zvane S., posjedovni list
Rev 2432/92
br. 163 k.o. K... te grobnica na mjesnom groblju u K.... Utvrđuje se da ostavinu pok. L.M. sačinjavaju pokretnine: devizna štedna knjižica IKB Split br. 21454905 na iznos od 31.644,07 DEM, štedna knjižica poštanske štedionice B. br. 4-4826216 na iznos od 180.000 (bivših) dinara, a sve sa pripadajućim zakonskim kamatama, predmeti i pokućstva koji se nalaze u stanu ostaviteljice u K..., .... br. .. Pod III prvostepene presude utvrđuje se da Općini Kaštela pripada pravo vlasništva
pokretnina i nekretnina iz toč. 2. tužbenog zahtjeva te je Općina Kaštela ovlaštena zatražiti i postići upis prava vlasništva na navedenim nekretninama uz istodobno brisanje prava vlasništva sa imena ostaviteljice L.M..
Pod IV dužni su tužitelji tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tuženoj na ime parničnog troška iznos od 2.400 HRD.
Protiv citirane pravomoćne presude suda drugog stupnja pravodobno su izjavili reviziju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. i 13., bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 5. i čl. 7. ZPP, kao i čl. 365. st. 3. Zakona o parničnom postupku, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.
Revizija tužitelja je osnovana.
Neosnovano tužitelji prigovaraju u reviziji da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer da je postupak proveden po sucu pojedincu, umjesto vijeću obzirom na veliku vrijednost spora. Naime, tužitelji su očito zaboravili da je između stranaka na ročištu od 27.II.1991.g. sklopljen sporazum da se postupak dalje vodi pred sucem pojedincem, a ne u vijeću.
Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske "Narodne novine" br. 53/91), jer su presude sudova nižeg stupnja nerazumljive i ne sadrže podatke o odlučnim činjenicama za rješenje ovog spora.
Tužitelji su u toku postupka i u žalbi predlagali dokaze na okolnosti u kojima je sastavljena usmena oporuka, ali niži sudovi nisu prihvatili ove prijedloge, već je samo na temelju iskaza tužitelja zaključeno da usmena oporuka ostaviteljice nije pravno valjana jer da nisu postojale iznimne prilike pod kojima je ona sastavljena.
Ovakav zaključak sudova nižeg stupnja nema činjeničnog osnova, pa je presuda suda prvog stupnja u tom dijelu nerazumljiva.
Naime, pogrešan je zaključak općinskog suda, a koji prihvaća i okružni sud, da se zdravstveno stanje pok. L.M. ne može smatrati izuzetnom prilikom u smislu njenog neočekivanog i iznenadnog pojavljivanja, kao što se radilo o stanju koje je bilo prisutno dulje
vrijeme, te da ukoliko je pok. L.M. doista željela sačiniti oporuku, da za to nije bilo stvarne zapreke da se učini u vidu sastavljanja sudske oporuke ili druge pismene oporuke.
Ovakvo stajalište nižih sudova je pogrešno, jer pitanje iznimnih prilika u kojima se može sastaviti valjana usmena oporuka, treba ocjenjivati prema času sastavljanja usmene oporuke, a ne uzimati u obzir kakve su prilike bile prije odlučivanja ostaviteljice da sačini usmenu oporuku.
Sud prvog stupnja nije saslušao svjedoke usmene oporuke, iako je njihovo saslušanje bilo predloženo na odlučnu okolnost kakve su bile prilike i zdravstveno stanje ostaviteljice u vrijeme sastava usmene oporuke.
Potpuno je nejasno i nerazumljivo upućivanje suda da je ostaviteljica mogla sastaviti pismenu oporuku ili oporuku pred sudom u razdoblju koje je bilo prije odluke ostaviteljice da sastavi usmenu oporuku.
Naime, postavlja se pitanje zašto bi ostaviteljica bila dužna sastaviti oporuku nakon što je nastupilo njezino teško bolesno stanje? Kada će ostaviteljica sastaviti oporuku je pitanje njezine volje, pa ako u tom momentu postoje iznimne prilike, kako ih određuje Zakon o nasljeđivanju, onda je ostvaren jedan od osnovnih uvjeta za valjanost usmene oporuke.
Usmena oporuka prestaje važiti kad protekne 30 dana od prestanka iznimnih prilika u kojima je napravljena (čl. 78. st. 2. Zakona o nasljeđivanju).
U konkretnom slučaju sud je trebao utvrditi i ocijeniti da li su u času kad je ostaviteljica odlučila sastaviti usmenu oporuku postojale iznimne prilike koje propisuje Zakon o nasljeđivanju.
Iz navedenih razloga u ponovljenom postupku općinski sud će saslušati svjedoke usmene oporuke i utvrditi kakvo je zdravstveno stanje oporučiteljice bilo u času sastava usmene oporuke i je li ona u takvom stanju, i u to vrijeme kada je odlučila sastaviti usmenu oporuku, mogla sastaviti pismenu oporuku.
Okolnost da je ostaviteljica prije sastava usmene oporuke bila u mogućnosti sastaviti pismenu oporuku, ne utječe na valjanost usmene oporuke ako su u momentu sastava usmene oporuke postojale iznimne prilike.
U odnosu na protutužbeni zahtjev osnovano tužitelju ukazuju da su sudovi nižeg stupnja pogrešno tumačili odredbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18.XII.1985.g., te da su pogrešno zaključili da sve one nekretnine i pokretnine koje nisu taksativno nabrojene u tom ugovoru spadaju u ostavinsku imovinu pok. ostaviteljice.
Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju, ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u
nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora ili određenog dijela tih stvari čija je predaja davaocu uzdržavanja odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju).
Pod nepokretnim stvarima podrazumijevaju se i one pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su poljoprivredne sprave, alat i stoka (st. 2. istog članka).
Ovim ugovorom mogu biti obuhvaćene i druge pokretne stvari primatelja uzdržavanja, ali je zato potrebno da u ugovoru budu navedene (st. 3. čl. 122. navedenog zakona).
Ugovor 18. prosinca 1985.g., koji ugovorne stranke nazivaju ugovor o doživotnom uzdržavanju, samo u pogledu pokretnina predstavlja ugovor o doživotnom uzdržavanju u smislu citiranog zakonskog propisa, dok je u pogledu nekretnina ugovor na koji se primjenjuju načela općeg imovinskog prava, budući da su stranke ugovorile da vlasništvo nekretnina odmah po sklapanju ugovora prelazi na davaoca uzdržavanja.
Pod toč. IV ugovora navedeno je da primalac uzdržavanja ostavlja u nasljedstvo sve pokretnine koje su njeno vlasništvo, izričito i bez ograničenja, a u pogledu nekretnina pod toč. II ugovora stranke pretpostavljaju da je L.M. stvarni zemljišno-knjižni vlasnik i posjednik nekretnina koje se tu spominju, pa se te nekretnine ostavljaju odmah u vlasništvo davaocu uzdržavanja.
Tumačenjem sadržaja cjelokupnog ugovora valja zaključiti da stranke u času sklapanja tog ugovora nisu bile sigurne koje zemljišno-knjižne oznake nose nekretnine koje su vlasništvo primaoca uzdržavanja, pa su samo za neke nekretnine navedene zemljišno-knjižne oznake.
To je vidljivo iz sadržaja ugovora gdje se u početku stava II navodi: "ugovorne stranke složne pretpostavljaju da je L.M. stvarni i zemljišno-knjižni vlasnik i posjednik nekretnina upisanih u ...".
U toku postupka je ostalo nerazjašnjeno pitanje da li su time stranke izrazile volju da u vlasništvo davaoca uzdržavanja prelazi sva nepokretna imovina primateljice uzdržavanja.
Isto tako iz ugovora je vidljivo da je volja stranaka bila da davaoci uzdržavanja naslijede sve pokretnine, pa je tumačenjem sadržaja ugovora trebalo ocijeniti da li su odredbe ugovora dovoljno određene, odnosno odredive, da bi se moglo zaključiti da se sve nekretnine vlasništvo primateljice uzdržavanja daju u vlasništvo odmah davaocima uzdržavanja, a sve njene pokretnine da prelaze u vlasništvo davaoca uzdržavanja nakon smrti primateljice uzdržavanja.
Iz navedenih razloga sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku ocijeniti sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18.XII.1985.g. te utvrditi je li nakon izvršenja tog ugovora preostala još neka imovina primateljice uzdržavanja koja bi mogla predstavljati
njezinu ostavinsku imovinu na koju bi se mogle odnositi odredbe usmene oporuke, pod uvjetom da sud utvrdi da je usmena oporuka pravno valjana.
Dakle, ostvareni su razlozi koje navode tužitelji, pa je temeljem čl. 394. st. 1. Zakona o parničnom postupku valjalo ukinuti nižestepene presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.
U Zagrebu, 26. siječnja 1993.g.
Predsjednik vijeća:
Ilija Čuljat, v.r.