Croatian Supreme Court dismisses appeals in a drug possession case, upholding the first-instance conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by both the prosecutor and the defendant against a first-instance judgment convicting the defendant of drug possession. The defendant argued the sentence was too harsh given the small amount of marijuana found, while the prosecutor contended the first instance underestimated aggravating circumstances and failed to value prior offenses. The court ruled that the lower court correctly assessed all mitigating and aggravating factors, properly applied the law regarding combined punishments, and thus the conviction and sentence were lawful.
Legislator headnote
AI generatedčl. 360. st. 2. ZKP/93.; čl. 387. ZKP/93.; The court of appeal must reject appeals if the first-instance court correctly established facts and applied the law, and no procedural violations occurred.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-222/1997-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 8. travnja 1997. godine, br. K-221/97., u sjednici održanoj dana 2. prosinca 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. T.Š. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, činjenično opisano u izreci te presude, pa mu je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredaba o ublažvanju kazne iz čl. 38. st. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, kao utvrđena uzeta mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen presudom Županijskog suda u Zadru od 17. listopada 1998. godine, br. K-12/95. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 1996. godine, br. Kž-922/95., pa je T.Š. primjenom propisa o stjecaju iz čl. 43. i 44. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.
Po čl. 196. st. 7. OKZRH od optuženika je oduzeta opojna droga marihuana u količini od 5,14 grama, a po čl. 90. st. 1. ZKP/93. optuženik je obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja V.M., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji, a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili da se preinači o odluci o kazni i izrekne uvjetna osuda ili blaža sankcija.
Državni odvjetnik je uložio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci kojom je utvrđena kazna za ovo kazneno djelo, te da se optuženiku izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93. državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 14. srpnja 1997. godine, br. Ktž-549/97. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda.
Žalbe nisu osnovane.
Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbama, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).
Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to na način da zapravo samo sadržajno ponavlja obranu optuženika iz istrage (kada optuženik priznaje učin djela, ostvaren na način opisan u činjeničnom opisu) i glavne rasprave (kada poriče da bi zasadio tri sjemenke marihuane, već tvrdi da je marihuanu kupio od nekog čovjeka), te uz to prigovara ocjeni dokaza koje je sud izveo kao i njegovom zaključku o postojanju krivnje na strani optuženika za predmetno krivično djelo. Suprotno stajalištu žalitelja, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, uključujući i one koje žalitelj pobija, sve to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i u smislu čl. 337. st. 2. ZKP/93. ocijenio, za što je sve u pobijanoj presudi iznio valjane razloge koje i ovaj sud drugog stupnja prihvaća, pa žalitelja najprije upučuje na iste razloge, smatrajući da ih nije potrebno ponavljati, a samo radi ocjene žalbenih navoda, te na razloge pobijane presude iznosi još i razloge kako slijedi (čl. 378. st. 1. ZKP/93.).
Najprije valja razmotriti žalbeni prigovor koji se odnosi na obranu optuženika, koji je dao u tijeku istrage (14. rujna 1994. godine) i na glavnoj raspravi (10. listopada 1995. godine), sud prvog stupnja poklanja vjeru u obranu iznijetu u tijeku istražnog postupka, no, žalitelj smatra da se ova obrana nije mogla prihvatiti jer ju je optuženik dao pod pritiskom radnika policije, tako da se ona ne bi mogla koristiti pri donošenju presude.
Suprotno stajalištu žalitelja sud prvog stupnja pravilno je zaključio, kada je prihvatio obranu optuženika koju je dao u tijeku istrage i u kojoj je detaljno opisao na koji način je zasadio tri sjemenke marihuane, vodi o njima brigu, pazio ih i zalijevo dok nisu narasle do visine od 40 - 50 cm, a zatim je sa njih ubrao lišće koje je u sobi osušio i sakrio pod madrac gdje je policija marihuanu i pronašla. Jednako tako prvostupanjski sud pravilno je iznio razloge zašto ne prihvaća obranu optuženika s glavne rasprave u kojoj on navodi da biljke indijske konoplje nije zasadio, već da ih je kupio od njemu nepoznatog čovjeka, a koje sve razloge prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, na što upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.
Žalitelj nadalje navodi da nema dokaza da je obrana koju optuženik iznio u istrazi točna, jer u tijeku postupka nije utvrđeno da se o sadnji uistinu radilo, vrijeme naznačene vegetacije, rasta biljke je kratka, pronađena količina ubrana sa tri stabljike je malo, a u vrtu nisu zatečene stabljike marihuane niti njeni ostaci, što bi po mišljenju žalitelja, trebalo biti pronađeno da je optuženik uistinu marihuanu zasadio kako to u istrazi opisuje.
Ovakove tvrdnje žalitelja nisu prihvatljive. Samo je po sebi razumljivo da je optuženik bio svjestan da se bavi djelatnošću koja je nedopuštena, pa nije za očekivati da bi nakon branja listova u vrtu ostavio kao dokaze ostatke stabljike, što se tiče vremena vegetacije optuženik je naveo da je stabljike zasadio negdje u proljeće, neprecizirajući kada, a ubrao ih je već nakon što su narasle 40 - 50 cm, što objašnjava kratkoću vremena vegetacije s jedne strane, a i činjenicu da je pronađeno svega oko 5 grama marihuane s druge strane, a što je ujedno i odgovor žalitelju zašto je sa tri stabljike pronađena tako mala količina (za oko pet cigareta).
Razmotrivši navedeno, ovaj drugostupanjski sud je našao da optuženik argumentacijom u svojoj žalbi nije uspješno doveo u sumnju drugačije utvrđenje prvostupanjskog suda tj. da je dokazano da je optuženik počinio krivično djelo za koje je osuđen.
Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim za krivično djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, te se stoga žalba optuženika u tome dijelu ukazuje neosnovanom.
Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni
Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni smatrajući da je izrečena kazna prestroga, te nabrajajući olakotne okolnosti koje mu je cijenio sud prvog stupnja, navodeći da se radi o neznatnoj količini marihuane dostatnoj za svega pet cigareta, koja mu je oduzeta, dosadašnju neosuđivanost, bolest i mladost, a što po prvostupanjskom sudu nije u dovoljnoj mjeri valorizirano na pravni način, te da mu izrečena kazna prestroga.
Suprotno takvim tvrdnjama optuženika, državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, te nije u dovoljnoj mjeri cijenio otežavajuće okolnosti na strani optuženika, činjenicu da je optuženik u međuvremenu ponovno došao u sukob s zakonom i to ponovno u oblasti zlouporabe opojnih droga, jer je osuđen nepravomoćnom presudom, zbog posjedovanja heroina na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca.
Neosnovane su žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Naime, sud prvog stupnja je optuženiku kod odmjeravanja kazne u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, pravilno je primijenio odredbe o ublažvanju kazne kada je optuženiku za počinjeno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, uzeo mu kao utvrđenu kaznu zatovra u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, koja mu je izrečena po Županijskom sudu u Zadru u predmetu br. K-12/95., te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, kojom kaznom će se i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja krivičnih sankcija.
S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93., trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. prosinca 1998.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.