P-3693/2024-11 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-3693/2024-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 10. lipnja 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja, ZC, odvjetničke vježbenice, te zamjenika punomoćnika tuženika, GC, odvjetničkog vježbenika, 4. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3./treće/NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 056-50-4334722 od 27. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 platiti tužitelju RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] iznos od 414,57 EUR sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eur sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je 27. kolovoza 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 056-50-4334722 kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.187,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te da je čl. 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se u slučaju odobrenja kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti istu da bi mogao dobiti traženi kredit, te da mu je tako s osnove tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 414,57 EUR (3,30% od iznosa kredita). Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Navodi da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik nije prethodno upoznao tužiteljicu sa sadržajem te odredbe, već da je tužiteljici bilo ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Ističe i da tuženik nije prezentirao tužiteljici koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.

Tužiteljica smatra da jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ako treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj traži utvrditi ništetnost čl. 3. ugovorne odredbe u dijelu naknade za obradu kredita 3,30%, te naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknade za obradu kredita u iznosu od 414,57 EUR, sa zateznim kamatama od 30. kolovoza 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužiteljice te ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, te da je obveza tužitelja koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih joj kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da je i dopušteno provođenja testa poštenosti da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava osnovu tužbenog zahtjeva kao i činjenicu da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, broj: 056-50- 4334722 od 27. kolovoza 2007. (list 5-8 spisa), ponudu Pupek d.o.o. od 22.8.2007. (list 10 spisa) potvrdu o otplaćenom kreditu od 20.12.2023. (list 12 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu održanom 10. lipnja 2025. (list 41-42 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 056-50-4334722 od 27. kolovoza 2007., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 21.187,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,49% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju ugovoreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za iznos naknade u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 3.123,58 kn/414,57 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 96. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 96. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je je želio kupiti vozilo putem kredita o da je isto odabrao u auto kući Pupek d.o.o. u Jankomiru gdje ga je prodavač uputio na banku tuženika radi kredita za kupnju vozila.

Službenik banke mu je predložio da uzme kredit s valutom CHF jer da je to najpovoljniji kredit, a i tužitelju su bili prihvatljivi iznosi otplate kredita prema otplatnom planu kojeg su mu u banci pokazali, odnosno rata otplate kredita i kamatna stopa koja je tada bila ugovorena. Da će morati platiti i trošak obrade kredita saznao je prilikom čitanja ugovora, prije potpisivanja istog. Nitko prije sastavljanja Ugovora u banci nije ga upozorio da će biti dužan platiti i taj trošak. Pitao je radi čega mora platiti taj trošak i u banci mu je odgovoreno da je taj trošak uobičajeno sastavni dio ugovora i da se on mora platiti. Budući da je već bio dogovorio kupnju vozila u autosalonu, potpisao je Ugovor i s tim troškom na koji on nije mogao utjecati, kao ni na ostale odredbe Ugovora. Misli da je trošak naplaćen na način da je za isti umanjen iznos kredita odnosno manje je uplaćeno auto salonu za kupnju vozila od iznosa na koji je kredit odobren.

Vozilo je kupio i koristio isključivo za osobne potrebe i nije u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

17. Budući da iz iskaza tužitelja, elektrotehničara po zanimanju, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 96. ZZP, smatra da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, a niti je bila odrediva.

18. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

20. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 3.123,58 kn/414,57 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 30. kolovoza 2007. do isplate, s obzirom da iz potvrde tuženika od 20. prosinca 2023. (list 12 spisa) proizlazi da je predmetnu naknadu u iznosu od 3.123,58 kn/414,57 eur tuženik naplatio 29. kolovoza 2007.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

25. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.579,40 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva.

26. Budući da naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi tuženik nije prigovarao, a niti sud nije smatrao potrebnim provjeravati točnost te naznačene vrijednosti predmeta spora, to je sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 4. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

27. Pritom valja istaknuti i da su obje stranke postupka zatražile parnični trošak prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora 1.579,40 eur.

28. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku-odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 24.2.2025. i 10.6.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav podneska od 8.1.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 4. srpnja 2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900 eur, uvećano za 25% PDV 225,00 eur i trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur i pristojbe na presudu 53,09 eur ili ukupno 1.231,18 eur.

29. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,18 eur, iako je plaćena nakon 20. svibnja 2023. kada su stupile na snagu izmijenjene odredbe čl. 11. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 53/23), kao i zatraženi trošak pristojbe na presudu. To iz razloga što iako je u konkretnom slučaju tužitelj potrošač, nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa za koji prema odredbi čl.11. st.1. t. 20. ZSP/18 tužitelji kao potrošači ne bi bio u obvezi platiti sudske pristojbe

30. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 4. srpnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika