Gzz-22/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 22/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. A. iz N., zastupanog po S. Z. i N. B., odvjetnicima u V., protiv tuženika HEP d.d. – Distributivno područje E. V., zastupanog po M. R., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 29. prosinca 2003. broj G- DO-1651/03, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 04. studenog 2003. br. Gž-1667/03, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 18. lipnja 2003. br. P-1083/03, u sjednici održanoj dana 02. ožujka 2005.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru od 04. studenog 2003. br. Gž-1667/03 i sudi:

"Tuženik Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb – Distributivno područje E. V., dužna je tužitelju V. A. iz N., isplatiti iznos od 6.599,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2002. do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.281,00 kn, sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 18. lipnja 2003. br. P- 1083/03 obvezan je tuženik isplatiti tužitelju 6.599,94 kn, platiti na taj iznos zakonsku zateznu kamatu tekuću od 15. siječnja 2002. do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.281,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 04. studenog 2003. br. Gž-1667/03 navedena presuda je preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjavilo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a podredno njeno ukidanje.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka podnositelj zahtjeva nalazi u razlozima drugostupanjske presude, u kojima se drugostupanjski sud poziva na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. br. Gžr-1734/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2002. br. Pr-845/01, a kojim presudama je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i sindikata (Nezavisni sindikat radnika HEP-a, Hrvatski elektro-gospodarstveni sindikat HEP-a i Nezavisni sindikat operativnih radnika HEP-a T. smatrajući neosnovanim pozivanje na navedene presude kao na prethodno pitanje, jer ne postoji ni objektivni, ni subjektivni identitet tih presuda i stranaka u ovom postupku.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava podnositelj zahtjeva nalazi u stajalištu drugostupanjskog suda da se na otkaz kolektivnog ugovora ne primjenjuje odredba čl. 195. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR), smatrajući suprotno, da se na kolektivni ugovor koji je prestao važiti primjenjuje odredba čl. 195. Zakona o radu kao pravno pravilo.

Primjerak pravovremenog, potpunog i dopuštenog zahtjeva prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 408. u svezi s čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio strankama na odgovor.

U odgovoru na zahtjev tuženik predlaže njegovo odbijanje kao neosnovanog. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je isplata jednokratnih naknada: božićnice, uskrsnice, regresa, poklona za djecu i isplatu razlike plaće zbog porasta troškova života, a sve temeljem odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63., čl. 64. i čl. 84. Kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i navedena tri sindikata od 22. prosinca 1999. na vrijeme od godinu dana.

Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već pitanje primjene odredaba Kolektivnog ugovora kao pravnih pravila po isteku roka na koji je sklopljen. Dok prvostupanjski sud smatra da se odredbe kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila temeljem odredbe čl. 195. Zakona o radu i nakon njegova otkazivanja, drugostupanjski sud smatra da se odredbe otkazanog kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati kao pravna pravila, jer je odredbom članka 195. ZR-a propisana produžena primjena odredaba kolektivnog ugovora kao pravnih pravila samo u slučajevima isteka roka na koji je sklopljen.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka pozivanjem nižestupanjskih sudova na presude Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2002. broj Pr – 845/01 i Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. broj Gžr – 1735/02. kao na prethodno pitanje, koju podnositelj zahtjeva nalazi u nedostatku subjektivnog i objektivnog identiteta između navedenih presuda i ovog spora, jer za odlučivanje o prethodnom pitanju nije odlučno postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta, već pitanje postoji li ili ne neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, kako to propisuje odredba članka 12. st. 1. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama povreda koje su istaknute u zahtjevu za zaštitu zakonitosti (članak 408. st. 1. ZPP-a) utvrđeno je da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz slijedećih razloga.

U prosuđivanju spornog odnosa među strankama potrebno je odgovoriti na pitanje je li Kolektivni ugovor prestao važiti istekom vremena na koje je sklopljen, ili otkazom tuženika. Kolektivni ugovor sklopljen je 22. prosinca 1999. na određeno vrijeme od jedne godine, koje vrijeme je, prema tome, isteklo 22. prosinca 2000. Naime, u dopisu od 27. prosinca 2000. tuženik izjavljuje da taj Kolektivni ugovor otkazuje, dakle to čini u vrijeme kad je on ionako prestao istekom roka na koji je bio sklopljen. Shodno tome, Kolektivni ugovor nije mogao prestati važiti otkazom od 27. prosinca 2000, jer je već prije toga prestao važiti istekom vremena na koje je bio sklopljen.

Kako je, dakle, navedeni Kolektivni ugovor prestao istekom roka na koji je bio sklopljen, to se u njemu sadržana pravila, kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, i dalje primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu, kako je to propisano odredbom članka 195. ZR-a. Kad je, povrh toga, još i člankom 139. st. 2. istog Kolektivnog ugovora propisano da će se sve odredbe ovog Kolektivnog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremena na koji je sklopljen, sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora, odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

Drugostupanjski sud je, zbog pogrešnog pravnog pristupa, da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na isplatu prema spomenutom Kolektivnom ugovoru ta što je taj ugovor otkazan 27. prosinca 2000, pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev, jer – kako je iznijeto – otkaz Kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je sklopljen, nije od utjecaja na pravo tužitelja ostvariti traženu naknadu pozivom na odredbu članka 195. Zakona o radu, kao i na odredbu članka 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999.

Valjalo je stoga temeljem iznijetog prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Vukovaru primjenom odredbe članka 408. st. 2. u svezi s čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kako ga je već prihvatio prvostupanjski sud.

Troškovi odgovora na žalbu i odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti nisu priznati, jer je ocijenjeno u smislu odredbe članka 155. u svezi s člankom 166. st. 1. ZPP-a, da ovi troškovi nisu bili potrebni.

U Zagrebu, 02. ožujka 2005.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.