Rev-x-174/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 174/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz R., koju zastupaju punomoćnici iz ZOU S. P., G. G., V. D., V. V., M. K. i I. B. P., odvjetnicima u Z. i R., protiv tuženice G. J. iz V., koju zastupa Odvjetničko društvo K., K. i partneri j.t.d. iz R., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4238/2014-2 od 19. listopada 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2221/13 od 15. travnja 2014., u sjednici održanoj 26. studenog 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da ne postoji usmena oporuka ostavitelja pok. I. J. dana pred svjedocima M. K. i P. K. kojim je ostavitelj svojim jedinim nasljednikom imenovao tuženicu G. J.

U točki II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 29.315,50 kn.

Presudom suda drugog stupnja odlučeno je:

„I. Uvaženjem žalbe tuženice p r e i n a č u j e se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2221/2013 od 15. travnja 2014. godine u točki I. i II. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da ne postoji usmena oporuka ostavitelja pok. I. J. dana pred svjedocima M. K.2 i P. K., kojom ostavitelj svojim jedinim nasljednikom je imenovao tuženicu G. J.

2. Tuženica je dužna naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 29.315,50 kn, u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 16.403,50 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.“

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se prvostupanjsku presudu potvrdi.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je reviziju tužiteljice razmotrio kao redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da iz obrazloženja presude suda drugog stupnja proizlazi da je sud drugoga stupnja pobijanu drugostupanjsku presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Premda tužiteljica revizijom pobija presudu zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja suda drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nepostojanja usmene oporuke ostavitelja pok. I. J. izjavljene pred svjedocima M. K.2 i P. K., kojom je ostavitelj svojim jedinim nasljednikom imenovao tuženicu.

U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica rješenjem Općinskog suda u Rijeci O-2014/02 od 27. siječnja 2004. upućena na parnicu protiv tuženice, radi utvrđenja da ne postoji usmena oporuka pok. I. J. pred svjedocima M. i P. K.,

- da je navedeno rješenje u ostavinskom postupku doneseno nakon što je tuženica u tom postupku iznijela tvrdnju da je ostavitelj sačinio usmenu oporuku pred svjedocima,

- da se pok. I. J., ... dan prije nastupa činjenice smrti, uputio kamionom kod P. K. radi obavljanja određenog posla,

- da je dolaskom kod obitelji K. izvan njihove obiteljske kuće istome pozlilo zbog čega je odvezen u bolnicu kolima Hitne pomoći, da je isti hospitaliziran u KBC R., gdje je već sljedećeg dana preminuo,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka D. Š. G., specijaliste neurologa i psihijatra proizlazi da je I. J. u 72. godini života doživio akutno moždano krvarenje koje je neposredno po dolasku u hitni trakt KBC R. dokazano snimanjem CT mozga, da je nad pacijentom primijenjena antiedematozna terapija i da je tijekom noći došlo do naglog pogoršanja postojećeg zdravstvenog stanja te je sljedećeg jutra uslijedio smrtni egzitus,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u trenutku krvarenja hipotetski još nije došlo do prodora krvi u moždane komore iz razloga jakog akutnog edema koji ima za posljedicu gubitak svijesti do cerebralne kome, pa je zaključak istog da u kratkom vremenskom razdoblju od svega nekoliko minuta svijest ostavitelja nije bila kvalitativno ni kvantitativno poremećena odnosno da je bio priseban i svjestan svojih riječi,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je do prodora krvi u mozak došlo postepeno, da ostavitelj nije trenutno izgubio svijest, da je svjestan svojih postupaka, da je liječnik hitne medicinske pomoći utvrdio da je I. J. slijedio naredbe, što znači da ih je razumio, da je prethodno u trenutku kad mu je pozlilo uspio zaustaviti kamion i reći da mu je loše,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u trenutku nastanka moždanog krvarenja ostavitelj imao osjećaj opće lošeg stanja sa predosjećajem gubitka svijesti i smrti, a koji osjećaj je rezultirao „smrtnim strahom“,

- da su svjedoci M. i P. K. u ostavinskom postupku različito kazivali ne samo o sadržaju kazivanja pok. I. J., tako da je P. K. rekao da isti nije izričito naveo da sve ostavlja G., dok je M. K.2 rekla da je izričito naveo da sve ostavlja G., već su različito govorili o cjelokupnoj situaciji, pa je tako P. K. rekao da je I. J. to kazivao sjedeći na stolici, dok je M. K.2 rekla da je isto kazivao stojeći dok ga je P. K. pridržavao,

- da su P. i M. K.2 saslušani tijekom parničnog postupka također različito kazivali, pa je tako P. K. rekao da je M. K.2 pozvao da donese sok, a zatim da je pozvao da donese čašu vode, da je P. K. iskazao da je pomogao I. J. da izađe iz kabine kamiona nakon čega je isti iskazao posljednju volju, dok je M. K. izričita u tvrdnji da je posljednju volju iskazao dok je sjedio u kabini, da su svjedoci različito govorili o osobama koje su bile prisutne na licu mjesta i to jednom ističući da je bio prisutan sin svjedoka koji je pozvao pomoć, a drugi put da nije bio prisutan nitko,

- da je pok. I. J. pred navedenim svjedocima u dvorištu kuće rekao „ja ren, sve ostavljam njoj“ i pritom zazivao ime svoje supruge G.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su postojale izuzetne prilike koje su dopuštale sastav usmene oporuke pred svjedocima jer se uistinu sada pok. I. J. objektivno nalazio u životnoj situaciji kada je mogao shvatiti značaj i težinu iste.

Međutim, prema utvrđenju suda prvog stupnja pok. I. J. kritičnog dana nije dao usmenu oporuku pred svjedocima. Prema ocjeni suda prvog stupnja svjedoci P. i M. K.2 su nepouzdani svjedoci s obzirom na različitost njihovog kazivanja o odlučnim činjenicama kao što je izjava pok. I. J. koja bi se imala smatrati usmenom oporukom.

Naime, sud prvog stupnja smatra nelogičnim i neživotnim da bi tuženica saznavši dvadeset dana nakon smrti supruga za postojanje usmene oporuke, tek na održanom ročištu u ostavinskom predmetu 27. srpnja 2003. izjavila saznanje o postojanju usmene oporuke.

Pored toga, indikativnim smatra da su po prvi put svjedoci M. K.2 i P. K. svoje saznanje o usmenoj oporuci istakli u ostavinskom postupku iako nisu isticali tko ih je pozvao da kazuju o tome, tim više što tvrde da nikome nisu pričali o tome do ostavinske rasprave. Stoga je mišljenje prvostupanjskog suda da su za predmetnu oporuku postojali uvjeti iznimne situacije, ali da tužena nije uspjela dokazati postojanje usmene oporuke istoga, već je suprotno tome tužiteljica dokazala nepostojanje usmene oporuke dane pred svjedocima. Za takvu vrstu oporuke tijekom postupka da nije utvrđeno na nedvojben način izjava posljednje volje pokojnog I. J., kao niti cjelokupni događaj sa svim elementima objektivnosti u vidu položaja sada pok. J., prisutnosti trećih osoba događaju i sl.

Drugostupanjski sud je primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku odluku te odbio tužbeni zahtjev obrazlažući da su u ovoj pravnoj stvari na strani oporučitelja u vrijeme raspolaganja postojale iznimne prilike zbog kojih nije bio u mogućnosti sačiniti pisanu oporuku, a imajući u vidu zdravstvene prilike pok. I. J. koje su bile do te mjere teške da je unatoč zaprimanja u bolnicu sljedećeg dana umro.

Stav je drugostupanjskog suda da su svjedoci M. K.2 i P. K. na odlučnu okolnost da sve ostavlja svojoj supruzi G. suglasno iskazali te da je sada pok. I. J. izjavio usmenu oporuku kojom je odredio kome i što ostavlja.

Sa ovakvim stavom drugostupanjskog suda suglasan je i revizijski sud. Odredbom čl. 78. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78, 53/91, 56/00 – dalje: ZN), propisano je da oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti napraviti pisanu oporuku.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se pok. I. J. uslijed naglog pogoršanja zdravstvenog stanja nalazio u izuzetnoj prilici uslijed koje nije bio u mogućnosti napraviti pisanu oporuku, te da je izjavio svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka.

Bez obzira na neke nejednakosti u iskazima svjedoka M. K.2 i P. K. danim u ostavinskom postupku i parničnom postupku, valja istaknuti da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je razumljiva činjenica da iskazi ovih svjedoka nisu u potpunosti identični u svim detaljima, jer se po prirodi stvari ne može očekivati od više osoba da o određenom događaju kojem su prisustvovali isto iskazuju, pogotovo uzimajući u obzir protek vremena od samog događaja. Također različito iskazivanje na okolnosti koje se odnose na pitanje kao što su tko je donio stolicu i sok, u kojem položaju se nalazio I. J. kada je izjavio posljednju volju, ne dovode u dvojbu dio njihovih iskaza u kojima suglasno cijelo vrijeme tvrde da je pok. I. J. rekao: "ja ren, ja ren, sve ostavljam njoj" i pri tome dozivao svoju suprugu ovdje tuženicu.

Obzirom na sve navedeno, proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom čl. 78. ZN.

Stoga je valjalo reviziju tužiteljice odbiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP.

Zagreb, 26. studenog 2019.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.