Us-6385/2004-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-6385/2004-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Rostaš-Beroš kao predsjednice vijeća, Jasminke Jenjić i mr. sc. Mirjane Juričić kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja E. d.o.o. iz Z., zastupan po V. P., odvjetnici u Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-413-01/03-

01/1146, ur. broj: 513-04/04-02 od 17. lipnja 2004., u predmetu utvrđivanja carinske vrijednosti, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2008.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-413-01/03-01/1146, ur. broj: 513-04/04-02 od 17. lipnja 2004.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Carinarnice Z., CI J., klasa: UP/I-413-01/03-03/3302, ur. broj: 513-02-41-11-02-3 od 5. studenog 2003., kojim je utvrđena carinska vrijednost robe u ukupnom iznosu od 196.875,00 kn, prema članku 32. i 33. Carinskog zakona, s obzirom da nije prihvaćena deklarirana vrijednost kao transakcijska vrijednost.

Tužitelj, u pravodobno podnesenoj tužbi, osporava zakonitost navedenog rješenja iz svih razloga utvrđenih odredbom članka 10., stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/92).

Tužitelj u tužbi navodi da je u postupku utvrđivanja carinske vrijednosti uvezene robe utvrđena znatno veća vrijednost od deklarirane, da je priložio urednu deklaraciju i fakturu sa stvarno plaćenom cijenom sukladno članku 31. stavku 1. Carinskog zakona.

Carinarnica je utvrdila carinsku vrijednost robe primjenom članka 33. Carinskog zakona a da nije obrazložila temeljem čega izvodi zaključak o nerealnoj cijeni deklariranoj na uvoznim ispravaka, koje su u cijelosti odgovarajuće priloženoj fakturi i dokazima o njenom plaćanju.

Isprave temeljem kojih je tuženi došao do zaključka o nerealnoj cijeni s obzirom na cijenu slične robe uvezene u skoro isto vrijeme po JCD br. 42491 od 9. travnja 2003. i JCD 128305 od 2. listopada 2003. uvoznika tvrtke S. P. nisu valjan temelj za određivanje carinske vrijednosti uvezene robe . To iz razloga što roba po njima uvezena iz Europske unije nije slična po kvaliteti robi po tužitelju uvezenoj. Osim toga, tužiteljeva robe je uvezena izravno iz Kine pa je cijena samim tim povoljnija jer je roba uvezena u Europsku uniju u okviru određenih nametnutih kvota skuplja zbog plaćanja naknada prije ulaska u Europu, a konkretna roba je i t. zv. „brand name“ roba a ne „ no name „ roba koju je tužitelj uvezao, što znači da nije iste ili približne kvalitete jer nije zaštićena kao usporedna roba.

Sve te razlike pomno su iznesene u žalbenom postupku uz iste priloge koje tužitelj ponovo dostavlja uz tužbu, pa nalazi da je osporeno rješenje nedostatno obrazloženo pa time ističe počinjene povrede postupka iz članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 103/96- Odluka Ustavnog suda)

Na osnovi izloženog, tužitelj nalazi da je povrijeđen zakon na njegovu štetu te predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

U odgovoru na tužbu, prilažući spise predmeta, tuženo tijelo u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba je osnovana.

Imajući u vidu stanje spisa predmeta i odgovarajuće odredbe Carinskog zakona, Sud nalazi da se za sada na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i uz obrazloženje kako je dano u razlozima osporenog akta, ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog propisa.

Iz spisa predmeta proizlazi da je Carinarnica sukladno članku 33. u vezi članka 32. Carinskog zakona ( „Narodne novine“, broj: 78/99 do 47/03) utvrdila carinsku vrijednost robe – pamučnih majica, uvezene po jedinstvenoj carinskoj deklaraciji broj 41114/640/128319 od 2. listopada 2003. Carinske ispostave J. Carinarnice Z., u iznosu od 196.875,00 kn, s obzirom da nije prihvaćena deklarirana vrijednost u iznosu od 141.711,00 kn kao transakcijska vrijednost, a temeljem fakturne vrijednosti robe od 21.000,00 USD.

Tužitelj je doista priložio carinsku deklaraciju i fakturu kako to tvrdi u tužbi, međutim, carinarnica nije, provjeravajući u smislu članka 80. Carinskog zakona isprave priložene uz deklaraciju i fizičkim pregledom robe, prihvatila deklariranu vrijednost robe našavši da ista ne predstavlja stvarno plaćenu cijenu. Dakle, Carinarnica je posumnjala da cijena deklarirana kao plaćena za tu robu ne odgovara odredbama Carinskog zakona o ugovorenoj cijeni. Stoga je zatražila dodatna pojašnjenja, u smislu članka 44. stavka 1. Carinskog zakona i članka 55. Uredbe za provedbu Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 144/99, 48/00, 49/00 i 70/00). Naime, odredbama članaka 31. do 38. Carinskog zakona propisan je način utvrđivanja carinske vrijednosti robe. Dakle, člankom 31. Carinskog zakona propisano je da je carinska vrijednost uvezene robe njezina transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u Republiku Hrvatsku, usklađena prema odredbama članka 38. istog Zakona. U pravilu se u carinskom postupku za carinsku vrijednost robe i primjenjuje njezina transakcijska vrijednost.

Ukoliko se carinska vrijednost robe ne može utvrditi na temelju transakcijske vrijednosti, ona će se utvrditi korištenjem jedne od ostalih metoda propisanih u odgovarajućim odredbama Zakona, a to je metodom transakcijske vrijednosti istovjetne robe ( članak 32.), transakcijske vrijednosti slične robe ( članak 33. CZ), deduktivnom odnosno izvedenom vrijednošću (članak 35. CZ), izračunatom metodom (članak 36 CZ) ili alternativnom metodom, dakle prema članku 37. Carinskog zakona.

Prema definiciji članka 30. Carinskog zakona, "istovjetna roba" označuje robu koja je u potpunosti ista, uključujući njezina fizička svojstva, kakvoću i ugled. Manje razlike u izgledu ne izuzimaju robu koja se po svemu drugome uklapa u određenje istovjetne robe.

"Slična roba" označuje robu koja premda nije u potpunosti ista, ipak ima slična svojstva i slične sastavne tvari, što omogućuje izvršavanje istih funkcija i komercijalnu zamjenjivost. Kod utvrđivanja sličnosti između roba upotrebljava se između ostalog kakvoća roba, njihov ugled i postojanje zaštićenog znaka.

Isti članak 30. Zakona sadrži napomenu u tumačenju pojmova prema kojoj izrazi "istovjetna roba“ i "slična roba" iz stavka 1. toga članka ne obuhvaćaju robe koje sadrže ili odražavaju inženjerijske usluge, razvoj, umjetnički rad, oblik, planove i skice za koje nisu izvršena usklađenja prema članku 38. stavku 1. pod b) točka 4. ovoga Zakona, jer su ti poslovi obavljeni u zemlji uvoza.

Prema spisima predmeta proizlazi da ni rješenjem prvog stupnja a ni osporenim, donesenim u povodu uložene žalbe, nije obrazložena primjena metode iz članka 33. Carinskog zakona, kada je tužitelj tijekom upravnog postupka ukazivao, što u tužbi ponavlja, da usporedna roba zbog načina formiranja nabavne cijene kao i zbog kvalitete, kroja, a posebno zaštićenog znaka ne može biti osnova za usporedbu.

Tužitelj je na te okolnosti priložio brojne dokaze koje tuženi nije ni pokušao ocijeniti odlučujući o uloženoj žalbi, pa se po ocjeni suda ostvaruje povreda postupka jer razlozi osporenog akta ne udovoljavaju zahtjevima odredbe članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. Istovremeno, nisu ocijenjeni svi navode žalbe pa se nalazi počinjenom i povreda odredbe članka 245. stavka 2. istog Zakona, što je sve razlog za uvažavanje tužbe u smislu odredbe članka 39. stavka 2. („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/92).

U postupku u povodu ove presude tuženo će tijelo, ponovo odlučujući o žalbi tužitelja, odgovoriti na sve žalbene navode i ocijeniti sve priložene dokaze, te nakon toga donijeti novo, na zakonu zasnovano i potpuno obrazloženo rješenje.

U Zagrebu 17. siječnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Srđan Papić, v.r.

Lidija Rostaš Beroš, v.r.