Revt-94/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-94/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, tužitelja L. B. iz Z., zastupanog po M. Č., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. - E. R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. studenog 2001. godine broj VIII Pž-3472/01-2, kojom je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci od 19. kolovoza 1994. godine broj IV P-1731/93-5, u sjednici održanoj dana 15. listopada 2002. godine

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja Trgovačkog suda u Rijeci, kojim je riješeno da se predmetna tužba smatra povučenom, te je isto rješenje potvrđeno.

Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj bez određenog naznačavanja revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.) zbog kojih se revizija može izjaviti, s prijedlogom da pobijano rješenje bude ukinuto i da predmet bude vraćen na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmetno rješenje, kojim je odlučeno da se tužba smatra povučenom, doneseno je temeljem odredbe iz čl. 109. st. 4. ZPP, kojom je određeno da će se smatrati povučenim podnesak koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati ako njegov podnositelj nakon što mu ga je sud vratio radi ispravka ili dopune, u roku koji je odredio sud podnesak ne vrati sudu.

U predmetnoj tužbi, koja je podnesena po punomoćniku tužitelja M.Č., odvjetniku u Z., navedena je adresa tog punomoćnika, kao i adresa tužitelja. Međutim, kako zbog promjene adrese punomoćnika tužitelja, o kojoj on nije obavijestio sud, istome nije mogla biti izvršena dostava poziva za ročište, sud je osnovano, temeljem odredbe iz čl. 145. st. 4. ZPP, dostavu pokušao obaviti osobno tužitelju. No, kako niti ta dostava nije mogla biti izvršena, jer je i tužitelj promijenio adresu stanovanja, sud je temeljem odredbe iz čl. 145. st. 2. ZPP pravilno odredio da se dostava tužitelju obavlja putem oglasne ploče suda i temeljem odredbe iz čl. 109. st. 1. ZPP tim putem pozvao tužitelja da u roku 15 dana otkloni nedostatak tužbe i dostavi sudu svoju sadašnju adresu.

Kako tom traženju tužitelj nije udovoljio, rješenje o povlačenju tužbe doneseno je uz pravilnu primjenu odredbe iz čl. 109. st. 4. ZPP.

U reviziji se ne ukazuje niti jedna odredba ZPP-a koja bi bila povrijeđena donošenjem pobijanog rješenja, već se samo navodi da "kako je sud prvog stupnja znao za adresu punomoćnika tužitelja, a poziv za ročište punomoćniku nije uputio na znanu mu adresu, smatramo da je time povrijeđen zakon, te su se ispunili zakonski razlozi za ulaganje revizije."

Tvrdnju da je sud znao za adresu punomoćnika tužitelja tužitelj je isticao i u žalbi, navodeći uz to da je ta adresa "iako ne u tužbi, naznačena u 'Sudskom priručniku', koji je svakodnevno na sudskom stolu, pa i analognom primjenom čl. 148. ZPP, unatoč promjeni adrese punomoćnika tužitelja, mogao poziv za ročište uputiti na novu adresu."

U slučaju promjene adrese punomoćnika stranke, sud nije dužan utvrđivati novu adresu punomoćnika, već se tada primjenjuje odredba iz čl. 145. st. 4. ZPP, a ne odredba iz čl. 148. ZPP.

Sukladno potonjoj odredbi, u slučaju ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke.

Dakle, sud je dužan nastojati dobiti podatke o adresi osobe kojoj pismeno treba dostaviti samo onda ako stranka ne može sama saznati tu adresu, a o takvom slučaju se ovdje ne radi.

Iz izloženog proizlazi da je pobijano rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba parničnog postupka, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP, za koju se može zaključiti da je opisno istaknuta, pa kako nisu ostvareni niti revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava na koje, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 393. u svezi s odredbom iz čl. 400. st. 4. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 15. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.