I Kž-379/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-379/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. G. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. travnja 2000., br. K-5/00, u sjednici održanoj dana 28. svibnja 2002., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci dijela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. G.Đ. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 129/00 od 22. prosinca 2000.), pa se na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 01. veljače do 04. svibnja 2000. godine.

II. Žalba opt. G.Đ. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G.Đ., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, opisanog u izreci te presude, za koje je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

Ujedno je prema optuženiku primijenjena sigurnosna mjera iz čl. 76. st. 1. KZ – obaveznog liječenja od ovisnosti, koja će trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, te sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. st. 1. u svezi sa čl. 173. st. 7. KZ – opojne droge amfetamina u količini 4,08 gr i marihuane u količini od 93,14 gr.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da ga se proglasi krivim i osudi za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Vraćajući spise nakon razgledanja u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na činjenično stanje između utvrđenja prvostupanjskog suda i navoda u žalbi optuženika nije prijeporno da je optuženik u vrijeme i pod okolnostima opisanim u izreci te presude u dva navrata kupio opojnu drogu amfetamin i marihuanu, koja je pretragom njegove kuće pronađena i privremeno oduzeta. Sporno je je li je optuženik tu drogu kupio i držao ne samo za vlastito korištenje, već dijelom i za daljnju preprodaju, kako smatra utvrđenim prvostupanjski sud, ili je drogu kupio i držao isključivo za svoje potrebe kako se optuženik branio tijekom postupka, ponavljajući takvu obranu i u žalbi.

Razmotrivši izložena, oprečna stajališta u žalbi optuženika i pobijanoj prvostupanjskoj presudi, ovaj sud je našao da navodima svoje žalbe optuženik ni najmanje nije doveo uspješno u sumnju pobijano utvrđenje prvostupanjskog suda, prema kome je optuženik opojnu drogu marihuana kupio dijelom za vlastito korištenje ali i za daljnju preprodaju, dok je opojnu drogu tipa amfetamin kupio isključio radi daljnje preprodaje, kako bi na taj način namaknuo potrebna sredstva za kupovinu droge za vlastite potrebe.

Naime, suprotno stajalištu izraženom u žalbi optuženika, prema kome dokazi na koje se poziva prvostupanjski sud ne predstavljaju zatvoreni krug indicija koje osnovano ukazuju da je optuženik kupio opojnu drogu s namjernom daljnje preprodaje i time počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, uz neprijeporne činjenice i okolnosti koje se ni žalbom ne dovode u sumnju, naveo je čitav niz i

čvrsto povezane

drugih činjenica, utvrđenih na temelju posrednih dokaza, koje su međusobno

i logički se dopunjuju da upućuju na jedino mogući zaključak, koji ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, tj. da je optuženik, na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude, počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim.

Takav zaključak prvostupanjski sud s pravom je utemeljio na kritičkoj analizi optuženikove obrane, posebno imajući u vidu da imovinske prilike optuženika i njegove obitelji objektivno isključuju bilo kakvu mogućnost da je optuženik opojnu drogu u količini koja je kod njega pronađena kupio samo za zadovoljavanje svojih ovisničkih potreba, te konačno da je kod njega pronađena i opojna droga amfetamin u četiri termički zatvorena PVC paketića, iako sam optuženik kao i svjedok Živković potvrđuje da optuženik uživa opojnu drogu marihuanu.

Stoga, unatoč nepostojanju neposrednih dokaza da je optuženik prodavao opojnu drogu drugim osobama, uz navedene okolnosti već sama činjenica da je kod optuženika pronađena relativno velika količina opojne droge, u ovom slučaju samo za sebe upućuje za zaključak da je opojna droga, pronađena i oduzeta od optuženika, bila namijenjena prodaji. Usvajajući, prema tome, razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, te se stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje kao neosnovana.

Žalitelj smatra da je optuženikovo djelo pogrešno pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 173. st.2. KZ, umjesto kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, jer da izvedenim dokazima nije isključena optuženikova obrana da opojnu drogu koja je kod njega pronađena nije namjeravao dalje preprodavati.

Međutim, ovakvim navodima žalitelj u stvari ističe prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer sud na ono činjenično stanje koje je utvrdio nije pogrešno primijenio kazneni zakon, a niti to žalitelj tvrdi. Ne može se, naime, isticati kao povreda kaznenog zakona kad žalitelj smatra da je prema njegovoj, subjektivnoj ocjeni dokaznog materijalna, trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, povoljnije za optuženika, što bi onda opravdavalo i blažu, odnosno drugačiju pravnu kvalifikaciju optuženikova djela.

Stoga nije osnovana žalba optuženika ni zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim, kako je u međuvremenu, nakon izricanja prvostupanjske presude došlo do izmjene kaznenog zakona, trebalo je po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ preinačiti pobijanu presudu i optuženikovo djelo pravno označiti po čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) i po tom blažem propisu mu izreći kaznu za počinjeno kazneno djelo, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Postupajući na taj način, ovaj Vrhovni sud je našao da i unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg zakona, nije potrebno optuženiku izreći blažu kaznu od one koju mu je izrekao prvostupanjski sud, jer su pravilno utvrđene sve okolnosti koje u smislu čl. 56. KZ utječu na odmjeravanje kazne, a koja kazna je u ovom slučaju primjerena stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegova djela i svrsi kažnjavanja.

Sigurnosna mjera iz čl. 76. KZ izrečena je u svemu u smislu citirane odredbe.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. svibnja 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Hajrija Novoselec, v. r.